Ilustracija Jelena Žilić
Valjda sama činjenica da je nekadašnji satrap Miloševićevog režima član Senata Republike Srpske, nije dovoljna bruka za ovaj entitet nego je istom omogućeno da kao specijalni gost sa svečane bine povodom Devetog januara sudi ko su patrioti, a ko izdajnici, ne samo u Srbiji nego i u RS.
Piše: Miljan Kovač
„Izdajnici“ su dakako svi koji se ne slažu sa njegovim aktualnim gazdama Vučićem i Dodikom sa obje stane Drine.
A stvari stoje tako da ovih dana dok studenti širom Srbije blokiraju fakultete, ulice, trgove zajedno svima nasuprot Vučićevog režima čiji je Vulin vjerni vojnik stoje najugledniji srpski intelektualci, glumci, muzičari, sportisti i teško da se iko može sjetiti i jednog imena koje u Srbiji nešto znači, a da je na suprotnoj strani…
Svi oni su „izdajnici“ koji bi da vlast ruše na ulici, kako reče Vulin. Vulinu su se, međutim, prividjele i neke „snage“ koje bi na isti način, tako, masovno, preko ulice da ruše Dodikov režim u ovom entitetu. Nažalost, samo prividjelo. Jer takvih ni sličnih snaga u RS ni na vidiku nema. Iz prostog razloga što dobar dio onih koji se besramno nazivaju „opozicijom“, dok Vulin bljuje vatru sa svečane bine koja nema nikakvu funkciju do promociju snage Dodikovog režima, aplaudiraju ispod iste te bine, prezadovoljni sami sobom, a sve u ime kvazipolitičke boleštine nazvane „srpsko jedinstvo“. Opšte je mjesto reći da „jedinstvo“ i „demokratija“ ne mogu u istu rečenicu, pa je i uzaludno ponavljati. Ako se nekada i mislilo da na ovu režimsku floskulu „opozicionari“ u RS naivno nasjedaju vođeni „najboljim namjerama“, onda je vrijeme da se takve zablude riješimo.
Dovoljno se samo sjetiti izbora 2022. godine, poslije kojih su isti ti „opozicionari“, ne bez razloga i ne bez očitih dokaza, tvrdili da su izbori pokradeni, da Dodik nije legalno izabran za predsjednika RS.
„Vodeći opozicionari“, koju su tada koračali na protestnom skupu i desetine hiljada naivnih građana osporavajući rezultate izbora, juče su koračali po Dodikovom „crvenom tepihu“ praveći selfije prezadovoljni sami sobom i pomalo činjenicom da na svečanosti ove godine nema samog Dodika. I opet bez imalo stida – jer nisu oni ti koji su Dodika makli sa svečane bine, nažalost maklo ga je njegovo trenutno zdravstveno stanje, i šta god ko o tome mislio, to nikako ne smije biti razlog ičijeg zadovoljstva. Naprotiv, poražavajuća je istina da veliki „opozicionari“ u zadnjih skoro dvadeset godina Dodikov režim nisu nigdje pomakli ni za milimetar. Sada je pitanje da li su to stvarno, iskreno, ikada i pokušali. Prije svega ovo se odnosi na Partiju demokratskog progresa (PDP), ali u dobroj mjeri i na Srpsku demokratsku stranku (SDS). Ako se dolaskom Draška Stanivukovića, na čelo PDP-a išta dobro desilo, onda je to činjenica da valjda niko nije toliki politički analfabeta da polaže nade u ikakvo stvarno opoziciono djelovanje te političke organizacije.
Stanivukovićevu borbu da postane Dodik nakon Dodika, i to sa dobrim šansama da u tome i uspije, nikako ne treba miješati sa ikakvom težnjom za bilo kakvim suštinskim promjenama. S druge strane i pored nekoliko iskrenih protivnika režima u vrhu SDS-a tom strankom i danas dominiraju zagovornici „srpskog jedinstva“ sa aktuelnim režimom i poklonici Dodikovog imena i djela i koristi koje im to poklonjenje donosi dok igraju opoziciju u političkom teatru apsurda.
Ko su dakle ti „izdajnici“ koje Vulin vidi na banjalučkim ulicama kako jurišaju na „legalnu i legitimnu vlast“, kako bi nas između ostalog i u NATO pakt uveli, kako ustvrdi nekadašnja perjanica Mire Marković!?
Nije valjda mislio na Narodni front Jelene Trivić, koja i ne krije da bi Dodika rado mijenjala Vulinovim gazdom Vučićem, a studente, elitu Srbije koja danima širi plamen bunta protiv tamošnjeg režima „časti“ ništa blažim epitetima od senatora Vulina!?
Mogli bi reći da je knjiga spala na jedno slovo da to jedno slovo nije Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića, koji bi nas prije uveo u zajednicu sa Sjevernom Korejom nego u NATO pakt.
Istina je dakle poražavajuća, pa mi u RS ni čestita izdajnika nemamo! I još gora. Hajde što ga nemamo među opozicionim političarima, nego nemamo ga u tzv akademskoj zajednici, naše fakultete niko ne blokira, nemamo ga među glumcima, sportistima, piscima…
Nemamo iz prostog razloga, što bi se ovdje broj mudrih glava, onih koji će iznijeti svoj stav bez obzira na posljedice sveo na prste jedne ruke.
I to je najveći uspjeh „patriota“. To što su istjerali, raselili, uništili elitu istog naroda iza kojeg se neprestano kriju. Kriju se i iza Republike Srpske dok je istovremeno i uporno guraju u ponor. Nema veće opasnosti za Republiku Srpsku, od negiranja činjenice da ista stoji isključivo na temljima uspostavljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom kao dio države Bosne i Hercegovine. Uporno guranje ovog entiteta na klimave i sumnjive temelje Devetog januara, predstavlja smrtnu opasnost za njen opstanak. A to je upravo i insistiranje na proslavi Devetog januara kao dana RS, uprkos činjenici da je tu proslavu Ustavni sud ove države, dva puta proglasio neustavnom. Negiranjem Ustavnog suda, dakle, Ustava BiH, koji je aneks Dejtonskog sporazuma, negira se i sama Republika Srpska. Svi koji u tome učestvuju zvali se vlast ili opozicija, zapravo su njeni stvarni neprijatelji. Reklo bi se izdajnici, da Vulin nije isuviše ogadio tu riječ.
Kolumne „Žuta minuta”, su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls