Gotovo sve probleme koje imamo u Bosni i Hercegovini a posebno njenom entitetu Republici Srpskoj u pravilu adresiramo Miloradu Dodiku, i u pravilu je to pogrešna adresa, jer nije jedina.
Autor: Impuls
Kada je 2006. godine preuzeo vlast od SDS-a, pragmatični Dodik preuzeo je sistem partijskog zapošljavanja koji je na prostorima cijele regije nasljeđe još iz bivše države. Mnogi SDS-ovi “kadrovi” ostali su tada bez posla, a neki su kako bi ga sačuvali, uzeli člansku karticu SNSD-a.
Svjestan kako je to najsigurnije biračko tijelo, SNSD od kada je na vlasti kontinuirano zapošljava svoje članove/ice, često i na radna mjesta koja fizički ne postoje. Tako se povećava i njihovo birčko tijelo.
I nepotizam je nešto što je preuzeto iz prošlog sistema. Dakle, kontinuitet uopšte nije upitan, samo ga je postojeći sistem doveo do savršenstva. U Poreskoj upravi u Banjaluci službenica koja odlazi u penziju svoje radno mjesto “ostavlja” sinu kolegice sa kojom radi. Ovaj slučaj je nešto što su stranke koje su se zatekle u kancelariji ove dvije službenice mogle javno čuti kao “čavrljanje dvije kolegice”. One to više ne doživljavaju ni kao nešto što bi trebalo biti nekakva tajna, razgovaraju o tome kao o novim cipelama koje su upravo kupile.
Drugi jako dobro promišljen potez bila je ekspanzija izgradnje stambeno poslovnih objekata i plasiranje stambenih kredita koji su se mogli dobiti prilično lako, ukoliko ste “na budžetu”. Čak i penzioneri su uvučeni u ovaj dobro smišljen, ali ne baš orginalan plan.
Posljednja ekonomska kriza koja je uzdrmala svijet prije nekoliko godina počela je upravo sa nekretninama. Mnogi su tada ostali bez posla i krova nad glavom a oporavak banaka pomogle su držve, dakako novcima tih istih građana koji su sve izgubili. U konačnici niko nije odgovarao za ovu veliku prevaru a bankari su se dodatno obogatili kladeći se na pad paketa dionica koje su sami prodavali svjesni da su kreirane kao “smeće”.
Kod nas se situacija samo prilagodila našim političkim potrebama. Tako je jedno vrijeme kvadrat stambenog prostora u novogradnjama dostizao 3 000 KM, pa je stan od 50 m2 kod Malbašića koštao 150 hiljada KM. Najčešća objašnjenja za ovako nebulozne cijene bila su da je stan u “epicentru” grada i da ima Versaći kupatilo. Sada ti iz “epicentra” kukaju kako im se djeca nemaju gdje igrati, kako je puno buke i prašine itd. U Versaći kupatilu sam jednom bila, kod poznanika, ali to kupatilo je imalo 50 m2. Tuš kada, obična kada, jacuzzi, lavaboi, šolje, mislim običnom smrtniku poput mene bude prilično neugodno snaći se u tome i utrefiti šta je stvarno WC šolja.
Koliko može biti kupatilo u stanu od 50 m2, 2 ili 4 m2, ali je Versaći. Onda su cijene počele da padaju, prvo malo, pa malo više, sve dok se promet nekretnina nije “ukopao”.
Tako se ukopao i prvi krug oko Milorada Dodika, uposlenici u administraciji, školstvu, zdravstvu, ukratko oni sa budžeta i sa “Versaći kreditima” za vratom. U principu se radi o klasičnom finansijskom ropstvu u kome su ovi ljudi vezani sa jedne strane za budžet, a sa druge kreditima. Oni su prvi krug oko Dodika, dalo bi se reći njegova pješadija. Nemaju nikakav kontakt sa njim niti sa ostalom političkom vrhuškom ali imaju zanimljiv oblik “slobode” da čine sve kako bi sačuvali postojeće stanje. Jedino su obavezni glasati na izborima za vladajuću partiju ili njene koalicione partnere. U tom smislu, moglo bi se reći da je ovaj sloj ljudi najopasniji, opsaniji i od Milorada Dodika.
Sa druge strane ovaj bum stambene izgradnje, napucanih cijena i lako dostupnih kredita donio je enormne zarade građevinskoj mafiji, koja se inače zove tajkuni.
Bliski politički saradnici su drugi krug oko Predsjednika. Većini tih ljudi nije strano mijenjanje partijskih dresova te su veoma “fleksibilni”. Snađe li Dodika nekim slučajem kakav problem, oni će se lako pozicionirati. Pitanje je samo koliko je ko od njih politički mudar da izabere pobjedničku stranu. Međutim, sve dok jedni druge drže “u šaci” i dok narod “pase” šuplje političke floskule, oni će biti “vjerni Dodiku”.
Treći krug ljudi je opasan po samog Dodika. To su razni tajkuni kojim je vladajući SNSD, pa i sam Dodik omogućio da se obogate, a koji su onda vremenom, bogatstvom i moći prešišali i njega.
“Politički život” Milorada Dodika zavisiće ponajviše od ovih ljudi. Dođe li do toga da im više ne bude potreban, ne treba se zavaravati i misliti kako će dospjeti u ruke pravosudnih organa jer tim ljudima ne treba proces koji bi mogao dovesti u pitanje legalnost bogatstva koje su stekli. Ono što im treba je da se nakon Dodikovog eventualnog odlaska osiguraju da će već sada praktično legalizovan kriminal dobiti trajnu potvrdu da se to pitanje više neće potezati.
Ko bi mogao doći iza Dodika je sasvim irelevantno, ukoliko bude imao naklonost ovog kruga ljudi i “pješadije”, jer političari su potrošna roba, pa i Milorad Dodik.
Jedino po čemu ćemo zaista pamtiti Milorada Dodika je činjenica da nas je bez greške uklopio u globalni sistem u kome BiH, kao jedna mala država, ne treba biti mjesto gdje će se pokrenuti proizvodnja, već iskorištavati jeftina radna snaga u uslužnim djelatnostima i zemlja sa prirodnim bogatstvima koja će postati nečija sirovina za ostvarivanje ekstra profita.
Rješenja postoje, ali su stvar političke volje. Neke države bivšeg istočnog bloka jednstavno su legalizovale kriminalom, pogotovo kriminalnom privatizacijom, stečeno bogatstvo i ne pokušavajući izvršiti reviziju privatizacije, jer je to moguć, ali dugotrajan posao sa veoma neizvjesnim ishodom. Potom su prilično smanjili plate u administraciji ali i namete privatnom poduzetništvu i stvorili dobar i siguran poslovni ambijent.
No i kada bi postojala politička volja za neke promjene, u ovom globalnom sistemu iz iskustva tih država moramo shvatiti da ćemo i dalje biti jeftina radna snaga i da će naša prirodna bogatstva, posebno voda, biti stalno u fokusu interesa profita.