Foto: Fontaines D.C. “Marianne”
Fontaines D.C. objavili su “Marianne”, prvi singl s petog albuma Dopamine Chamber koji izlazi 16. oktobra za XL Recordings, i pjesma zvuči kao poziv u nešto što bi bolje bilo izbjegavati, a znate da nećete.
Da su Irci u povratku, znali smo. Da spremaju album, pisali smo. Ono što je novo i zbog čega ovaj singl nije tek najava jest ton kojim Grian Chatten opisuje šta se tačno promijenilo od Romance naovamo. “Mislim da je Romance bio možda 60 posto ljudski i 40 posto pokvaren automatizacijom i gubitkom osjećaja”, kaže pjevač. “Ovaj se čini više kao 60 posto pokvaren, maska polako preuzima lice.”
Dopamine Chamber, kako ga opisuju, bavi se onime kroz šta skrolamo svakodnevno. Album se kreće između zadovoljstva i strave dok se dvoje ne stope, odražavajući preopterećenost umjetnom inteligencijom, ekološkim kolapsom i političkim nasiljem koji svi jašu na istim algoritmima kao memeovi, vicevi i celebrity kultura. Chatten je odbio nataknuti sretan kraj. Osjećao je da bi bilo snažnije izostaviti nadu i iskreno odraziti ružnoću. Rekao je da je ovaj album trebao djelovati više kao katastrofalno upozorenje.
“Sam album je dopaminska komora”, kaže Chatten. “Uđeš unutra i mi na tebi testiramo te različite komade muzike koji mijenjaju um ili raspoloženje.”
Muzički je to raskid s onime po čemu su Fontaines postali Fontaines. Dopamine Chamber donosi hladne sintisajzere, marširajuće bubnjeve, sampleove i triggere, a nekoliko pjesama uopšte nema gitare. Gudači posuđeni iz italijanskog popa šezdesetih uvučeni su u sintetički kontekst. Gitarist Conor Curley to objašnjava bez okolišanja: “Pokušavao sam pronaći stvari koje pokazuju prema budućnosti.”
“Marianne” i pitanje kamo se bježi
Sama “Marianne” nije post-punk pjesma kakvu smo očekivali. Riječ je o kinematografskom singlu, mračnoj uspavanci u kojoj se elegična veličanstvenost sintisajzera u maniri Depeche Modea susreće sa širokim, lynchevskim prizorom raskošnih gudača. Inspirisana dijelom triler serijom Ripley iz 2024., pjesma govori o eskapizmu i hedonizmu i funkcionira kao zov sirene, nudeći slušatelju bijeg od zaborava. Chatten pjeva kao prodavač zmijskog ulja: “Ove godine trebao bi doći i ostati ovdje / Možeš me slijediti / Mogu ti pomoći da nestaneš.”
Bijeg je uostalom i tema koja veže cijeli album. “Naši albumi uvijek su preispitivali osjećaj mjesta”, kaže basist Conor Deegan. “Prvo Dublin, zatim odsutnost iz Dublina, pa traženje romantike drugdje. Na ovoj ploči pitanje je postalo: gdje bježiš?” Odgovor je Chatten tražio doslovno. Vrijeme je proveo u Veneciji, Beču i Siciliji tražeći lirsku inspiraciju, a album je snimljen s producentom Jamesom Fordom u Londonu, engleskom selu i Palermu, gdje je Chatten vokale snimao u improviziranoj kabini od madraca i jastuka.
Video potpisuje Dave Meyers, čovjek iza “HUMBLE” Kendricka Lamara i “SICKO MODE” Travisa Scotta.