Foto: Mauricio Thomsen/Pexels
„Život na našoj teritoriji danas znači otpor — biti u stalnom otporu kako bi se preživjelo“, rekla je Zulema Mansilja, članica autohtone zajednice Kola iz Pastos Grandesa u regionu Atakama, sjeverni Čile.
Njena teritorija se nalazi visoko u Andima, oko Salar de Marikunga, visokoandskog ekosistema okruženog vulkanima, lagunama na velikim nadmorskim visinama, vlažnim livadama i tresetnim močvarama. Tamo voda ne teče u more, već se sakuplja i isparava u slanoj ravnici, stvarajući izuzetno krhku ravnotežu između podzemnih vodonosnika, slane pustinje i oskudnih vodotokova koji održavaju tradicionalne izvore prihoda.
„Imamo ozbiljne probleme sa vodom. Dok oni (rudarske kompanije) usisavaju podzemne vodonosnike, vrlo malo vode dopire gdje mi živimo“, rekla je Mansilja. „Nikada nećemo biti srećni zbog ljudi koji dolaze da zagađuju i crpe prirodne resurse naše teritorije.“
Ali Mansilja je takođe rekla da ako mogu da utiču na odluke i doprinesu, onda mogu bar da pomognu u zaštiti svoje teritorije. Za nju je ohrabrujuće imati glas i vidjeti da se njihove zabrinutosti odražavaju u uslovima i klauzulama ugovora koji reguliše operacije sa litijumom na njihovim zemljištima.
U međunarodnoj debati o energetskoj tranziciji, litijum se predstavlja kao strateški mineral za proizvodnju baterija za električna vozila i sistema za skladištenje energije. Čile je jedan od vodećih svjetskih proizvođača. Kako svijet ubrzava svoju dekarbonizaciju, globalna potražnja za litijumom nastavlja da raste.
„Ali u visokim andskim slanim ravnicama – teritorijama koje naseljavaju autohtoni narodi Kola, Kečua, Akatameneo i Ajmara – ovo širenje dobija drugu dimenziju koja se tiče vode, teritorije i kulturnog kontinuiteta“, rekao je Jan Džarab, predstavnik UN za ljudska prava u Južnoj Americi.
Voda, sredstva za život i pogled na svijet
Dalje na sjeveru, u visoravni Tarapaka, opština Kolčane leži na više od 3.600 metara nadmorske visine, u pograničnom području sa Bolivijom. Tamo, zajednice Ajmara zavise od stočarstva lama i alpaka, uzgoja kinoa i „bofedala“ – močvara na velikim nadmorskim visinama koje omogućavaju opstanak u jednom od najsušnijih regiona na Zemlji.
„Naše životinje piju iz tih voda gdje se nalazi slana ravnica, a i mi pijemo odatle — tamo imamo svježu vodu“, rekla je Huana Mamani Flores, članica zajednice Panavinto, koja se nalazi u slanoj ravnici blizu bolivijske granice gdje se spajaju rijeke, pašnjaci i polja kinoa poznata po svom kvalitetu.
„Ako se ovaj projekat litijuma nastavi, postaće ogromna ‘zona žrtvovanja’ za naš narod“, dodala je.
Za Evu Mamani, takođe iz Panavinta, teritorija nije samo resurs, već duhovna veza.
„Moja baka mi je prenijela da vode imaju duh, žbunje imaju duh, kaktusi — sve ima duh, planine imaju duh“, rekla je Mamani. „Iz te perspektive, ja lično vjerujem da moram da branim svoju teritoriju.“
Za UN za ljudska prava, ovi glasovi otkrivaju nešto ključno za globalnu debatu: teritorije gdje se vadi litijum nisu prazne pustinje, već životni prostori obilježeni ekonomijama za život i trajnim pogledima na svijet.
Čista energija sa složenim uticajima
Zajednice ne poriču klimatsku krizu niti odbacuju argument za čistu energiju. Međutim, razgovor se mijenja kada se fokusira na lokalne uticaje.
Samjuel Garsija, vođa Ajmara iz Kolčana, rekao je da, iako je stvaranje čiste energije pozitivno – i dobro za svijet – ono će takođe imati posljedice po druge.
„Nemamo konkretnu i pouzdanu studiju o šteti koju bi vađenje litijuma moglo da izazove“, rekao je Garsija.
Suočene sa neizvjesnošću, zajednice traže pouzdane informacije koje će im pomoći da donesu ključne odluke. Za Rafaela Mamanija, vođu Ajmara sa prethodnim iskustvom u rudarstvu bakra, autohtoni narodi se nalaze na prekretnici: njihove odluke će oblikovati ne samo sadašnjost, već i opstanak kultura njihovih predaka.
Pitanje nije da li je litijum neophodan za energetsku tranziciju, već pod kojim uslovima se vadi i ko snosi troškove. Za Džaraba, odgovor leži u poštovanju međunarodnih standarda ljudskih prava.
UN za ljudska prava su preuzele aktivnu ulogu u okupljanju autohtonih lidera, državnih vlasti i međunarodnih aktera kako bi se pozabavili dimenzijama ljudskih prava u vađenju litijuma.
Kroz dijaloge sa više zainteresovanih strana u takozvanom „litijumskom trouglu“ – području koje se proteže preko granica Čilea, Argentine i Bolivije i koje drži više od 50% svjetskih rezervi litijuma – Kancelarija je promovisala primjenu međunarodnih standarda ljudskih prava i pružila tehničku pomoć kako bi se osiguralo da su politike energetske tranzicije usklađene sa povezanim obavezama.
Uokvirujući debatu u smislu „pravedne tranzicije“, Kancelarija je upozorila da bez zaštitnih mjera, prelazak na čistu energiju rizikuje učvršćivanje obrazaca ekstraktivizma i nejednakosti, umjesto da ih prevaziđe.
„Moramo garantovati potencijalno pogođenim zajednicama učešće u donošenju odluka i pravo autohtonih naroda da budu konsultovani prije usvajanja i sprovođenja zakonskih ili administrativnih mjera koje ih se tiču, kako bismo dobili njihov slobodan, prethodni i informisani pristanak“, rekao je Džarab.
„Same zajednice najbolje razumiju svoje potrebe i znaju kako da brinu o životnoj sredini na lokalnom nivou“, dodao je.
UN za ljudska prava navodi da procesi konsultacija u vezi sa ekstraktivnim projektima su mehanizmi čija implementacija treba da omogući autohtonim narodima da postignu sporazume usklađene sa sopstvenim prioritetima i strategijama razvoja, da pravedno i ravnopravno učestvuju u potencijalnim koristima i aktivno doprinose procijeni mogućih uticaja i identifikovanju manje štetnih alternativa ili mjera ublažavanja.
„Ne može biti da se proces koji potencijalno koristi čovječanstvu u cjelini sprovodi na račun štete po životnu sredinu i dramatičnih troškova za lokalne zajednice“, rekao je Džarab.
Uloga kompanija i države
UN za ljudska prava naglašava da energetska tranzicija ne oslobađa kompanije od odgovornosti u oblasti ljudskih prava.
U proteklih 15 godina, UN za ljudska prava promovišu Vodeće principe o poslovanju i ljudskim pravima, koji identifikuju obaveze država u kontekstu poslovnih aktivnosti i odgovornost samih kompanija da poštuju ljudska prava.
Ova odgovornost uključuje uspostavljanje odgovarajućih politika i procedura, obavezivanje poštovanja ljudskih prava, sprovođenje dubinske analize i uspostavljanje procesa za otklanjanje bilo kakve štete po ljudska prava koju su prouzrokovale ili doprinijele prouzrokovanju.
„Iako i državne i privatne kompanije moraju poštovati ljudska prava, u slučaju državnih preduzeća očekuje se primjeren standard ponašanja, a država mora preduzeti dodatne mjere kako bi spriječila zloupotrebe“, rekao je Džarab.
Pitanje koje prevazilazi Čile
Džarab je rekao da debata koja se danas odvija u slanim ravnicama visokih Anda nije samo čileansko pitanje. To je šire pitanje: kako osigurati da energetska tranzicija – koja se smatra hitnom u suočavanju s klimatskim promjenama – ne reprodukuje istorijske obrasce ekstraktivizma u kojima su koristi globalizovane, a troškovi teritorijalni.
U ovom kontekstu, debata prevazilazi eksploataciju jednog minerala i dotiče se modela razvoja koji vodi samu energetsku tranziciju.
Kao što su istakli iz UN-a za ljudska prava i Međunarodna organizacija rada, održivi razvoj treba da bude utemeljen u drugačijem socio-ekonomskom modelu – onom koji daje prioritet rješavanju nejednakosti u odnosu na isključivi fokus na ekonomski rast i bori se protiv prekomjerne potrošnje, umjesto da je tretira kao komponentu rasta.
„Ili nastavljamo sa očuvanjem, ili se krećemo ka monetarnoj ekonomiji“, rekao je Mamani.
Prema Džarabu, u doba litijuma, energetska tranzicija testira ne samo tehnološke kapacitete svijeta, već i njegovu etičku koherentnost. Može li se mineral koji obećava da će ubrzati dekarbonizaciju planete izvući bez ugrožavanja vode, kulture i života onih koji naseljavaju teritorije gdje se nalazi?
Na kraju krajeva, rekao je, koherentnost pravedne energetske tranzicije mjeriće se njenom sposobnošću da se kreće naprijed bez potkopavanja ljudskih prava.