Foto: Ringier
Unatoč padu Milorada Dodika i kapitulaciji Narodne skupštine Republike Srpske, izvjesno i nakon Dodika slijedi nastavak njegove politike. RS se priprema za izvanredne izbore i mogući referendum bez presedana, pa je u BiH otvorena nova institucionalna kriza.
Piše: Eldin Hadžović
Nakon gotovo tri desetljeća dominacije na političkoj sceni Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, politička era Milorada Dodika okončana je nizom događaja koji su od sudske presude prerasli u potpunu institucionalnu krizu. Podsjetimo, sve je počelo u februaru ove godine, kada je Sud Bosne i Hercegovine u prvostupanjskoj presudi osudio Dodika na godinu dana zatvora i šestogodišnju zabranu obnašanja javnih dužnosti, zbog kaznenog djela nepoštivanja odluka visokog predstavnika.
Presuda se odnosila na odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta iz 2023. kojima su suspendirani zakoni Republike Srpske o nepokretnoj imovini, koja je dugo predmet sporenja u BiH, kao i o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH u tom entitetu. Dodik je osuđen po članku 203a Kaznenog zakona BiH, koji kažnjava neizvršavanje odluka visokog predstavnika kaznom do pet godina zatvora. Iako je kazna zatvora zamijenjena novčanom, zabrana političkog djelovanja ostala je na snazi.
Ovih dana je iz suda BiH stiglo pojašnjenje da, iako se presuda odnosi samo na zabranu obnašanja funkcije predsjednika RS-a, konsekventno ona obuhvata i sve ostale javne funkcije, odnosno one koje su finansirane javnim novcem. Prevedeno, građanin Milorad Dodik ne može u narednih šest godina biti ni na jednoj funkciji, uključujući i poziciju predsjednika njegove partije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata, SNSD.
Dodik je u više navrata javno odbio priznati presudu, nazvavši je “neustavnom i politički motiviranom”, ali je, počevši od otkupa jednogodišnje zatvorske kazne pa nadalje, suštinski ispunio sve što je Sud BiH presudio. Narodna skupština Republike Srpske paralelno je usvojila dokument kojim odbacuje autoritet Suda BiH i Schmidta, sve sa autoritetom neobaveznog sijela, s obzirom na to da iz toga nisu proistekle nikakve konkretne posljedice.
Neka ostane zabilježeno i da je u martu Sud BiH izdao i naloge za hapšenje Dodika i još dvojice visokih dužnosnika entiteta zbog antikonstitucionalnog djelovanja – predsjednika NSRS-a Nenada Stevandića i entitetskog premijera Radovana Viškovića – uključujući donošenje zakona kojima se zabranjuje rad državnih policijskih i pravosudnih institucija na teritoriji Republike Srpske. Ti potezi produbili su krizu, ali su pokazali odlučnost državnih institucija da se prvi put ozbiljno suprotstave prijetnjama secesijom, Dodikovom višegodišnjem zaštitnom znaku.
Isto tako, neka ostane zabilježeno da, osim odlučnosti država nije demonstrirala i de facto kapacitet da svoju nakanu sprovede u djelo, s obzirom na to da su sva trojica osumnjičenika slobodno šetali, pa čak i prelazili državnu granicu bez ikakvih smetnji. Apelacijsko vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu 1. augusta, čime je ona postala pravomoćna.
Centralna izborna komisija (CIK) BiH reagirala je pet dana kasnije oduzimanjem Dodikovog mandata predsjednika Republike Srpske, pozivajući se na Izborni zakon koji predviđa uklanjanje dužnosnika osuđenih na više od šest mjeseci zatvora. Dodikov tim uložio je žalbu, ali je ona odbijena 18. augusta, čime je, prema tumačenju Suda BiH, mandat Milorada Dodika zvanično prestao 12. jula 2025., kada je presuda postala pravno obvezujuća.
Narodna skupština Republike Srpske odgovorila je rezolucijom kojom odbacuje odluke Suda BiH i CIK-a kao neustavne. Poslanici su zakazali referendum za 25. oktobar, na kojem bi birači odlučivali o tome prihvaćaju li odluke Schmidta, presude Suda BiH i odluku CIK-a o oduzimanju Dodikovog mandata, čime bi bila uvedena dosad neviđena praksa referendumskog izjašnjavanja o sudskim presudama.
Bošnjački deputati iz NSRS-a potegli su pitanje “vitalnog nacionalnog interesa” – što je mehanizam zaštite etničkih interesa predviđen Dejtonskim sporazumom – pred Ustavnim sudom Republike Srpske, tvrdeći da je referendum neustavan i štetan za stabilnost. Europska unija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države osudile su inicijativu, upozoravajući da ona ugrožava neovisnost pravosuđa i ustavni poredak BiH, te najavile moguće sankcije organizatorima.
Rusija je, pak, izrazila podršku Dodiku, optužujući Zapad za miješanje u unutarnje poslove BiH. Centralna izborna komisija BiH 28. augusta je raspisala izvanredne predsjedničke izbore u Republici Srpskoj za 23. novembar, u skladu sa Izbornim zakonom koji nalaže izbore u roku od 90 dana od prestanka mandata.
Formalno, NSRS je prošle nedjelje, odnosno 18. oktobra kapitulirala, poništavajući sporne zaključke, a koje je Ustavni sud odmah po donošenju stavio van snage kao neustavne. Među zaključcima koji su povučeni nalaze se i oni kojima je Narodna skupština RS-a ranije tvrdila da su Sud BiH, Tužilaštvo BiH i Visoko sudsko i tužilačko vijeće “neustavne kategorije koje je nametnuo visoki predstavnik suprotno Ustavu BiH i demokratskim načelima”.
Na istoj sjednici je Dodikova savjetnica Ana Trišić-Babić imenovana za vršioca dužnosti predsjednika Republike Srpske. Predsjednik entitetske skupštine Stevandić nije mogao sakriti depresiju, objavivši na X-u: “Jutros u crkvi preispitujem osjećanja. Nisam ponosan na jučerašnje odluke naše Skupštine, ali sam svjestan da moramo tražiti rješenje”.
Troškovi izbora procijenjeni na 6,5 milijuna konvertibilnih maraka. SNSD je u rujnu potvrdio sudjelovanje, unatoč ranijim prijetnjama bojkotom, kandidirajući Sinišu Karana, ministra znanosti i tehničkog razvoja. Opozicijski lideri, uključujući Jelenu Trivić iz Narodnog fronta i Nebojšu Vukanovića iz stranke Za pravdu i red, podržali su kandidata Srpske demokratske stranke (SDS), profesora s Univerziteta u Banjoj Luci Branka Blanušu. Manje stranke također su stale iza Blanuše, formirajući široku opozicijsku koaliciju.
Unutar SNSD-a, Dodikov pad izazvao je tihe nesuglasice. Dok je Karan službeno prihvaćen kao kandidat, dio članstva, posebice mlađi kadrovi, zagovara modernizaciju stranke i odmak od Dodikove konfrontacijske politike, dok lojalisti inzistiraju na nastavku njegove linije. Ove podjele mogle bi oslabiti SNSD-ov položaj na izborima. Među građanima Republike Srpske, reakcije su polarizirane: Dodikove pristaše, posebice u ruralnim područjima, vide njegovo uklanjanje kao međunarodnu urotu, dok urbani centri, poput Banje Luke, sve više podržavaju opoziciju, tražeći ekonomsku stabilnost i reforme.
U toj novoj opozicijskoj dinamici posebno mjesto zauzima Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke i lider Partije demokratskog progresa (PDP). Rođen 1993., Stanivuković je izrastao u opozicijskog lidera nakon pobjede na lokalnim izborima 2020., a već 2018. osvojio je najviše glasova među kandidatima za poslanike. Poznat po oštrim kritikama Dodika i SNSD-a zbog korupcije, dobio je nadimak “mali Dodik” zbog karizmatičnog stila i nacionalističko-populističke retorike kojom privlači mlađe birače.
Analitičari su ga godinama vidjeli kao mogućeg nasljednika Dodika, ali PDP je odlučio ne sudjelovati u predsjedničkim izborima, navodeći da su “besmisleni” u aktualnoj krizi. Odluka je izazvala podjele: jedni je tumače kao oportunizam i mogući dogovor s Dodikom, dok drugi vjeruju da je riječ o taktici očuvanja snage za buduće izbore.
U cijeloj ovoj priči nije nebitan ni položaj najjače hrvatske stranke u BiH, HDZ-a BiH. Ova stranka, koju predvodi Dragan Čović, godinama je održavala savez sa SNSD-om, zasnovan na zajedničkom cilju slabljenja centralnih institucija i jačanja etničke autonomije, uz povremeno zagovaranje formiranja trećeg entiteta u BiH i konstantno insistiranje na izmjenama Izbornog zakona kroz instituciju “legitimnog predstavljanja”.
Taj savez, uspostavljen nakon neuspjeha takozvanog Prudskog procesa 2008., omogućio je HDZ-u BiH i SNSD-u formiranje vlasti na više razina, što je najdugovječniji i ujedno najčvršći politički savez u BiH. Nakon što je u martu 2025. postalo evidentno da je Dodik do grla zaglibio u kaznenopravnom procesu sa po njega nepovoljnim ishodom, Čović se djelomično distancirao od Dodika, tražeći pregovore s opozicijom i strankama Federacije. Istodobno, HDZ BiH nastavlja podržavati SNSD, videći ga kao ključnog partnera za zaštitu hrvatskih interesa u BiH, potpuno ignorišući apsolutnu eliminaciju Hrvata kao političkog faktora u RS-u.
Međunarodna zajednica dodatno je zakomplicirala situaciju. Osim osuda iz EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, američki State Department u septembru 2025. najavio je pojačan nadzor nad izbornim procesom, dok je Njemačka upozorila na moguće zamrzavanje fondova EU-a za projekte u Republici Srpskoj ako referendum ugrozi ustavni poredak.
Rusija je, nasuprot tome, podržala Dodika, no ta podrška prema dosadašnjim najavama neće rezultirati ozbiljnijim potezima ruske strane, koja je i sama dovoljno zaokupljena svojim problemima, i to ne samo u vezi s agresijom na Ukrajinu, već i na situaciju sa nedavno uvedenim sankcijama NIS-u u Srbiji. Kao što to inače biva u Bosni i Hercegovini, u ovoj situaciji nema pravih pobjednika. Dodikovom separatističkom divljanju došao je kraj, sramotan i ponižavajući, ali ni oni koji su željeli vidjeti njega ili njegovu politiku na koljenima nisu dobili satisfakciju. Tim prije što je izvjesno da će i poslije Dodika slijediti – Dodikova politika.