Tito obilježio epohu svoga vladanja i njegov pogreb je najveći svjetski sumit u povijesti čovječanstva. Prisustvovalo mu je 209 delegacija iz 127 zemalja – prema uglednom magazinu „Time“ „123 delegacije država od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera.
Zadnjih nekoliko mjeseci pažnja normalna svijeta je skoncentrirana na zagrebački obračun sljedbenika ustaške ideologije sa simbolom antifašističkog pokreta u ovom dijelu Evrope. S Titom. U pitanju je, prisjetimo se, trka oko preimenovanja zagrebačkog trga s njegovim imenom u Trg Republike Hrvatske – koja ima dužu povijest, a ovog je ljeta, zahvaljujući političkoj trgovini, onoj u vezi s formiranjem vlasti u hrvatskom glavnom gradu, doživjela i svoju kulminaciju. I pokazala snagu onih koji i danas slave ideju endehazije.
Samo po sebi, istina, ime jednog trga ili ulice i nisu najvažnija stvar na svijetu. Ali, zato je važna argumentacija s kojom se u postupak njihove izmjene ide. U Zagrebu su kao argument korištene optužbe da je Tito zločinac, diktator, hrvatomrzac, tko zna što još ne – argumenti koji, jer ne odgovaraju povijesnoj istini, izazivaju zgražanje, ne samo većine građana te zemlje, nego i čitava civilizirana svijeta.
Zašto? Zbog, najjednostavnije, onoga čime je Tito obilježio epohu svoga vladanja. A on je, počnimo time, Hrvat s najviše svjetskih odlikovanja u čitavoj povijesti – ima ih čak 119, većinom najviših državnih, iz 60 zemalja svijeta. Ili, njegov pogreb je najveći svjetski sumit u povijesti čovječanstva. Prisustvovalo mu je 209 delegacija iz 127 zemalja – prema uglednom magazinu „Time“ „123 delegacije država od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera…“. Kućom cvijeća je, recimo, tom prilikom prodefilirao čitav državni vrh Zapadne Njemačke, Austrije, Italije, Portugala, Ujedinjenog Kraljevstva, SSSR-a. Ili, zastave na pola koplja zbog odavanja počasti ovom državniku izvješene su bile na zgradama gotovo svih parlamenata svijeta, a za vrijeme njegova pogreba je u New Yorku sazvana posebna komemorativna sjednica UN-a, što je presedan koji se nikada, ni prije ni poslije Titove smrti, nije dogodio. Ili, prije desetak godina veliki Rockefeller je, četvrt stoljeća nakon Brozove smrti, priznao kako respektira samo trojicu ljudi u XX stoljeću – Churchilla, Roosevelta i Tita. Ili, i tu ću s nabrajanjem stati, ulice i trgove s Titovim imenom može se sresti diljem suvremenog svijeta – samo u Italiji ih je i ovog časa desetak.
Zar sve to, a i još koješta, može biti u čast zločincu i diktatoru? I zar je Tito – evo što je uspio obmanuti nas ovdje – drugačiju sliku o sebi od stvarne prodati mogao i čitavu svijetu? Naravno da nije. Zbog svega toga odlukom zagrebačkih vlasti u svijetu se mnogi iščuđavaju i danas. Naiđoh, primjerice, na komentar u njemačkom listu „Die Tageszeitung“ u kojem se – uz podsjećanje kako su „ustaše Istru i dijelove Dalmacije predali Italiji, te da su ih Titovi partizani vratili Hrvatskoj“, i uz priznanje da je „Josip Broz Tito pripadao nesumnjivo među istaknute ličnosti XX. stoljeća“ – postavlja pitanje „zbog čega se Hrvatska odriče jednog od svojih najpoznatijih državnika u povijesti?
Naravno da se priča o Titu s trgom u glavnom gradu zapadnih susjeda ne završava. Jer, pored Zagreba njegovo je ime u imenima ulica i trgova još 19 hrvatskih gradova. I, što god o tome mislili sljedbenici endehazijske filozofije, svaki novi njezin nastavak izazivati će i novo talasanje – i novo, sve kancerogenije dezintegriranje hrvatskoga društva.
Zanemarimo, međutim, priču o zapadnim susjedima, prije svega onima koji na slunjskim i sličnim dernecima ponavljaju kako, zamislite ovo, „Hrvatska nije ni stvorena na antifašizmu“. No, zanemariti se ne može da se duh te priče dijelom prelijeva i ovdje. Kažem dijelom, jer toga duha ne nedostaje i bez vjetrova sa strane. U prilog tome svjedoče slavljenja „boraca za nacionalnu slobodu“ iz Drugog svjetskog rata – imena ulica, trgova, škola i drugih institucija njima u čast, kojih je uzduž i poprijeko.
U prilog tome, međutim, svjedoči i najnovije ispipavanje pulsa javnosti u vezi s glavnom sarajevskom ulicom – i novi pokušaj da joj se, budući onaj s početkom dvijetisućitih nije prošao, promijeni ime. Da se, umjesto po Titu, ona nazove po jednom od „boraca za nacionalnu stvar“. I opet je argumentacija kao ona zagrebačka. Titovu treba preimenovati jer neće glavna sarajevska ulica nositi ime „zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta“ – nego je treba okititi imenom „oca bošnjačke nacije“. I zbog toga se, kao eto, ne treba nikome ni pravdati ni prilagođavati.
Javnost je na test stavio jedan od SDA nada – i jedan od njezinih mlađahnih neonacističkih jurišnika. Naknadno su se, istina, od junoše ogradili prvi mu suborci – prvo predsjednik partijskog podmlatka, potom i stariji mu stranački istomišljenici. Iako, učinili su i to na način koji je indikativan – Općinski odbor SDA Stari Grad tek šturim priopćenjem kako stav mladca ne odražava i stav općinske organizacije, a prvi čovjek SDA podmlatka žaokom kako je, bez da se koncentrira na meritum problema, „rezigniran refleksom odbrane spram lika i djela Tita naspram refleksa odbrane spram lika i djela Alije Izetbegovića“ – jer eto, „i jedan i drugi su dokazani antifašisti“.
Alija je, hoće reći, rame uz rame Titu. Antifašista od glave do pete. Ma nemoj. Pa, to isto za svoje „heroje“ kažu i sljedbenici Karadžića i Bobana. I logično je, po zakonu spojenih posuda, očekivati da, na prostoru koji kontroliraju, pokrenu slične akcije – da glavne ulice ili trgovi, u Banja Luci, Mostaru, drugdje, nose njihova imena. I uz istu poruku ostatku svijeta, sudržavljanima posebice – da se zbog toga ne treba nikome ni pravdati ni prilagođavati.
Što bi, ako bi se to dogodilo, a bi, tada rekli sarajevski i ini sljedbenici babina lika i djela? Da je to fašizam, juriš na BiH? Isto ono što govore u vezi s najavama filmova o Bobanu i Karadžiću? Koje se, iskreno, moglo i očekivati. Jer, i oni su „nacionalni junaci“ – ne, istina, busuladžićevih nacionalsocijalističkih sljedbenika, ali jesu nekih drugih, njima sličnih. Moji, na svu sreću, nisu – ni oni, ni onaj kojega se, i filmom koji se snima, slavi. Naprotiv, potpuno su mi isti. Razlika je, ako se već na njoj inzistiralo, tek u detalju – da je stupanj razorne moći, kojom su u prvoj polovici devedesetih raspolagali, išao u prilog jednima a protiv drugih. I utoliko su jedni bili pitomiji, drugi većih apetita i ratoborniji – kao i danas. Stvarno, pak, podtekst njihove političke filozofije je, i tada i sada, gotovo kao prepisan – na račun svih ostalih za sebe i svoje ostvariti supremaciju, pa i pravo isključivog raspolaganja.
Ako, međutim, to nije moguće na prostoru čitave države, bježati ne treba ni od atara kojeg se kontrolira. Mnogima bi, vjerujem, ovo moglo izazvati asocijacije u vezi s onim što čini Dodik – i iskreno, u njegovom slučaju to i jeste najrogobatnije. Slavljenje Karadžića i Mladića je, uostalom, dio njegova dnevnog „folklora“ na koji je narod već i oguglao. No, isti takav status sve ubrzanije stječe i njegovo negiranje BiH kao države. Pogledajmo, uostalom, i najnovije mu nepriznavanje odluka Ustavnoga suda. Pogledajte, potom, najave novih referenduma, ovaj put o NATO-u, koji se, k’o biva, ponovo urotio protiv Srba, koji bi im, kao eto, htio uzeti i ono što im je u Daytonu dano – i to, ni više ni manje nego državu.
No, ne zavaravajmo se. Nije atak na ustavnu strukturu zemlje, i odnos apsolutnog gospodara na prostoru kojeg kontrolira, specijalnost samo Dodika i njegove politike. Jer evo, ono čime Bogu i čovjeku prkosi gospođa Bakirovica, zasad istina samo na području Sarajeva, ne zaostaje za Dodikom ni za jotu. Dapače, to što prva dama čini – za sada, na Kliničkom centru i Medicinskom fakultetu sarajevskog sveučilišta – neodoljivo asocira na scenarije Erdogana u nametanju neoosmanske filozofije građanima Turske. Hoće li se takvi apetiti, kada su u pitanju većinski bošnjački dijelovi zemlje, javiti i kod nje teško je reći, ali budemo li im svjedočili, ne vidim razloga da se zbog toga i iščuđavamo. I usput, dogodi li se to, svi koji se pokušaju suprotstaviti mogli bi proći kao i doktor Gavrankapetanović – i pri tom moliti Boga što nisu, baš kao kod njezina turskog „brata“, i za glavu skraćeni.
Ili, prije koji dan, da ne zaboravim i to, čitam žalopojke biskupa Komarice tijekom njegova boravka u Splitu. Ono što se čini Hrvatima na prostoru RS-a, ponovi uvaženi biskup više puta dotad izricani sud, samo svjedoči da oni ne pripadaju nikome, da se opstruira njihov povratak u ovaj dio zemlje, da se prema njima na duge staze radi kulturocid i uništavaju tragovi njihova postojanja, i sve u tom duhu. Obeća mu, pročitah i to, splitski gradonačelnik pomoć – iako, njegove riječi ne treba shvatiti drugačije do verbalno gimnasticiranje. Jer, rješenje nije u humanitarnim gestama nego u upiranju prstom u one koji, a s ovu su stranu granice – i još nas svakodnevno uvjeravaju kako brinu o sudbini Hrvata – na Komaričine pozive u pomoć odmahuju rukom. Na, dakle, one koji su, kako biskup reče, i sami dio kuhinja koje dijele i narod i državu – a gradonačelnikovi šefovi za njih znaju i u njih vrlo efikasno mogu i prstom uprijeti. Druga je stvar jesu li na to i spremni – i je li njihova briga za sudbinu sunarodnika u BiH i istinska.
Nisu rijetki oni, i time bi završio, koji su skloni tvrdnjama kako je čitava ta halabuka – oko Tita, „nacionalnih im heroja“ iz dvaju zadnjih ratova, negiranja države, da ne nabrajam više – samo dimna zavjesa kojom se želi prikriti podatke o stvarnom životu. A stvarnost je i više nego tužna. BiH je, prema najnovijem izvještaju organizacije „Trading Economics“, po broju zaposlenih najgore rangirana zemlja Evrope – a i u svijetu su od nje gori samo Džibuti, Kongo i Kenija – ozbiljno je ugrožen njezin pravni sustav i pravna sigurnost građana itd.
Slažem se, halabuka se koristi i kako bi se sve to prikrilo. Ali, zaboraviti se ne smije i još nešto – da je takav ambijent bogomdan i za revitalizaciju ideologija antihumanizma, za svojevrsni novi marš aveti fašisoidne prošlosti – onih iz nešto dalje, ali i onih iz najnovije, povijesti s kraja XX stoljeća. I, tko to ne vidi ima problem s vlastitim mentalnim zdravljem.