Fedor Marjanović; Foto: Sanja Sabadaš
Svojevremeno je Virdžinija Vulf u eseju Sopstvena soba pisala kako bi žena, ako bi željala da se ostvari kao pisac, morala imati sopstvenu sobu i sopstveni prihod. Riječi napisane 1929. aktuelne su i danas u Bosni i Hercegovini, uz jednu razliku. Ni muškarci ni žene ne bi mogli živjeti od pisanja. Kao u svim ostalim oblastima i ovdje se dežurni krivac može naći u ratu. Ipak, ako već trideset godina za svaki neuspjeh nalazimo krivca u jednom te istom događaju, potrebno je zapitati se da li smo krivi i mi.
Piše: Fedor Marjanović
Tekst i matematika
Kao bibliotekar imam uvid u stare i nove književne publikacije, te mogu uporediti nekadašnje i sadašnje tiraže. Na osnovu mog uvida, u Jugoslaviji knjige su bile publikovane u nekoliko hiljada primjeraka, često deset hiljada i više. Tokom rata, brojka je pala, ali i dalje tiraži nisu bili poražavajuće maleni. Danas, ukoliko ste autor koji nema publicitet kao što imaju Basara ili Jergović ili iza vas ne stoji izdavački gigant, najčešće će tiraž iznositi od 300 do 500 primjeraka. Slijed okolnosti je poprilično logičan, s obzirom na to da smo nekada imali jednu zajedničku zemlju sa zajedničkim jezikom i brojnim stanovništvom. Danas imamo nekoliko zemljica s nekoliko „različitih“ jezika, te je samim tim i distribucija manja. Ipak, nevjerovatno malen tiraž govori i o nevjerovano malenoj čitanosti, što znači da je knjiga postala roba koju je teško prodati.
Autor koji živi u jednoj takvoj zemlji već od prvih koraka mora se pomiriti s tim da će, ukoliko mu pisanje bude jedini prihod, potencijalno živjeti na ulici. Eventualno, može doći do velikog publiciteta, ali ruku na srce do toga se češće dolazi promocijom sopstvenog lika, a manje vrijednošću djela koje pišete. Ukoliko niste influenser koji piše tralala pjesmice na različite teme i preko njih na Instagramu i Facebooku dobija hiljade lajkova, mase zadivljene time što ste im otkrili „da vole sami sebe“ i „da je život prelijep“ na rimovani način, već pišete da biste zaista prikazali svoju viziju svijeta, veselu i traumatičnu, kroz uvjerljive jezičke slike, znajući koliko je teško, često i mučno, napisati dobru rečenicu, a kamoli dobru knjigu, morate biti spremni na to da ćete najvjerovatnije biti suočeni sa širom nezainteresovanošću za vaš rad, velikom borbom da knjigu objavite, kao i time da od svega toga nećete moći zaraditi ni toliko da na mjesec dana platite sopstvenu sobu.
Foto: Unsplash
Posmatrajmo stvari čisto matematički. Uzmimo da ste našli izdavača koji će pokriti troškove uređivanja i štampanja knjige. U tom slučaju, najčešće ćete dobiti 10 % od prodaje. Ukoliko je knjiga objavljena u tiražu od 300 primjeraka, a košta, recimo deset maraka, kad bi se rasprodao čitav tiraž, imali biste ukupno 300 maraka. Koliko vam je trebalo da napišete knjigu? Godina? Dvije ili možda tri? Sigurno jedan duži period, kojem ste se posvetili, ponekad uz veći, ponekad uz manji intenzitet, ali svaki dan ste je pisali, jer pisanje ne podrazumijeva samo aktivno ispunjavanje praznog papira, pisati se može dok šetate parkom ili idete na posao i razmišljate o jednom opsjedajućem motivu koji se ne da opisati riječima, ili raspravljate sa sopstvenim junakom o njegovoj budućnosti ili razmišljate o strukturi romana, broju poglavlja i likova, o finesama koje možda niko drugi, osim vas autora, neće primijetiti, ali baš zato su značajne, jer se na njima temelji konstrukcija koju gradite i kasnije pretvarate u riječi. Za taj dugotrajan i intenzivan rad dobićete sumicu od koje ćete moći pokriti tek dio mjesečne kirije.
Pisanje i glava na panju
U kapitalističkom svijetu u kojem se vrijednost mjeri cijenom, književnici i književnost leže na dnu. Neko će reći da je tako uvijek i bilo te će navesti slučaje pisaca koji su se bavili različitim poslovima. Tu će i biti u pravu, ali samo djelimično, jer se kod nas često zaboravlja da je napisati knjigu isto rad kao i svaki drugi, s tom razlikom da za plodove ovog rada treba više vremena nego za bilo koji drugi. Da li to znači da svako ko piše treba da se pomiri s tim da će priznanje za ono što je uradio dobiti tek nakon smrti? Ne! Sadašnjost nas u tome demantuje, pošto u svijetu imamo mnoštvo primjera ljudi koji kvalitetno pišu i zarađuju isključivo od svog pisanja. Margaret Atvud i Salman Ruždi su osobe čije je pero obilježilo nekoliko generacija. Svakako, da bi došli do toga, morali su snositi određene posljedice, pogotovo Ruždi, koji je zbog Satanskih stihova doveo svoj život u opasnost. Književnost u određenom smislu traži od svakog autora da stavi svoj život na kocku, ali problem jesu oni koji je naplaćuju.
Time dolazimo do sljedećeg pitanja. Koja je cijena pisanja na našim prostorima i da li postoji? Na regionalnom planu tu su pisci poput Miljenka Jergovića i Svetislava Basare (iako oni ne zarađuju samo od svojih knjiga, već i od kolumni) koji se zbog svog djela i svojih stavova izlažu prijetnjama i neugodnostima. Zbog jedne periferne scene u romanu Proslava Damiru Karakašu su prijetili da ne smije doći u rodni kraj. Na ironičan način, to je i dobra stvar, pošto samo tamo gdje književnost nešto znači, može da dođe do reakcije. Drugo je pitanje da li su oni koji su reagovali uopšte pročitali išta od onoga što pišu Jergović, Basara i Karakaš. Zaključak, ipak, za autore nije najpogodniji. Ako želite živjeti od pisanja, istovremeno morate i ugroziti sopstveni život.
„Bitke koje nisu naše“ – predstavljena zbirka pjesama književnika Fedora Marjanovića
Alternativa i šok
Kako živjeti od pisanja, a da istovremeno sami sebi ne potpišete presudu? Načini postoje, ali oni se vrlo rijetko odnose na tiraže. Ni to nije nemoguće, ali tiražnost najčešće postiže popularna literatura, koja ne mora biti loša, ali često ne posjeduje veći kvalitet od poslijepodnevne razbibrige uz melodramatičnu ljubavnu priču ili self-help literaturu od koje svijet posmatramo ljepšim nego što zaista jeste. Ovdje govorimo o književnosti s potencijalom da nadživi trenutnu popularnost sopstvenog tvorca, koji uprkos impozantnoj tituli mora nešto i da jede i negdje da živi.
Kada osnovni izvor presuši, mora se pronaći alternativni. Najčešće, to su književne nagrade koje mogu biti tema jednog posebnog teksta. Svakako, niko nikome ne garantuje da će knjiga biti nagrađena, a ukoliko bude, postavlja se pitanje, koja je nagrada i što je još važnije, koji novčani iznos ide uz nju. Nije neuobičajeno da značajne knjige ne dobiju nijednu nagradu. Drugi prihod su gostovanja na festivalima i promocije, uz šta dolazi i honorar. Mnogi introvertniji autori ovo doživljavaju veoma traumatično, jer pisanje uglavnom jeste usamljenički posao, dok javni nastup predstavlja popratnu okolnost nužnu za upoznavanje publike s nečijim radom. Ipak, ako vam je jedina želja samo da pišete, predstavljanje sopstvenog djela vam može izgledati kao cirkuski nastup koji vam je nametnut.
U određenim slučajevima prihod može da dođe i od države. Na našim prostorima, takav slučaj je bio u Hrvatskoj, a od ove godine se sličan projekat ostvario i u Republici Srpskoj. U pitanju je novčana stimulacija koju Ministarstvo kulture i prosvjete daje književnicima za već objavljenu knjigu, rukopis ili prevod u nastanku. Ovo jeste jedan od neposrednih povoda za pisanje ovog teksta, pošto je jedan od dobitnika stimulacije njegov autor.
Iako iz perspektive pisca ovaj projekat jeste hvale vrijedan, prvobitna ideja o ovom tekstu nastala je iz šoka koji sam doživio kada sam saznao da sam jedan od dobitnika stimulacije. Za konkurs je bilo potrebno dostaviti dokumentaciju koja komisiji govori nešto više o kvalitetu rukopisa i da li je dovoljno dobar da zasluži stimulaciju. Naravno da mi je ovo značilo kao potvrda da ono što pišem vrijedi nastaviti, naposljetku završiti pa i objaviti, ali prije toga osjetio sam određenu nevjericu, kao što sam se pitao, da li ovo zaista zaslužujem. S objavljene dvije knjige i dalje spadam u kategoriju pisca početnika, koji tek stvara sopstvenu čitalačku publiku. To jeste jedan od najtežih početaka, kao što pisanje jeste uvijek novi početak. Od samog procesa pisanja, preko traženja izdavača, rada na tekstu i do konačnog objavljivanja, to jeste uvijek nova avantura nakon koje se sve anulira i točak se pokreće ponovo. Sav taj trud mi u finansijskom pogledu nije donio ništa ili da budem tačniji, skoro ništa. Onda sam za roman koji tek pišem dobio novčanu podršku. Šta se to desilo da od dvije objavljene knjige, koje su mi zajedno donijele toliko novca da možda isplatim jednu mjesečnu kiriju, dođem do toga da za neobjavljeni i nedovršeni rukopis dobijem 3000 KM? Sama reakcija je kontradiktorna, pošto i ja, kao i većina drugih pisaca, želim da živim od pisanja, što podrazumijeva zaradu, ali onda, kada prvi put dobijem konkretan prihod, osjećam se zbunjeno, pomalo i krivo.
Izgleda kao da sam i ja, svjesno ili nesvjesno, prihvatio stav sredine u kojoj živim da pisanje nije rad. Kao da čujem nečiji ljutiti glas: „Šta on ima da dobije 3000 KM za to piskaranje, a to su sve naše pare?!“ Ali zar to što radim ne doprinosi i tom čovjeku koji to pita? Zar knjiga koju pišem nije dio kulture kojoj obojica pripadamo? U konačnici, ta će knjiga možda nadživjeti i njega i mene. Zašto onda osjećam krivicu što sam dobio iznos od dvije plate za nešto što ću raditi najmanje godinu dana? Jer da bih pisao potrebni su mi sopstveni prihodi, sopstvena soba i sopstveno vrijeme koje ću posvetiti pisanju.
Foto: Sanja Sabadaš
Trenutak kada vam država da novac za vaš rad jeste trenutak kada priznaje da on postoji. To znači da dolazi do određenih promjena u svijesti o tome šta je kultura, da ona nije samo prošlost, već sadašnjost, kao i budućnost i da književnost nije samo stvorena, ona se stvara. Zato je ovo jedan od prvih koraka ka tome da više cijenimo ne samo ono što sada jeste. Ruku na srce, poređenje s Hrvatskom, gdje su dodijeljene 74 stipendije za rukopise i prevode u nastanku, od čega najviše iznose 18000 evra, nije najlaskavije. Kod nas je šestoro autora i dvoje prevodilaca dobilo za rukopis i prevod u nastanku stimulaciju od 3000 KM, a petoro autora za objavljene knjige stimulaciju od 4000 KM. S druge strane, ovo poređenje je manje poražavajuće ako se prisjetimo da prošle godine nismo imali ništa i da je najavljeno da će se budžet i broj stimulacija povećavati.
Ako se pitamo da li se kod nas od pisanja može živjeti, odgovor je i dalje ne. Sistematičan čitalac će zamjeriti da je trebalo previše teksta samo da bi se zaključak sveo na dva slova. Ipak, između njih stoji jedan problem koji govori o našem stavu prema književnosti kao takvoj, o našem društvu kao takvom, o tome koliko poštujemo i cijenimo svoju kulturu, ali što je najvažnije prije njih dolazi vremenska odrednica „i dalje“. Tu vidimo nadu da promjene počinju. Iako ne onom brzinom kojom bismo možda željeli, pomaci su primjetni, kao što se vidi da je književna scena s ovog konkretnog prostora sve bogatija. To je proizvod jedne borbe, koja je tiha, većini nevidljiva, ali trajna. Do prošle godine nisam mogao od književnog pisanja da sebi priuštim sopstvenu sobu. Trenutno mogu od toga da isplatim šest kirija (iako mi i dalje treba posao da bih mogao da jedem, oblačim se i održavam higijenu). Pisanje još uvijek ne može da bude primarni izvor prihoda, ali potrebno je boriti se da to postane. Pisanje samo po sebi jeste borba, zato možemo samo da nastavimo.
Impuls