Foto: Mandel Ngan/AFP
Kao što je pokazao Bushov nedavni gaf i publika koju je to vidno zabavilo, ni Bush ni američko društvo nikada se istinski nisu suočili sa posljedicama njegovog imperijalističkog pohoda
Dana 20. januara 2009. godine, u Sjedinjenim Državama došlo je do promjene vlasti. Baš po običaju, odlazeći predsjednik prisustvovao je inauguraciji prije leta iz grada. Na kanalu MSNBC, Chris Matthews je napravio nekarakteristično bistru opasku o odlasku Georgea W. Busha iz Washingtona: “Bit će isto kao i sa Romanovima, stvarno to mislim. Vlada osjećaj da su izgubili naklonost, da više nisu popularni i da će se čitava porodica sada povući iz javnog života.”
Matthewsova opaska naišla je na protivljenje kolega voditelja. Keith Olbermann (da, onaj Keith Olbermann) podsjetio ga je da su mnogi predviđali da će Richard Nixon i oni oko njega isto tako biti izgnani, da bi se godinama nakon afere Watergate opet vratili u javni život.
“Hajdemo da George W. Busha ne stavljamo ni u kakve kategorije sa Richardom Nixonom,” oštro je uzvratio Matthews. “Richard Nixon je bio tragičan, pravio je užasne greške, činio je pogrešne stvari, ali je bio veliki predsjednik.”
Richard Nixon je možda i bio, kao što je Matthews tvrdio “nezgodniji” od Busha. No ipak, Matthews je ironično pravdao Nixona, odnoseći se prema njemu kao prema predsjedniku koji je postigao veliku uspjeh dok je tragično pravio greške – time nagovještavajući današnju rehabilitaciju Busha.
Za vrijeme vladavine Donalda Trumpa, Busha su bizarno slavili kao neku vrstu protivnika Trumpa, a velika većina Demokrata gledala ga je sa naklonošću. Bez ikakve svijesti o samom sebi, Bush se nedavno opet pojavio u javnosti osuđujući nelegalnu i moralno odvratnu invaziju Rusije na Ukrajinu. Njegov ovosedmični gaf, gdje je pobrkao invaziju Vladimira Putina na Ukrajinu sa svojom invazijom na Irak, otkriva zašto bi mu možda bilo bolje da se sakrio od očiju javnosti.
U govoru u svom predsjedničkom centru, Bush je osudio Putina za namještanje izbora i ugnjetavanje disidenata, govoreći kako su to “rezultati nedostatka kontrole i ravnoteže u Rusiji i odluka jednog čovjeka da pokrene u potpunosti neopravdanu i brutalnu invaziju na Irak. Hoću reći, na Ukrajinu.”
Kao neko ko se politički obrazovao tokom Bushove invazije na Irak i ko je za vrijeme njegove vlade provodio vrijeme iz prve ruke slušajući priče antiratnih veterana o brutalnosti okupacije, teško mi je riječima objasniti kako duboku, tjelesnu reakciju sam imao na ovaj video. Rat je zločin. A Bushova invazija na Irak bila je u potpunosti bespotrebna i ničim izazvana. Bio je to čin neublažene agresije sa zastrašujućim ljudskim gubicima. Sve ove smrti i razaranje bili su izbor Bushove administracije.
Gledati Busha kako osuđuje druge za činjenje istih zločina koje je on počinio već je samo po sebi loše. Vidjeti ga kako u tom procesu slučajno priziva svoje ratne zločine, šali se na taj račun, a onda da se publika zajedno s njim smije tome, prizor je vrijedan prezira. Iako je invazija Rusije na Ukrajinu zločin, čini se kako su namješteni izbori, ugnjetavanje disidenata i neopravdana i brutalna invazija teme prema kojima je trebao imati malo pristojnosti i izbjeći davanje svog mišljenja o njima.
No namješteni izbori, ugnjetavanje disidenata i nepravedna i brutalna invazija su vjerovatno jedine teme za koje Bush ima dovoljno ličnog iskustva da da mišljenje, što je možda razlog zašto je na kratko pomiješao svoj rat s Putinovim. Mnogi od onih medija koji se bave isključivo interesima političara i lobista, reći će da je ova usporedba neprikladna. No činjenice govore same za sebe i vrijedilo bi ih se prisjetiti, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je Bushov nelegalni i razarajući rat gurnut u zaborav bez obzira na to što je započeo prije manje od dvije decenije i što je u mnogome preoblikovao svijet u kojem sada živimo.
Priprema za rat
Američka invazija na Irak 2003. godine bila je ubojita. Bio je to masivni napad na već uništenu naciju. Prema Ujedinjenim Nacijama, bombardovanje Iraka 1991. godine pod vladom predsjednika George H.W. Busha bilo je “gotovo apokaliptično” i dovelo je državu do “predindustrijskog doba”. Američke sankcije, koje je predsjednik Bill Clinton zadržao, nisu samo onemogućile ponovnu izgradnju Iraka, već su isto tako dovele do masivnog umiranja iračke djece. Do kraja Clintonovog mandata, SAD su bombardovale Irak jedanput svaka tri dana. Kada je stupio na vlast (pune dvije godine prije rata u Iraku), među prvim Bushovih aktovima bilo je dramatično pogoršanje ovog bombardovanja.
Iz perspektive Iračana, koji su više od jedne decenije živjeli pod konstantim bombardovanjem SAD-a, Sjedinjene Države su već vodile rat protiv njih. Ipak, Bushov rat u Iraku službeno je započeo 20. marta 2003. godine. Početni napad, strategija “šoka i strahopoštovanja” bilo je brutalno vazdušno bombardovanje najvećim dijelom bespomoćne nacije od strane jedine preostale svjetske supersile. Dugotrajna okupacija Iraka, koju su zabilježili američki vojnici koji su se okrenuli protiv rata, zahtijevala je veliki nivo smrtnosti.
Sjedinjene Američke Države nikada se istinski nisu suočile sa smrtnim ishodom ovoga rata. Nije nikakvo čudo to što je broj smrtnih slučajeva sporna tema. Kao što je organizacija za praćenje medija FAIR konstantno ukazivala, američki mediji su radili na tome da sakriju istinu o broju poginulih Iračana. Prema proračunu projekta Broj ubijenih u Iraku, ukupan broj smrtnih slučajeva iznosi 288,000. Stručno pregledane studije objavljenje u časopisima New England Journal of Medicine, The Lancet, te PLOS Medicine navele su cifre od 151,000, 650,000 i 461,000, redom. Britanska agencija za istraživanje javnog mnijenja ORB procjenjuje da broj stradalih iznosi 1,2 miliona.
Koju god od ovih cifara koristili, zastrašujuća je. Šta je bila svrha svih ovih ubistava? Dvije stavke koje je Bush citirao kao razloge za invaziju – da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje i da je Saddam Hussein povezan sa napadima 11. septembra 2001, ispostavile su se kao laži. Bushovo povezivanje 11. septembra sa Irakom vjerovatno je najsmrtonosnija teorija zavjere, lažnih vijesti i dezinformacija dvadeset i prvog stoljeća.
Istina je da su Bush i njegova klika željeli rat. Niz procurjelih britanskih dopisa koje su pripremili saradnici u uredu premijera Tonyja Blaira, daju nam uvid o Bushovoj želji za rat. U zapisniku sa sastanka između Blaira i visokih državnih dužnosnika iz juna 2002. godine, još poznatom pod nazivom Dopis iz Downing Streeta, šef MI6 Richard Dearlove je otvoreno izjavio da se “vojna akcija sada smatra neizbježnom. Bush želi smaknuti Saddama kroz vojnu akciju što opravdava spojem terorizma i oružja masovnog uništenja. Međutim, informacije i činjenice su se utvrđivale u skladu s tom politikom.”
Ministar vanjskih poslova je isto tako prenio kako je “jasno da je Bush odlučio da pokrene vojnu akciju, iako tačno vrijeme kada će se to desiti još uvijek nije odlučeno. No u ovom slučaju ne postoje jaki argumenti. Sadam ne prijeti susjedima, a vjerovatnoća da će Irak napasti masovnim oružjem manja je od Libije, Sjeverne Koreje ili Irana.”
Još jedan procurjeli dopis, ovoga puta sa sastanka između Busha i Blaira 2003. godine, dokumentira njihove rasprave o mogućim načinima da isprovociraju Saddama i stvore opravdanje za rat. Jedna od predloženih ideja bila je da ofarbaju jedan američki izviđački avion u bojama Ujedinjenih Nacija u nadi da će ga iračka vlada srušiti.
Rat koji nikada nije završio
Rat u Iraku možda je jedan od Bushovih najmonstruoznijih zločina, ali daleko od toga da je jedini. Bushova kompletna politička karijera zasnovana je na smrti.
Kao guverner Texasa, Bush je postavio rekord osuđujući na smrt 131 zatvorenika. Njegova krvožednost, nakon što je izabran za predsjednika, bila je predmet parodije u skeču emisije Saturday Night Live u kojem Bush govori kako je porazio Al Gorea, “Možda ću ja započeti rat. Ratovi su poput pogubljenja, samo u većoj razmjeri.”
Nakon što je Nixon izgubio naklonost javnosti, nacija se suočila sa većim zloupotrebama državne sigurnosti. (Obama se, kao jedno od najvećih postignuća njegove vlade, potrudio da ne dođe do sličnog preispitivanja Bushove vlade). Gotovo odmah nakon što su napravljene ove reforme, desnica je započela sa pokušajima da ih poništi. Lobirali su za otklanjanje restrikcija koje su nametnute FBI i CIA i pokušali su ponovno oformiti Odbor Predstavničkog doma za anti-američke aktivnosti, koji je bio jedan od glavnih instrumenata makartizma.
Kako je antikomunistička mantra izgubila vjerodostojnost, opasnost od terorizma su iskoristili kao novo opravdanje za povećanje kontra-subverzivne represije u državi i vojne agresije vani. Dok su revanšistički poboronici neometane državne sigurnosti pronašli svog prvog vođu u Ronaldu Reaganu, pod Bushovom vladom ostvarit će svoje najluđe snove.
Dana 11. septembra 2001. godine, članovi al-Kaide ubili su gotovo tri hiljade ljudi na američkom tlu. Jeziva i užasna tragedija tog dana ostavila je mnoge Amerikance u šoku i žalosti. Pored toga što su Amerikancima preporučili da idu u šoping (ako to prestanu raditi, to bi značilo da su teroristi pobijedili), Bush i njegova administracija iskoristile su zajedničku bol nacije kako bi postigli dugo priželjkivano širenje djelokruga američke državne sigurnosti.
Samo nekoliko dana nakon napada, kongres je usvojio Dopuštenje za upotrebu vojne sile, što je protumačeno kao dozvola za rat u Afganistanu. Zapravo u njemu nisu spomenuli niti jednu državu. Bio je to blanko ček za globalni rat. Ovo odobrenje i danas se koristi kako bi se opravdale vojne akcije u dvadeset i dvije države.
Bush je isto tako tvrdio kako rezolucija i inherentne ratne ovlasti predsjednika mu daju pravo da prisluškuje bez dozvole, kidnapuje, i na neodređeno vrijeme šalje u pritvor američke državljanine. Ni sudovi, a ni Kongres nisu mu mogli stati u kraj. Za one koji nisu bili u Sjedinjenim Državama, Bush je uspostavio vojni zatvor u zaljevu Guantanamo na Kubi, i odobrio globalni program prisilnih nestanaka (“izručenja”) i mučenja. Dok je Afganistan često stavljan u kontrast sa Irakom kao “dobri rat”, jasno je da nikada nije bio ništa više od bespotrebnog napada na siromašnu zemlju.
Na domaćem frontu, manje od dva mjeseca nakon 11. septembra (i sedmicama nakon što je Bush već osnovao tajni program za nadzor u NSA), Bushova Bijela kuća je progurala Patriotski zakon. Ova dugogodišnja lista želja prethodno politički nezamislivih prijedloga, proširila je okvir nadzora nacionalne sigurnosti i poništila mnoge ključne reforme iz sedamdesetih godina koje su donesene nakon afere Watergate. FBI i Ministarstvo pravosuđa u ime rata protiv terora kriminalizirali su i prognali pobornike palestinskih prava, dok je Bush pomogao da se cenzuriraju informacije o ulozi Saudijske Arabije u napadima 11. septembra. Saudijci su, naravno, bili dugogodišnji poslovni partneri porodice Bush.
Bush je s pravom osramoćen otišao s predsjedničke pozicije. I prije nego što je stupio na tu poziciju, smatran je nelegalnim uzurpatorom. Ne samo da je izgubio podršku naroda, već su mnogi Amerikanci vjerovali da bez intervencije Vrhovnog suda ne bi ni uspio osvojiti elektorski koledž.
Pokrenuo je dvije brutalne invazije, proglasio globalni rat bez granica i limita i uništio demokratiju u državi. Bez obzira na to što se hvalio svojom sposobnošću da štiti Amerikance, sve ovo pokazalo se kao potpuna zabluda nakon uragana Katrina. Javnost je u stvarnosti gledala kako su siromašna i radnička klasa, većinom Afroamerikanci, ostavljeni da umru na krovovima od strane okrutne i nezainteresirane federalne vlade koju je vodio čovjek koji se hvalio kako njegovo izborno tijelo čine dobrostojeći i najbogatiji slojevi društva.
U Bushovim posljednjim godinama na poziciji predsjednika, ekonomija je prolazila kroz najgoru krizu još od Velike depresije. Iako su uzroci globalne ekonomske krize bili mnogo veći od jednog predsjednika, i ova kriza je kao još jedan sramotan neuspjeh dodana u Bushov ionako pretrpan životopis.
Dok je odmah nakon napada 11. septembra Bush imao veću podršku javnosti od bilo kojeg drugog predsjednika (92 posto), ta podrška kasnije će pasti na 19 posto. Tako nisku podršku nisu imali ni Richard Nixon ili Donald Trump. Na kraju mandata, 41 posto Amerikanaca smatralo je da Bush ne samo da je bio loš predsjednik, već najgori predsjednik u historiji SAD-a.
Danima nakon napada 11. septembra, Bush je američkom narodu o predstojećim ratovima rekao kako će “ovaj pohod, ovaj rat protiv terorizma trajati neko vrijeme”. Tri administracije nakon njegove, to “neko vrijeme” i dalje traje. Posljedice ovoga pohoda bile su katastrofalne za narod na Bliskom Istoku koji živi na drugoj strani američkog bombardovanja. Naša demokratija, koju je Bush unazadio, jednako tako se nikada nije oporavila od njegovog pohoda.
Ako se Bushu već neće suditi za ratne zločine, onda bi makar trebao imati malo pristojnosti i prestati se pojavljivati u javnosti kao moralni autoritet za neopravdane invazije. Umjesto toga, baš kao što je pokazao Bushov nedavni gaf i publika koju je to vidno zabavilo, ni Bush ni američko društvo nikada se istinski nisu suočili sa posljedicama njegovog imperijalističkog pohoda.
Izvor: Jacobin Magazine
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba