Zanimljivo je kako su se svi antifašistički orijentirani političari, politički analitičari, novinari i politički komentatori, osim ipak rijetkih, oduševili predsjedničinom nedvosmislenom osudom tzv. NDH i zločinačkog ustaškog režima, govoreći i pišući o tome kao da se ne radi o iznuđenom potezu, već o predsjednici RH kao uvjerenoj antifašistkinji.
Piše: Mijo Vinceković
Kao da se ne radi o osobi ispilavljenoj iz Tuđmanovog inkubatora, kojoj se dosljednost i istina može tek omaknuti, a na racionalno ponašanje tek prisiliti ozbiljnom prijetnjom.
Podsjećam da se radi o osobi koja je prošle godine preuzela pokroviteljstvo nad „hodočašćem“ i „komemoracijom“ na Bleiburškom polju, koje je „nenarodni“ Hrvatski sabor ukinuo, a ovaj „reformski“ ponovo preuzeo.
Nemojmo se zavaravati, ničeg iskrenog u predsjedničinom istupu nema, izjava je data s figom u džepu i uz škrgut zubiju, fašizacija hrvatskog društva će se nesmetano nastaviti uz tek možda malo više opreza.
Otkako je Franjo Tuđman uz tihu, ali presudnu suradnju Ivice Račana, „zasjao“ kao blistava nova zvijezda na hrvatskom političkom nebu, svjedoci smo ustaškog revivala i njegovog bujanja, tako da su ustaštvo i privrženost tzv. NDH u redovima hrvatskog naroda danas jači nego ikada prije.
Upeo se „uskrisitelj hrvatskog kraljevstva“, još i prije dolaska na vlast iz petnih žila urbi et orbi prikazati tzv. NDH, kvislinšku tvorevinu uspostavljenu isključivo Hitlerovom voljom, kao nekakvu datost i legalnu državnu tvorevinu, pa je to i popratio svojom čuvenom izjavom na 1. Saboru HDZ-a kako „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda da ima svoju državu“.
Uz ovu tvrdnju baš paše i njegova izjava kako je „sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“.
Svojim učešćem u partizanskoj borbi i svojim tobožnjim antifašizmom Tuđman je uspio neutralizirati hrvatske antifašiste, o čemu možda najbolje svjedoči Slavko Goldstein koji je bespogovorno vjerovao „kako on (Tuđman) neće dopuštati nikakav ustašluk“, što je Goldsteinu bilo uvjerljivije od nasrtaja na hrvatske Srbe, obećanja izrečenog Edi Murtiću da će kad osvoji vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“, landranja po svijetu i koketiranja s ustaškom emigracijom, grljenja i ljubljenja s Ivom Rojnicom u Argentini, posjetima izuzetno utjecajnom ustaškom punktu u Norvalu, koji se smatraju definitivnim uprezanjem Franje Tuđmana u ustaška kola …
Tuđman i ustaše našli su se na tri ključna područja političkog, ali i ne samo političkog djelovanja:
1. Provedbi ideje „pomirbe sinova ustaša i partizana“ Vjekoslava Maksa Luburića, koja je za cilj imala davanje legitimiteta ustaškoj ideji i time izvođenja ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, čime je promicanje ustaštva okarakterizirano kao pravo na drugačije mišljenje
2. Lustracija Srba a ne komunista
3. Rušenje Jugoslavije svim sredstvima.
Sva tri „projekta“ su isključivo ustaška koje je karijerist Tuđman objeručke prihvatio osiguravši si time potporu jednog dijela hrvatske emigracije, ali i svih onih s desne strane političkog spektra u Hrvatskoj u borbi za vlast kroz najavljene višestranačke izbore.
Ideja pomirbe sinova ustaša i partizana, iako je izvan ideje da se ustaštvu dade legitimitet i da ga se legalizira popuno besmislena nakon 45 godina života u antifašistički opredijeljenom društvu, Tuđmanu su ipak donijele brojne privrženike, koji su naivno vjerovali da će se na taj način ostvariti viši stupanj jedinstva hrvatskog naroda. To primjerice otvoreno priznaje i sam Josip Manolić za kojeg baš nisam siguran da su ga privlačila druga dva „projekta“.
Danas je jasno vidljivo da je davanje „prava građanstva“ ustaštvu samo dodatno produbilo podjele u hrvatskom nacionalnom korpusu i rezultiralo revizijom povijesti, anatemiziranjem antifašizma i za znalce očekivanom fašizacijom hrvatskog društva, koja je posebno osnažena izborom gđe Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu RH, a dodatno je eskalirala ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast.
Taj proces je uzeo toliko maha da nije mogao proći „ispod radara“ nikome od zainteresiranih, a pogotovo ne onima direktno pogođenim ili bolje rečeno uplašenim nacional-šovinističkim divljanjem, protesti i prosvjedi antifašistički orijentiranih pojedinaca i grupa, kao i oni iz redova nacionalnih manjina postajali su sve jači, radi pokušaja negiranja holokausta reagirala je židovska zajednica, a veleposlanica Izraela uputila vlastima i službeni protest.
Sve bez rezultata i bez pravog odaziva, iako je „buka“ postajala sve jačom.
A onda najednom kao grom iz vedra neba javno obraćanje prvo predsjednice RH, a potom i predsjednika Vlade RH, kojom se nedvosmisleno „odmiču“ od ustaštva i tzv. NDH, imenujući ih zločinačkim … a pronašli su i antifašizam u preambuli hrvatskog Ustava.
„Kopernikanski obrat“, predsjednica i predsjednik Vlade najednom postaju protivnici ustaškog revivala, osuđuju ga i postaju gorjivi antifašisti!?
A onda do javnosti dolazi podatak da je predsjednicu, vjerojatno na zahtjev Izraela, posjetio posebni izaslanik za pitanja holokausta američkog State Departmenta Nicholas Dean i „skrenuo joj pažnju“ na neprihvatljivo ponašanje vezano uz veličanje ideologija i režima poraženih u 2. Svjetskom ratu.
I da je to taj „impuls“ koji je pokrenuo vlasti da osude kvislinšku državu i ustaški režim, proglase ih zločinačkim i ograde se od njih.
Ni više ni manje, zato od tog „brašna“ pitu neće biti moguće umijesiti, jer ni predsjednica RH ni predsjednik Vlade nisu postali antifašisti, a pogotovo to nije postao „čuveni antitotalitarist“ Karamarko, osim ako Ameri ne budu voljni svako toliko opaliti pljusku, pa i preventivno.
Borba protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima niti je laka niti je jednostavna, niti i na trenutak smije prestati.