 jedan je od najutjecajnijih svjetskih filozofa i političkih teoretičara. Studirao je na Louis-le-Grand, potom nastavio studiranje na École Normale Supérieure gdje je godinama predavao. Politički je aktivan od svoje mladosti. Bio je član brojnih ljevičarskih organizacija. Objavio je više desetaka knjiga od kojih izdvajamo sljedeće: Teorija subjekta, Logika svjetova, Bitak i događaj, Komunistička hipoteza, Stoljeće, Sveti Pavao: Utemeljenje univerzalizma, Manifest za filozofiju. Neke od njih prevedene su i na naš jezik.){kind=link}
Alain Badiou (1937, Rabat) jedan je od najutjecajnijih svjetskih filozofa i političkih teoretičara. Studirao je na Louis-le-Grand, potom nastavio studiranje na École Normale Supérieure gdje je godinama predavao. Politički je aktivan od svoje mladosti. Bio je član brojnih ljevičarskih organizacija. Objavio je više desetaka knjiga od kojih izdvajamo sljedeće: Teorija subjekta, Logika svjetova, Bitak i događaj, Komunistička hipoteza, Stoljeće, Sveti Pavao: Utemeljenje univerzalizma, Manifest za filozofiju. Neke od njih prevedene su i na naš jezik.
Za Prometej.ba govori jedan od najutjecajnijih svjetskih filozofa Alain Badiou
Darko Vujica, Prometej.ba: Vaš život obilježile su mnoge borbe i aktivnosti za jedno bolje društvo. Mnogo energije ste uložili u svrhu ostvarenja revolucije i Ideje komunizma. Na tome tragu bih vas htio pitati, šta vas je to privuklo ka revolucionarnom angažmanu i zašto?
Alain Badiou: Moj otac, koji je bio socijalist, učestvovao je u pokretu otpora protiv nacista. Moja majka je bila anarhistički naklonjena. Moj prvi učitelj filozofije, Jean-Paul Sartre, bio je pristalica Francuske komunističke partije. Kada sam bio momak, došlo je do užasnog kolonijalnog rata u Alžiru, protiv kojeg sam se pobunio. Naposljetku, kada mi je bilo skoro 30 godina, desio se maj 1968., ogroman pokret mladih ljudi i radnika. Sve u svemu, svo moje obrazovanje vodilo me prema politici u njenom revolucionarnom i komunističkom obliku.
Dosta kritizirate izbore koje smatrate „zamkom za budale“. Najprije bih vas zamolio da obrazložite detaljnije ovaj argument te bih vas pitao koju formu političkog djelovanja suprotstavljate nasuprot glasanju na izborima?
Izbori funkcioniraju samo ako među većinom i opozicijom postoji suštinski dogovor koji se tiče organizacije društva. Nitko nikada nije doživio apsolutnu promjenu društva koja se ostvarila putem glasanja! I to je sasvim prirodno: kako bi neka partija koja podržava jednu konzervativnu viziju društva mogla prihvatiti da je se uzburka putem izbora? Suprotno tome, ako ste promijenili društvo revolucionarnim putem, kako biste mogli prihvatiti vraćanje prijašnjeg stanja i mirno ustupiti moć reakcionarima? U našim „zapadnim“ zemljama pravilo je jasno: kada dođete na vlast, možete promijeniti detalje, ali u pitanju nisu modifikacije kapitalističke osnove društva. Poznajete li ijednu „demokratsku“ zemlju kojom ne dominira ekstremno čvrst kapitalizam? Izbori su samo jedna fasada u cilju održavanja vladajućeg reda.
Njemački ekonomski sociolog Wolfgang Streeck je kazao kako je politička imaginacija danas uslijed kapitalističke dinamike toliko izblijedjela da će se kapitalizam raspasti, ali da ne postoji niti jedna vrsta alternativnog scenarija koja bi ga mogla zamijeniti. Kako to komentirate?
To je sasvim pogrešno. Srce kapitalizma, njegov apsolutni uvjet egzistencije je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i razmjene, to je postojanje jedne veoma male oligarhije koja posjeduje djelatnosti velikih multinacionalnih kompanija; to je prekomjerna moć novca, koja posvuda gradi krive vrijednosti, kao i vrijednosti razmjene, utvrđene tržištem, a ne upotrebnom vrijednosti proizvoda. Ako se obračunate sa svim ovim, ako promijenite način proizvodnje, vi uistinu prelazite u jedan drugi svijet. Takozvana moć kapitalizma, njena lažna „dinamičnost“ – zapravo prolazi kroz duge periode krize i stagnacije – ona samo proizlazi iz slabosti njenih protivnika.
U Komunističkoj hipotezi izlažete tezu kako su postojali veliki ljevičarski momenti u prošlom stoljeću, ali da je sa komunizmom dvadesetog stoljeća gotovo te da sa Idejom komunizma trebamo krenuti ispočetka. Sa tim motivom htio bih vas pitati koje su to osnovne stvari koje možemo naučiti iz neuspjeha komunizma dvadesetog stoljeća te na čemu temeljiti Ideju komunizma danas?
Slabost komunizma 20. stoljeća je prije svega bila politička. Komunističke partije koje su bile centralizirane i militarističke, imale su dobra sredstva da preuzmu moć. Ali one nisu imale dobra sredstva za ustrojavanje komunističkog društva. Previše su očekivali od državne moći, a nisu razvili pravi internacionalizam. Komunističku snagu sada moramo organizirati oko tri stvari: kretnje masa, organizacije koje izvode zahtjeve, i ono što preostaje, već odavno, države koje moraju biti pod stalnim nadzorom pokreta i organizacija. Glavni zadatak u 20. stoljeću bio je ujedinjenje partije i države, stvaranje „države-partije“, koju su postepeno urušavale mase. Politička dijalektika mora obuhvatiti tri pojma (pokret, organizacija, država), a ne dva (mase i država) ili čak jedan (država-partija).
Kapitalizam ste nazvali bolešću čovječanstva. Međutim, kapitalizam je danas realnost za koji mnogo ljudi misli kako je to jedini sistem koji „radi“. Kako komunizam danas učiniti privlačnim ljudima zaokupljenim konzumerističkom kulturom?
Kada postoji jedan dominantan društveni režim, i kada u 20. stoljeću ostvari veliku pobjedu nad svojim komunističkim protivnicima, očigledno je da se jedno visoko mišljenje stvara u njegovu korist. U 17. stoljeću, ogromna većina Francuza je bila mišljenja da je monarhija jedina moguća politička formula. To nije spriječilo, jedno stoljeće kasnije, republikanske revolucije i postavljanje na vlast kapitalističku buržoaziju. To je slučaj i danas. Ono što nazivate „potrošačkom kulturom“ nije ništa drugo nego dominantna ideologija pod „demokratskom“ diktaturom buržoazije. Ona ustvari izvlači svoj profit iz opticaja jednako brzo koliko i proizvodi, ali to sigurno neće spriječiti, kroz jedno ili više stoljeća, zamjenu tog tržišnog i iskvarenog poretka reinventiranim komunizmom.
S padom realsocijalističkih sistema, rasprave o komunizmu su se pomaknule na marginu. Komunističke partije nisu jake, a o komunizmu se uglavnom raspravlja unutar (uskih) intelektualnih krugova. Kako raspravu o komunizmu sa margine prometnuti u centar?
Kako bi se predstavljalo vaše pitanje recimo, 1840. godine, kada su Marx, Engels i nekoliko drugih započeli svoje djelovanje i svoje djelo? Praktično nije postojalo javno mišljenje koje bi išlo u njihovu korist. 1848. godine napisali su „Manifest komunističke partije“ iako takva partija nije uopće postojala! Ono je kasnije postalo jedna vrsta klasika. Mi moramo, kao i oni, ponovno početi, prije svega s jednom izrazitom ideologijom, kako bismo pokazali da danas ne postoji samo jedna mogućnost, već dvije, kapitalistička i komunistička. A mi moramo učestvovati, na međunarodnom nivou, u svim narodnim pokretima, analizirajući ih s točke gledišta principa komunizma, kojih ima četiri:
– Skupljanje velikih sredstava za proizvodnju i razmjenu, eksproprijacijom oligarhije u čijim su rukama.
– Smanjenje i suzbijanje „velikih razlika“ koja utječe na praktični život čovječanstva: između fizičkog i intelektualnog rada, između grada i sela, između upravljačkih i izvršnih zadataka… Formiranje polimorfnog radnika.
– Postepeni nestanak lažnih kolektivnih identiteta koji truju javni život, bili oni rasni, nacionalni ili religiozni.
– Postepena degradacija države u korist direktnog upravljanja kome upravlja samo društvo, u obliku okupljanja koji će utvrditi zahtjeve, zadatke i ciljeve.
Prije dvadesetak godina na prostoru bivše Jugoslavije dogodio se krvavi raspad. Kako vi objašnjavate raspad Jugoslavije i kako gledate iz današnje perspektive postjugoslavenski prostor?
Ja podržavam nestanak država, ja sam za Marxov slogan: „proleteri nemaju domovine“. Odlučni sam internacionalist. S te točke gledišta, generalno sam protivnik podjele postojećih naroda i protivnik sam vještačkih „nezavisnosti“ čiji su oslonac šovinizam ili tradicija. Moramo se izbaviti od nacionalnog ugnjetavanja pomoću internacionalističkog djelovanja, a ne regionalnim nacionalizmom. Ja duboko žalim za raspadom bivše Jugoslavije, i apsolutno ne vjerujem da postojanje desetak nacija čini napredak. Naravno, bilo je potrebno i da kolonijalna carstva propadnu. Tokom oslobodilačkog rata u Alžiru, podržavao sam Alžirce. Isto tako sam podržavao Vijetnamce protiv vojske SAD-a. Ali taj period je uglavnom završio. Danas, prioritet je komunistički internacionalizam!
Razgovaro: Darko Vujica, Prometej.ba