Ilustracija
Do sada su se taktički interesi Rusije i Kine u centralnoj Aziji poklapali. Međutim, u budućnosti bi moglo doći do napetosti.
Piše: Eldaniz Gusseinov
Proteklih godina Rusija i Kina su intenzivno radile na tome da povećaju svoj uticaj u centralnoj Aziji. One stvaraju alijanse i produbljuju gospodarska partnerstva. Međutim, s njihovim rastućim angažmanom u regionu raste i vjerovatnoća otvorenog rivaliteta između dvije zemlje. Sigurnost i kontrola nad regionalnom stabilnošću postaju sve više odlučujući faktori. One odlučuju gdje Moskva i Peking sarađuju – i gdje bi mogla nastati trenja i konflikti.
Od njihove nezavisnosti Rusija je u centralnoazijske države donijela prije svega dvije stvari: sigurnosnopolitičku podršku i vojnu prisutnost na strategijski važnim mjestima.
Ukoliko se rat u Ukrajini zamrzne, centralna Azija dolazi sve više u strategijski fokus Moskve. Rastuće prisustvo Kine u regionu moglo bi izazvati nezadovoljstvo kod ruskih elita i pojačati zabrinutost da će izgubiti na uticaju. Posebno su pogođeni ruska kontrola nad vojnom saradnjom i sigurnosnim pitanjima. Peking je u međuvremenu najvažniji trgovinski partner centralne Azije i proširio je svoju prisutnost u skoro svim područjima – od ekonomije da sigurnosne infrastrukture.
Od 2022. u više centralnoazijskih zemalja došlo je do masovnih nemira, koji su pokazali da tamo postoje značajne sigurnosne prijetnje. U distriktu Šamsadin Šohin na tadžikistansko-afganistanskoj granici naoružana skupina, koja je prodrla iz Afganistana, u noći 17/18. novembra napala je kamp kineskog preduzeća u Zarbuzi kanjonu. Kanjon je dio prirodnog rezervata Dašti-Džum, gdje preduzeće radi na iskopavanju zlata.
Kina ne želi sigurnost svoje imovine i svojih radnika prepustiti vanjskim akterima
Kina ne želi sigurnost svoje imovine i svojih radnika prepustiti vanjskim akterima. Zbog toga Peking ciljano izgrađuje svoju sigurnosnu kooperaciju sa centralnoazijskim državama – prije svega pošto nastaje sve više kineskih infrastrukturnih projekata, a zemlja je industrijski sve više prisutna.
Studije o vojno-tehničkoj saradnji Kine sa centralnoazijskim zemljama pokazuju da Peking aktivno investira u vojnu infrastrukturu, granične stanice, moderne sigurnosne sisteme i redovne vojne vježbe u okviru Šangajske organizacije za saradnju (SOZ). U centralnoj Aziji kineska preduzeća kao Huawei, Hikvision i SenseTime učestvuju u izgradnji Smart Citiesa. Istovremeno, privatne kineske sigurnosne firme rade zajedno sa kazahstanskim partnerima da bi štitili kritičnu infrastrukturu kao što su naftovodi i gasovodi između Kazahstana i Kine.
Tadžikistansko-kineska saradnja obuhvata centre za suzbijanje terorizma kao i redovne antiterorističke vježbe. U Uzbekistanu fokus leži na zaštiti kritične infrastrukture, sajber sigurnosti i obrazovanju. I u Kirgistanu se održavaju zajednički manevri. Osim toga, tamo su kineske sajber sigurnosne firme aktivnije nego i u jednoj drugoj centralnoazijskoj zemlji. Kina ne pojačava samo svoju ekonomsku prisutnost nego postepeno izgrađuje sigurnosnu mrežu koja bi mogla biti alternativa ruskom uticaju.
Afganistan je jedna od zemalja u kojima Rusija i Kina posebno intenzivno konkurišu oko uticaja u području sigurnosti. Od preuzimanja vlasti talibana raste prijetnja kroz ekstremizam i nestabilnost u regionu. To daje Moskvi mogućnost da se pozicionira kao garant sigurnosti. Rusija želi koristiti svoju težinu i svoje mreže u forumima kao što su OKVS (organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti), GUS (zajednica nezavisnih država), EAWU (Evropska ekonomska unija) i SOZ. Cilj je da se Afganistanu ne nude samo ekonomska rješenja nego i podstiče i njegova regionalna integracija. Prema ruskom Savjetu bezbjednosti Moskva je spremna da Kabul uključi u regionalne saveze i otvori „prozor“ za međunarodno priznanje Afganistana.
Kina zvanično ne priznaje talibane ali posmatra Afganistan kao važan sastavni dio svoje inicijative „Novi put svile“. Bilateralni odnosi su se u protekle tri godine značajno poboljšali: Peking poziva taliban kao partnera u dijaloga na regionalne forume i savjetuje se sa ministrima vanjskih poslova susjednih država o situaciji u zemlji. U jesen 2024. poduzeo je Yue Xiaoyong, specijalni izaslanik Pekinga za Afganistan, diplomatsku cestu do Pakistana i Turkmenistana, prije nego je otputovao za Kabul. Osim toga, održavano je više konsultacionih sastanaka između ureda za kazneno gonjenje Kine i centralnoazijskih zemalja.
Postupak Kine je pragmatičan: Na raspolaganje se stavljaju trgovinski putevi i tranzitni koridori, osigurava se pristup resursima i minimalizuje se rizik da ekstremističke aktivnosti pređu na njenu državnu oblast. Kina ciljeve postavlja na širokom instrumentariju: finansijska podrška, sajber sigurnosni projekti, izgradnja granične infrastrukture, kao i uključivanje privatnih sigurnosnih preduzeća za zaštitu cjevovoda i strategijski važnih objekata u centralnoj Aziji i Afganistanu.
Paralelno s tim, Iran i Rusija intenziviraju svoje kontakte sa talibanom i time pokazuju da rade na regionalnom konsenzusu u pitanju Afganistana. Ovo dolazi u kontekstu povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, što bi moglo povećati američki pritisak na regiju.
Multilateralne strukture kao SOZ i kooperacioni formati kao C5+1 mogli bi se razviti kao „meka konkurencija“ forumima. U maju 2024. Putin i Xi Jinping naglasili su u zajedničkoj izjavi centralnu ulogu OKVS-a i GUS-a za stabilnost regiona, kao i za neophodnost suzbijanja terorizma, trgovine drogama i prekograničnog kriminala. Međutim, u praksi pokušavaju kako Rusija tako i Kina da koriste ove i druge multilateralne strukture za jačanje svaka svojih pozicija.
Prvog decembra 2024. sastali su se ministri vanjskih poslova Kine i centralnoazijskih zemalja u Chengdu. Onu su jednoglasno objavili svoju odlučnost da se orijentišu na princip zajedničke sigurnosti, osiguranje mira u regionu i suzbijanje „tri zla“ – terorizma, ekstremizma i separatizma. Osim toga, naglasili su svoj otpor protiv svakoga miješanja u unutrašnje stvari centralne Azije i obećale su podršku Afganistanu kod uspostavljanja mira i obnove. Time Peking dodatno podstiče svoj model „zajedničke sigurnosti“. Ova retorika se doduše poklapa sa pozicijom Moskve, ali u stvarnosti mogao bi taj koncept stvoriti alternativne strukture uticaja.
U stručnim krugovima se sve više govori o mogućnosti da se rat u Ukrajini „zamrzne“. Ukoliko bi se ovo dogodilo, Moskva bi imala više resursa i vremena da ojača svoju poziciju u centralnoj Aziji i suprotstavi se rastućoj prisutnosti Kine. Sa pogledom na Peking neki posmatrači argumentiraju: Što bolje uspije Narodnoj Republici da utvrdi svoje pozicije u centralnoj Aziji i osigura stabilno „zapadno krilo“ u srcu Evroazije utoliko je veća vjerovatnoća buduće eskalacije u pitanju Tajvana.
Ukoliko se ratna događanja u Ukrajini oslabe, mogla bi centralna Azija postati strategijska arena i tamošnja sigurnost posebno esencijalno dobro
Ako se ratna događanja u Ukrajini oslabe, mogla bi centralna Azija postati strategijska arena i tamošnja sigurnost posebno esencijalno dobro. Za Kinu je region polje za testiranje vlastitog sigurnosnog poretka – nezavisno od tradicionalnih aktera kao što su Rusija ili SAD. Iako Kina i Rusija priznaju ulogu jedna drugoj i govore o „zajedničkoj odgovornosti“, realnost ukazuje na rastući strukturni rivalitet. Za očekivati je da OVKS, GUS i SOZ postanu platforme konkurencije oko centralnoazijskih elita. Afganistan bi mogao biti test za efikasnost njihovih konkurirajućih strategija i instrumenata.
U ovom okruženju koje se mijenja sigurnost u centralnoj Aziji odavno nije samo pitanje „stabilnosti“ – ono postaje „valuta“ kojom Rusija i Kina osiguravaju regionalni uticaj, pristup resursima i kontrolu logističkih kanala. Politički razvoj u Evroaziji je tako kompleksan da bi taktičko poklapanje interesa između Rusije i Kine moglo preći u rivalitet pun napetosti. To bi se vremenom iz područja sigurnosti moglo proširiti na šire sfere uticaja i staviti na probu strategijsku sposobnost prilagođavanja obje sile. U tom kontekstu, centralnoazijske zemlje moraju zadržati uravnotežen i pragmatičan stav, diversificirati svoja partnerstva i ojačati vlastite sigurnosne kapacitete.
ipg-journal.de