Tri decenije poslije: Vilina vlas između turističkog razvoja i negiranja zločina

Foto: Turistička organizacija opštine Višegrad

Više od tri decenije nakon rata, banja/hotel Vilina vlas ostaje tema dva potpuno drugačija poimanja. Dok lokalne vlasti objekat promovišu kao dio turističke ponude Višegrada, organizacije za ljudska prava i udruženja žrtava upozoravaju da mjesto nikada nije adekvatno obilježeno kao mjesto ratnih stradanja niti je prošlost javno priznata.

Piše: Azra Omerović

Smješteno u gustoj borovoj šumi nekoliko kilometara od Višegrada,  mjesto Višegradska Banja zbog nadmorske visine i prirodnog okruženja ima karakteristike vazdušne banje. Vode Višegradske banje koriste se za liječenje reumatskih bolesti, neuroloških stanja, ortopedskih bolesti i deformiteta, ginekoloških oboljenja, oboljenja disajnih puteva, gerijatrijskih oboljenja.

Kako navode iz Turističke organizacije općine Višegrad, nosilac razvoja turizma u Višegradskoj Banji je hotel i rehabilitacioni centar „Vilina vlas“.

“To je hotel s 3 zvjezdice, raspolaže sa 160 ležajeva, s dva restorana ukupnog kapaciteta 370 mjesta. Hotel posjeduje zatvoreni bazen s termomineralnom vodom i dobro opremljen medicinski blok gdje se primjenjuju razne kupke, elektroterapije, parafin, vodene masaže i drugo”, navode na zvaničnoj stranici Turističke organizacije općine Višegrad.

Vilina vlas danas se reklamira kao mjesto odmora, rehabilitacije i wellness turizma s tradicijom dugom preko 400 godina. Turističke brošure govore o zdravlju, prirodi i tradiciji, dok gosti iz regiona i inostranstva rezervišu boravke, često nesvjesni prošlosti mjesta u kojem odsjedaju.

Iza slike turističke destinacije krije se mračna historija. Tokom 1992. godine, prema brojnim svjedočenjima, sudskim presudama i izvještajima međunarodnih organizacija, banja/hotel “Vilina vlas” pretvoren je u logor u koji su dovođene žene i djevojčice bošnjačke nacionalnosti, koje su sistematski maltretirane, silovane i seksualno zlostavljane. Jedan je od mnogih objekata i lokacija u Bosni i Hercegovini gdje se vršilo ratno seksualno nasilje.

Iz Udruženja “Žene žrtve rata” upozoravaju da Vilina vlas, bez obzira na ratnu prošlost, danas funkcioniše kao turističko-rehabilitacioni kompleks bez zvaničnog memorijalnog obilježja.

– Za preživjele žrtve i porodice ubijenih ovo predstavlja duboko bolan i poražavajući odnos prema prošlosti. Odsustvo bilo kakvog javnog priznanja zločina šalje poruku negiranja, prešućivanja i institucionalne nebrige prema žrtvama, navode iz ovog udruženja.

Historičar i član tima Centra za nenasilnu akciju Nedžad Novalić navodi da je ogroman broj mjesta stradanja koja ni na koji način nisu obilježena. Po pravilu, radi se o mjestima stradanja gdje su žrtve iz naroda koji je danas u tim mjestima manjinski i gdje odgovornost za počinjene ratne zločine i patnje snose pojedinci i grupe iz naroda koji je danas u tim mjestima većinski i koji ima stvarnu moć.

Centar za nenasilnu akciju do sada je mapirao oko 150 takvih mjesta u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Jedno od njih je i Vilina vlas. Novalić navodi da su uprkos otporima takva mjesta ipak, barem u dijelu javnosti, prepoznata kao mjesta stradanja, ljudi ih posjećuju, odaju počast žrtvama i ta nastojanja, kao i ljude koji ih podržavaju, uvijek treba prepoznati i podržati.

– Bilo bi važno da takva mjesta na neki način budu obilježena kao mjesta patnje prije nego im se vrati njihova primarna funkcija. Govoreći iz lične perspektive, ne bih se osjećao komotnim prenoćiti u bilo kojem mjestu, ako znam da je tu neko patio, da su tu vršeni zločini. Nisu u pitanju samo turistička mjesta, hoteli i slično. Mi smo mapirali škole koje su služile kao zatočenički objekti. Danas se u njima odvija nastava, a ni na koji način objekti nisu obilježeni kao mjesta stradanja. Evo, na primjer, u mojoj Zenici to je slučaj s Muzičkom školom koja je bila zatočenički objekat za Srbe i Hrvate. Također, ogroman broj policijskih stanica, sudova, domova kulture imali su istu namjenu tokom rata. Radi se o javnim institucijama, zamislite da neko dolazi u sud tražiti pravdu, a taj isti sud nije smogao snage suočiti se s vlastitom prošlošću, navodi Novalić.

Između ratne prošlosti i turizma

Rehabilitacioni centar “Vilina vlas” u vlasništvu je općine Višegrad. Prema informacijama objavljenim na zvaničnim stranicama općine, ali i  uprave preduzeća Vilina vlas bilježi stabilan rad i razvoj. Ratna prošlost čini se da ne utiče na poslovanje ovog centra.

Zvanični cjeloviti izvještaj o radu JU Rehabilitacioni centar “Vilina vlas” nije javno dostupan, ali krajem januara ove godine iz općine Višegrad su saopštili da će Rehabilitacioni centar „Vilina vlas“ od februara primiti prve goste u novoizgrađenom četvrtom spratu, čime će ova ustanova značajno proširiti svoje smještajne kapacitete i unaprijediti kvalitet usluga.

Foto: Opština Višegrad

Direktorica rehabilitacionog centra Brankica Stikić na nedavnom sastanku u općini Višegrad navela je da je dosadašnji smještajni kapacitet centra iznosio oko 140 mjesta, te da izgradnjom četvrtog sprata „Vilina vlas“ dobija 14 apartmana i tri dvokrevetne sobe, što predstavlja oko 50 novih smještajnih mjesta.

„Svi novoizgrađeni apartmani opremljeni su najmodernijom opremom, a završetak opremanja i prijem prvih gostiju planirani su već od narednog mjeseca“, navela je Stikićeva.

Načelnik Višegrada Mladen Đurević pohvalio je rad rehabilitacionog centra navodeći da je osnivač ove ustanove općina, ali da „Vilina vlas“ ne posluje na teret općinskog budžeta.

„Rehabilitacioni centar Vilina vlas sve svoje obaveze izvršava samostalno, posluje uspješno i predstavlja primjer odgovornog upravljanja javnom ustanovom“, rekao je Đurević.

Direktorica centra Stikić navela je da korisnici usluga Rehabilitacionog centra „Vilina vlas“ dolaze iz Republike Srpske, Srbije i Crne Gore, te da će ove godine prvi put ugostiti i korisnike iz Slovenije.

„S partnerima iz Slovenije potpisan je ugovor o boravku jedne grupe od oko 50 gostiju, koji će u septembru boraviti 10 dana u našem centru“, navela je Stikićeva.

Iz općine su također naveli da će novi smještajni kapaciteti u Vilinoj vlasi dodatno osnažiti zdravstveno-turističku ponudu Višegrada.

Općini Višegrad kao i Rehabilitacionom centru Vilina vlas poslali smo upite s fokusom na odnos između memorijalizacije, lokalnog razvoja i današnje ekonomske funkcije Viline vlasi. Do objavljivanja ovog teksta nismo dobili odgovor.

Da ratna prošlost Viline vlasi ipak donekle utiče na poslovanje ovog preduzeća pokazao je nedavni raskid saradnje s crnogorskim Sindikatom prosvjete. Centar za građansko obrazovanje (CGO) iz Crne Gore i Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Bosne i Hercegovine nedavno su uputili inicijativu Sindikatu prosvjete Crne Gore (SPCG) da prekine saradnju s Rehabilitacionim centrom Vilina vlas.

“Cijenimo što je SPCG prepoznao ozbiljnost ovog pitanja i pozitivno reagovao na našu inicijativu, te ove godine raskinuo saradnju s banjom „Vilina vlas“. Podsjećamo da je „Vilina vlas“ tokom rata u Bosni i Hercegovini bio logor, u kojem je silovano oko 200 žena bošnjačke etničke pripadnosti. Ova činjenica nameće posebnu odgovornost svim institucijama i organizacijama da vode računa o simboličkom i stvarnom značenju prostora koje biraju za saradnju”, naveli su nedavno iz Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

Podsjetimo da su ranije ove dvije organizacije uputile incijativu i Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Crne Gore zahtijevajući raskid saradnje s banjom „Vilina vlas“ te da je  fond raskinuo taj ugovor. Iz ovih organizacija su naveli da je to važan “korak ka odgovornijem odnosu prema prošlosti i poštovanju žrtava, ali i podsjetnik na potrebu da se etički kriterijumi dosljedno ugrađuju u sve institucionalne politike i programe”.

Tokom godina postojale su inicijative i zahtjevi da se ovo mjesto adekvatno obilježi, navode iz Udruženja Žene žrtve rata, ali da su odgovori nadležnih institucija izostajali.

Upravo taj institucionalni otpor ili šutnja dodatno otežavaju proces suočavanja s prošlošću. Umjesto postavljanja spomen-obilježja i memorijalizacije, institucije i lokalne vlasti u Višegradu godinama se aktivno suprotstavljaju ovim inicijativama.

– Mi  redovno javno osuđujemo promocije “Viline vlasi” kao turističke destinacije na sajmovima u zemlji i inostranstvu, naglašavajući da je hotel tokom rata u Bosni i Hercegovini bio zloglasni logor za mučenje i sistematsko silovanje. Cilj udruženja je da se lokacije poput “Viline vlasi” adekvatno obilježe, te da se zločini nikada ne zaborave i ne negiraju, kazali su iz Udruženja Žene žrtve rata navodeći da je bez jasnog obilježavanja mjesta zločina teško govoriti o istinskoj pravdi i pomirenju. Preživjele žrtve često imaju osjećaj da društvo očekuje da nastave dalje bez prethodnog priznanja onoga što su preživjele. To produbljuje traumu i stvara dodatni osjećaj nepravde.

Historičar i član tima Centra za nenasilnu akciju Nedžad Novalić navodi da iz iskustva susreta sa žrtvama i njihovim porodicama može reći da je njihova osnovna potreba da se ta patnja koju su doživjeli prizna i ne negira.

– Ako je neko izgubio najmilije i vi mu danas ne dozvoljavate da tu podigne spomenik, negirate da je neki prostor bio mjesto zatočenja, otežavate pristup, to ljudima šalje jasnu poruku da ih se i dalje tretira kao „druge“ kao one koji su „neprijatelji“. Posljedično, to stvara osjećaj straha, nepovjerenja i sve to vodi razgradnji mira, kaže Novalić.

Foto: Centar za nenasilnu akciju 

Iz Udruženja Žene žrtve rata smatraju da ekonomska ili turistička funkcija ovakvih mjesta ne može biti potpuno legitimna bez jasnog i dostojanstvenog priznanja zločina koji su se tamo dogodili.

– Memorijalizacija ne znači zabranu života ili razvoja, već preuzimanje odgovornosti i poštovanje prema žrtvama. Brojna mjesta stradanja širom svijeta pokazuju da je moguće spojiti kulturu sjećanja i društveno-odgovorno upravljanje prostorom, navode iz Udruženja Žene žrtve rata.

Sličnog mišljenja je i historičar i član tima Centra za nenasilnu aciju Nedžad Novalić navodeći da je jasno da ne mogu sva mjesta postati spomenici i trajno ostati zatvorena, ali neki najznačajniji objekti i lokacije svakako bi trebalo da imaju i tu muzejsku ulogu.

– Ali škole, sudnice, domovi kulture, hoteli – većina njih se nastavila koristiti, većinom danas opet imaju tu ulogu zbog koje su i izgrađeni. Pošteno bi bilo iznaći način nekom pločom, manjim spomenikom ili na sličan način da se ukaže da je taj objekat u nekom periodu imao drukčiju ulogu i da su neki ljudi u njemu propatili. Za sve nas to bi mogla biti opomena kako rat i neke od najplemenitijih stvari i objekata može pretvoriti u mjesta mučenja, od škola do sportskih dvorana. Zamislite ljude koji su bili zatočeni u učinioci u kojoj su okončali osnovnu školu, u prostoru koji kod većine nas budi najljepše uspomene na djetinjstvo! A takvih učionica je bilo mnogo. Ti memorijali bi mogli biti i neka vrsta nade da smo kao društvo sagledali šta nam se desilo i ipak uspjeli nastaviti dalje, primjer snage i pobjede života nad patnjom i nedaćama, kaže Novalić.

Najveći problem u obilježavanju Viline vlasi je u lokalnoj vlasti, navode iz Udruženja Žene žrtve rata, jer lokalne vlasti u Višegradu uklanjaju svako spominjanje zločina koji su se desili u ovom objektu, a takav pristup doprinosi kulturi poricanja i dodatno udaljava mogućnost izgradnje povjerenja među zajednicama.

– Dostojanstven model obilježavanja Viline vlasi podrazumijevao bi zvanično memorijalno obilježje, javno priznanje zločina, edukativni sadržaj o ratnim zločinima i institucionalnu garanciju da se takvi zločini nikada neće ponoviti, kažu iz Udruženja Žene žrtve rata, upozoravajući da kultura sjećanja u Bosni i Hercegovini još uvijek u velikoj mjeri zavisi od rada udruženja, pojedinaca i porodica žrtava, dok institucionalni pristup ostaje neujednačen i često opterećen političkim podjelama. Upravo zbog toga civilno društvo nosi najveći teret očuvanja istine i sjećanja.

– Postoji mnogo primjera gdje su uspješno povezani memorijalizacija, edukacija i savremena upotreba prostora, navodi Novalić. Primjer je Prijedor gdje su logori Keraterm i Trnopolje obilježeni i te spomenike niko ne dira.

– U Zavidovićima je vlast omogućila srpskoj zajednici da obilježi jedno mjesto stradanja koje je godinama bilo neobilježeno. U Sarajevu su Kazani obilježeni, možda nije najsretnije rješenje što se tiče teksta na spomeniku i lokacije, ali je iskorak. Također, imali smo iskustvo da sadašnji vlasnici objekata koje smo išli obilježiti kao neobilježena mjesta stradanja, podrže ideju i aktivnost kada im se prezentira da to radimo na jedan pošten i neselektivan način gdje jednako poštujemo sve žrtve. U Žepču nam je čovjek rekao da zna šta se dešavalo u tom silosu, on nema snage da sam pokrene priču, ali nam je rado omogućio da mi uđemo u taj prostor s bivšim logorašima. Za njih je to značilo mnogo, prvi put imate priliku kao slobodan čovjek ući tamo gdje ste bili zatočeni. Tako da je važno ljudima to prezentirati kao jedan pošten odnos prema prošlosti, žrtvama i na kraju krajeva, budućnosti naraštaja koji dolaze. Dio ljudi će razumjeti i podržati, dio neće iz različitih razloga, ali ne treba odustajati, kaže Novalić.

Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH

Impuls

Prije nego odete…

Vjerujemo da znanje i informacije ne smiju biti privilegija, već pravo svih. Naš cilj je služiti vama i graditi povjerenje kroz istinito izvještavanje. Ako cijenite to što radimo, podržite rad Impulsa malom donacijom. Vaš doprinos nam pomaže da ostanemo nezavisni i dostupni svima.