Foto: Agencije
Za početak rata dovoljna je jedna strana, ali su za završetak potrebne sve strane koje u njemu učestvuju. U posljednjoj krizi na Bliskom istoku, inicijativa je sa Izraela i SAD prešla u ruke Irana
Piše: Richard Haass
Ušli smo u treću fazu trenutne krize na Bliskom istoku. Tokom prethodne dvije – inicijativa je bila u rukama Izraela, a zatim Sjedinjenih Američkih Država. Sada je ona u rukama Irana.
Podsjetimo se toka događaja: u prvoj fazi Izrael, zabrinut zbog toga što se Iran značajno približio stvaranju nuklearnog oružja, napao je iranske vojne objekte, nuklearna postrojenja i vodeće ličnosti. Izraelska vlada, manje spremna da rizikuje nakon napada Hamasa 7. oktobra, više nije bila sputavana strahom od odmazde od strane iranskih proksy-struktura, koje je uništila, niti iranskim kapacitetom za samoodbranu, koji je Izrael takođe oslabio.
Drugu fazu rata započele su Sjedinjene Američke Države, koje su ciljale tri postrojenja centralna za iranski nuklearni program. Nevidljivi bombarderi B-2 bacili su nekoliko velikih bombi za uništavanje bunkera na kompleksima za obogaćivanje uranijuma u Fordou i Natanzu, dok su američke podmornice ispalile krstareće rakete “tomahavk” na nuklearni objekat u Isfahanu.
I za Izrael, i za Ameriku, ovo je bio rat po izboru, jer su imali i druge mogućnosti djelovanja. Štaviše, ti napadi su imali preventivni karakter, nisu bili odgovor na neposrednu prijetnju, jer je iranski nuklearni proboj bio opasnost koja se postepeno nadvija, a ne nešto što je prijetilo da će se dogoditi odmah. Manje je jasno zašto su SAD odlučile da djeluju baš u tom trenutku, osim što je diplomatija izgledala beznadežno, a postojala je i prilika da se misija obavi uz minimalan rizik za američke trupe. Vrijedi takođe istaći da je i Izraelu i Sjedinjenim Državama ponestalo strpljenja u odnosima sa Iranom, koji je obogaćivao uranijum do nivoa koji ima smisla jedino ako mu je cilj razvoj nuklearnog oružja, a ne proizvodnja električne energije.
Predsjednik SAD Donald Tramp izjavio je da su udari koje je naredio bili spektakularan vojni uspjeh i da su tri iranska objekta potpuno “uništena”. To tek treba da se potvrdi. Procjena štete od bombardovanja u ovakvim okolnostima obično zahtijeva određeno vrijeme i podjednako je i umjetnost i nauka.
Još je važnije to što u napadu možda jesu uništena tri izabrana objekta, ali on je mogao da podbaci u širem smislu – da zaustavi pokušaje Irana da dođe razvije nuklearno oružje. U stvarnosti, gotovo je sigurno da se upravo to dogodilo, jer je Iran imao mnogo prilika da premjesti obogaćeni uranijum, savremene centrifuge i drugu opremu vezanu za bombe na lokacije koja za sada ostaju nepoznate.
Šta onda možemo da očekujemo od Irana? Mnogo se piše o mogućim varijantama iranske odmazde. Iran bi mogao da započne sajber rat protiv ciljeva u SAD i širom svijeta. Mogao bi da organizuje razne terorističke napade protiv američkih građana, kompanija i ambasada. Mogao bi da napadne oko 40.000 američkih vojnika na Bliskom istoku, kao i energetsku infrastrukturu u susjednim arapskim zemljama. Takođe bi mogao da poremeti saobraćaj u lokalnim morskim putevima – bilo direktno, bilo preko svojih posrednika, poput jemenskih Huta.
Međutim, nije jasno da li će Iran sada preduzeti nešto od navedenog. Performativni “napad” na američku bazu u Kataru bio je signal da Iran želi da izbjegne dalju eskalaciju koja bi ga izložila novim napadima usmjerenim na ekonomiju zemlje, kao i na njeno vojno i političko rukovodstvo. Zato će se Iran, najvjerovatnije, fokusirati na jačanje unutrašnjeg režima kako bi osigurao njegov opstanak.
Vremenom se mogu očekivati pokušaji Irana da obnovi svoj program razvoja nuklearnog oružja, jer će mnogi u toj zemlji smatrati da napadi SAD i Izraela ne bi bili mogući da je Iran imao sredstva nuklearnog odvraćanja. Malo je vjerovatno da će diplomatija spriječiti Iran u tome, što znači da će, sa ili bez primirja, izraelski ili američki napadi biti potrebni kad god i gdje god se otkrije da Iran radi na nuklearnom oružju.
Ova realnost navodi mnoge da tvrde kako ništa osim promjene režima neće moći da spriječi budući nastanak nuklearno naoružanog Irana. Takav razvoj događaja stvorio bi egzistencijalnu prijetnju za Izrael i primorao druge zemlje u regionu da se domognu sopstvenog nuklearnog oružja. Nije iznenađenje što se i u Izraelu i u SAD već čuju pozivi na promjenu režima u Iranu.
Ali o promjeni režima je lakše govoriti nego je sprovesti. Do toga obično dolazi kada postoji snažna, organizovana unutrašnja opozicija, kada se režim raspada ili kada postoji spoljna sila voljna i sposobna da zbaci vlast, okupi zemlju i postavi nasljednike. U Iranu takvih uslova nema. To znači da bi bilo mudro da se politika prema Iranu gradi na pretpostavci da će sadašnja vlast (ili neka slična njoj) ostati na čelu zemlje u doglednoj budućnosti.
Kao što je poznato, za početak rata dovoljna samo jedna strana, a da su za završetak potrebne sve strane koje u njemu učestvuju. U trenutnoj bliskoistočnoj krizi inicijativa je sada na strani Irana. Samo njegovi vladari mogu da odluče da li je američki napad početak kraja ili kraj početka. Teško je precijeniti koliko mnogo toga zavisi od njihovog odgovora.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu od 2001. do 2003.
Izvor: Project Syndicate, 2025. /prevod: N. R., Vijesti.me