Svake dvije godine zadesi nas izborni cirkus. Monogo se toga od izbora do izbora ne mijenja. Isti plakati, besmisleni slogani, nova obećanja gomilaju se na ona neispunjena, podižu se tenzije kako bi se izazvao strah. Na kraju, kada predstava završi, dijele se fotelje a račun se uspostavi nama, građanima.
Autor: Impuls
Nešto se ipak mijenja, građanska svijest, polako, teško, ali mijenja. Da bi se počeo mijenjati i sistem u kome živimo, posebno u lokalnim zajednicama u kojima ostvarujemo većinu naših prava, trebali bismo znati neke stvari o samoj provedbi izbora, političkim igrankama, ali i našoj odgovornosti ne samo na dan izbora, već tokom cijelog mandata onih koji su ga dobili i koji nas zastupaju, bilo da smo za njih glasali ili ne, ili pak nismo uopšte izašli na izbore.
Provedba izbora
Ono što prosječan građanin vidi tokom kampanje je samo dio izbornog procesa. Iza kandidata koji samo još ne “iskaču iz paštete” kriju se timovi ljudi za koje kampanja nikada ne prestaje. Oni su uposlenici političkih partija koji rade u logistici. Bila sam jedna od njih i odradila 5 kampanja. Jedna kolegica je rekla da bismo trebali imati beneficirani radni staž a nakon treće kampanje u penziju, i to invalidsku.
Sam posao, i pored toga što je stresan pogotovo onih mjesec dana kampanje, ako koristite svaku priliku da se usavršavate, stalno se informišete, jer kod nas se izborna pravila često mijenjaju i znate organizovati sebe i druge, nije ništa gori od bilo kog drugog administrativnog posla. Problem su ljudi, a političari su sasvim posebna sorta ljudi, uz časne izuzetke.
Prvo će vas maltretirati ako se nisu uspjeli uvaliti na listu, jer broj mjesta je ograničen, a onda ako su se ugurali, maltretiraće vas jer su nezadovoljni svojim mjestom na listi. Na vas će istresti i nezadovoljstvo svojom zastupljenošću u medijskoj i reklamnoj kampanji, finansijskim sredstvima koja imaju na raspolaganju, na kraju i svojim neuspjehom u osvajanju mandata iako vi na sve to nemate nikakav uticaj i oni to znaju. Zato se i istersaju na vas da se ne zamjeraju onima koji odlučuju i imaju najveći uticaj, koji se opet istresaju na vas jer su oni koji odlučuju i imaju najveći uticaj. Ako vam nemaju šta prigovoriti oko onoga što jeste vaš posao i odgovornost, oni će već nešto da nađu. Tako su se na mene jedne prilike istresli jer sam finansijski dio kampanje zaključila sa par stotina maraka na računu.
Bez obzira koliko ste se stručno usavršavali, samo će vam rijetki dozvoliti da naučeno i primijenite. Zato se reklamni materijal od izbora do izbora ne mijenja, slike kandidata do pasa zaljepljene na pozadinu sa partijskim znakom i dole ispisanim sloganom pored imena, prezimena i broja kandidata na listi. Slogani su posebna priča, niti znate koji su izbori (opšti ili lokalni), niti šta vam ta politička opcija nudi, osim što u Republici Srpskoj uvijek znate da je nešto “Za Srpsku” a u Federaciji BiH “Protiv Srpske”.
Iako se pred svake izbore prave programi, oni su negdje na web stranicama partija i rijetko ćete ih čuti, pogotovo u TV debatama, gdje se raspravlja o svemu osim o onome o čemu bi trebalo, a najviše o tome šta ko nije uradio, uključujući i apsurde u kojima vladajuće partije optužuju opozicione za nešto što nisu uradile godinama prije ili su uradile a moglo bi se podvesti pod mogući kriminal, za koji naravno nikada niko nije odgovarao.
Referendumi, rat i “k`o 1991“.
Referenduma neće biti. Čak i ako se održi formalno, biće to samo bacanje para, bez sankcija ali i nekih strašnih posljedica. U ovoj državi se ne poštuju odluke međunarodnog suda u Strazburu, pa ona Sejdić&Finci čeka već godinama na implementaciju bez sankcija, pa zašto bi se onda poštovale odluke domaćeg Ustavnog suda i očekivale neke sankcije, pogotovo rat, kao neki scenario zbog praznika koji realno obični ljudi baš i ne slave. Njegova svrha jeste da se situacija podgrijava pričama o nekom novom ratu i poredi sa onom iz 1991. godine. Tako se građane “neka samo ne puca” drži u jednom stanju kontinuiranog straha, za koji mnogi znaju da je nerealan, ali ipak, i nikada se ne zna… Mnogo važniji, bar za Milorada Dodika, bio je onaj o sudu i tužilaštvu, ali ni on nije održan, a kako to ide sa sudom i tužilaštvom, pa dalo bi se reći nikada bolje, bar za Dodika.
Rata neće biti a ni ova situacija nema veze sa onom iz 1991. Danas mi živimo ono što je jednim dijelom bio cilj te 1991. Popis je pokazao da imamo praktično tri etnički čiste teritorije u kojima dominiraju konstitutivni narodi “svaki na svome” a kojima vlada mali procenat ljudi koji drži pod kontrolom ono zbog čega se i ratovalo, sve što može donijeti profit.
Rat jeste dobar biznis u kome se vrte ogromni novci, ali bez njega se mogu vrtiti još veći ako uzmemo u obzir koliko toga još ima da se pokrade, prirodnih resursa pogotovo. Više nije prihvatljiv ni zbog gubitaka u ljudstvu, dakako ne zbog empatije naših političara, već jer su ljudi potrebni kako bi punili budžet iz koga se plaćaju sve te silne skupštine, vlade, pravosuđe, agencije itd. Oni su i to sigurno biračko tijelo, i bilo kakvo remećenje postojećeg stanja ne bi odgovaralo političarima koji suvereno upravljaju svojim feudima.
Ni Republika Srpska se neće odcijepiti. Mnogo je razloga za to, a po mom mišljenju trebalo bi pomenuti dva. Bosna i Hercegovina ima čvrstu i stabilnu valutu zahvaljujući Međunarodnoj zajednici. Za neku novu državu koja bi nastala od entiteta RS, a koja ne bi mogla biti pravni sljedbenik BiH, ne bi važila ta valuta a time ni pravilo fiksne vezanosti kursa za euro. Značilo bi to da za neku novu valutu važe ekonomska pravila, pa bi preko noći imali hiperinflaciju kao u Grčkoj. Drugi razlog, koji je vezan za ovaj prvi, je zaduženost kod MMF-a. Već postojeći dug je sulud, a kako bi to bilo u nekoj samostalnoj Srpskoj, sa nekim vjerovatno “Srpskim dinarom”, niko ne bi želio da sazna. Ako malo bolje razmislite, pogodnosti koje Republika Srpska kao jedan od entiteta države Bosne i Hercegovine ima, nikada ne bi imala kao samostalna država. “Spajanje sa majkom Srbijom” ne dolazi u obzir, jer kakvi god da su, srbijanski političari nisu glupi, a nije ni Milorad Dodik.
Za koga da glasam (?) ili nemam za koga da glasam (!)
Za početak izađite na izbore. Ako ste od onih koji nikada nemaju za koga da glasaju i svi su vam fuj, morate biti svjesni da je velika vjerovatnoća da će neko, ako mu to zatreba, vaš glas zloupotrijebiti. Tako se to radi od izbora do izbora, i tako će se raditi i dalje. Izađite na izbore i poništite svoj listić ako vam zaista baš niko nije po mjeri. Ne dozvolite da vaše pravo neko zloupotrijebi i preuzmite na sebe odgovornost prema ostalim grđanima, jer pravo koje vam je dato ne ide bez odgovornosti.
Ako niste vjerini glasač neke političke partije, glasali biste ali ne znate za koju partiju, razmislite o pojedincima. Ovo su lokalni izbori pa zaboravite cijeli ovaj crkus od kampanje, jer on je svugdje isti, zaboravite referendume, rat i “k`o 1991” i razmislite da li postoji neko u vašoj lokalnoj zajednici ko zaslužuje vaš glas. Promjene neća pasti sa neba. Ustav, zakoni, sve su to mrtva slova na papiru ako nema stručnih, poštenih i odgovornih ljudi da ih povedu. Većinu stvari koje su vam u životu potrebne rješavate u svojoj lokalnoj zajednici pa zato imajte na umu da šta god uradite toga izbornog dana, ništa se neće promijeniti ako se i sami, kao građanin/ka ne angažujete i date svoj doprinos.