Ilustracija/ Foto: Interview.ba
Porodično glasanje često se u Bosni i Hercegovini doživljava kao nešto „normalno“ – kao stvar dogovora, povjerenja ili porodične solidarnosti. Ali kada muž, otac, brat ili drugi član porodice odlučuje za koga će žena glasati, provjerava njen izbor ili od nje traži dokaz kako je glasala, više nije riječ o porodičnom dogovoru. Riječ je o pritisku i zadiranju u jedno od osnovnih političkih prava – slobodu i tajnost glasa
Piše: S. K.
Izborni listić pripada glasačici. Ne njenom mužu, ocu, porodici, poslodavcu, stranačkom aktivisti niti bilo kome drugom. Tajnost glasanja nije formalnost, nego jedan od ključnih mehanizama koji treba da zaštiti birača od pritisaka i omogući mu da slobodno odluči kome će dati svoj glas.
A da „porodično glasanje“ nije samo kolokvijalni izraz ili tradicionalna navika, pokazuju i izvještaji međunarodnih posmatrača. OSCE/ODIHR je u izvještaju o Općim izborima 2022. naveo da je grupno i porodično glasanje zabilježeno na šest posto posmatranih biračkih mjesta. Posmatrači su istovremeno zabilježili 75 slučajeva glasanja putem punomoći, 16 slučajeva u kojima su birači fotografisali glasačke listiće i deset slučajeva zastrašivanja birača ili članova biračkih odbora.
Još važnije, OSCE je godinama ukazivao da ovakva praksa može posebno ugroziti političku autonomiju žena. U ranijim izvještajima o Bosni i Hercegovini zabilježeni su i konkretni slučajevi u kojima su muževi glasali u ime svojih supruga. Potom su izričito preporučili vlastima da unaprijede edukaciju birača kako bi spriječile porodično glasanje i druge oblike nepravilnog glasanja uz pomoć.
A šta kaže zakon?
Problem nije samo u tome što neko fizički označi listić umjesto druge osobe. Porodična kontrola može početi mnogo ranije – pitanjem za koga će žena glasati, zahtjevom da svi članovi porodice glasaju isto, insistiranjem da pokaže listić ili fotografiše svoj izbor, praćenjem do biračkog mjesta ili stvaranjem osjećaja da će biti kažnjena ako glasa drugačije.
Upravo zato je važno podsjetiti šta kaže zakon.
Izborni zakon BiH u članu 1.3 propisuje da se izbori provode na osnovu slobodnih izbora, općeg i jednakog biračkog prava, direktno od birača i tajnim glasanjem. Drugim riječima, biračko pravo je lično i tajno – ne postoji „porodički glas“ koji pripada domaćinstvu.
Član 5.10 dodatno propisuje da nadležni organi moraju osigurati da glasanje bude tajno i lično, dok član 5.11 nalaže članovima biračkog odbora da osiguraju tajnost glasanja i izričito zabranjuje da utiču na odluku birača.
Zakon je vrlo jasan i u pogledu prostora u kojem se glasa: birač glasa u posebnom prostoru u kojem je osigurana tajnost glasanja.
To znači da muž ne može stati pored supruge i kontrolisati šta zaokružuje, otac ne može odlučiti umjesto punoljetne kćerke, niti bilo koji drugi član porodice ima pravo zahtijevati da mu žena pokaže svoj glasački listić.
Postoji, naravno, zakonom predviđena pomoć drugom licu, ali ona nije namijenjena tome da član porodice „provjeri“ ili „preuzme“ tuđi glas. Član 5.19 odnosi se na birače koji zbog invaliditeta, nepismenosti ili sljepoće nisu u mogućnosti samostalno glasati, a zakon precizno uređuje ko može pružiti pomoć i pod kojim uslovima. U slučajevima kada izborna tehnologija omogućava osobi s invaliditetom da glasa samostalno, pomoć drugog lica isključuje se upravo radi zaštite tajnosti glasanja.
Zelić: Jedno je zakon, drugo je život i tradicija
Danka Zelić, izvršna direktorica Udruženja građanki Grahovo/Bosansko Grahovo ističe da su žene uglavnom upoznate sa zakonskim odrebama, zahvaljujući prije svega medijima, nevladinim organizacijama, civilnom sektoru, koji lakše dolaze do žena i u najruralnijim područjima.
– Ali pitanje je da li smiju postupiti po zakonu, ili ipak moraju pitati „za koga“, pitati oca, majku, kuma, poslodavca, predsjednika MZ ili „lidera“ iz zajednice. Jer, o tome ovisi njena egzistencija, napredovanje na poslu, školovanje djece, pa čak i liječenju. Iako sve dobro znaju, šute, čak se prave da ne znaju, pa kažu “moram zbog života” – navodi Zelić.
Kako izgleda pritisak?
Pritisak ne mora uvijek biti otvorena prijetnja. Može izgledati kao „savjet“ supruga, insistiranje da cijela porodica glasa isto, pitanje za koga je žena glasala, zahtjev da pokaže glasački listić ili čak pokušaj da neko drugi utiče na njen izbor prije nego što uđe na biračko mjesto.
U manjim sredinama pritisak može biti dodatno pojačan društvenim i ekonomskim odnosima. OSCE/ODIHR je u izvještaju o izborima 2022. naveo da je praćenje birača bilo češće u ruralnim područjima nego u urbanim – 16 prema 10 posto posmatranih slučajeva. To ne znači da je svako praćenje birača nezakonito niti da je pritisak isključivo ruralni fenomen, ali pokazuje da kontekst u kojem ljudi glasaju može uticati na mogućnost slobodnog izbora.
Danka Zelić zna iz iskustva da problem postoji.
– U tradicionalnim obiteljima još uvijek ima puni slučajeva obiteljskog glasanja, ili kako se u društvu kaže „ glasam kako kaže glava kuće“. Najčešće odlučuju očevi ili muževi, jer kao oni su glave obitelji i oni najbolje znaju što je za nas najbolje. Često se ženama govori „izići ćeš na glasovanje, ali ćeš ….“ Pametne žene kažu, da naravno, glasuju po svojoj savjesti, slobodnoumne se suprostave i kažu za koga će glasovati i bore se za svoje pravo. A one koje ne smiju, koje su u patrijarhatu, glasovati će za onoga za kog im kaže autoritet, tj. glava obitelji. Pogotovo u ovom ciklusu kada svi pričaju o novim tehnologijama, a njima nije jasno kako to izgleda i imaju 100 pitanja, a nemaju pravog odgovora, a glava kuće kaže, „e tek će se sada znati tko je za koga glasao, i zato pazi“. E, baš tu završava sva demokracija i sloboda glasovanja – navodi Zelić.
Problem je što granica između razgovora o politici i pritiska nije uvijek očigledna. Sasvim je legitimno da članovi porodice razgovaraju o izborima, razmjenjuju stavove i pokušavaju jedni druge uvjeriti u određeni politički izbor. Ali odluka prestaje biti slobodna kada žena osjeća da će zbog drugačijeg glasanja trpjeti posljedice – svađu, prijetnju, uskraćivanje novca, probleme na poslu, društvenu osudu ili neki drugi oblik kažnjavanja.
Posebno je problematičan zahtjev da glasačica dokaže za koga je glasala. Fotografisanje popunjenog glasačkog listića, pokazivanje listića drugoj osobi ili drugo dokazivanje izbornog izbora potkopava samu svrhu tajnog glasanja. Nije slučajno što je OSCE/ODIHR upravo fotografisanje glasačkih listića evidentirao kao jednu od nepravilnosti na izborima 2022. godine.
Drugim riječima, niko nema pravo tražiti od žene dokaz da je glasala „kako treba“.
Šta glasačica može uraditi?
Glasačica ima pravo da sama donese odluku. Može razgovarati s porodicom o izborima, ali niko nema pravo da umjesto nje odluči za koga će glasati.
Glasački listić je tajan. Nije potrebno niti bi trebalo nekome pokazivati kako je popunjen. Ako neko traži fotografiju listića kao dokaz, to je ozbiljan znak pritiska.
Na biračkom mjestu glasačica treba imati prostor da svoj izbor napravi sama. Ako neko pokušava uticati na njen izbor, prati je u kabinu ili na drugi način narušava tajnost, takvo ponašanje treba prijaviti.
Pritisak se može prijaviti. Glasačica koja smatra da joj je ugroženo pravo može se obratiti biračkom odboru, posmatračima izbornog procesa ili nadležnim izbornim institucijama. Izborni zakon predviđa postupke za prijavljivanje nepravilnosti, a CIK BiH je u svom izvještaju za 2024. godinu naveo da je zaprimio 153 prijave koje su se odnosile na povrede biračkog prava na dan izbora.
Danka Zelić ističe kako većina žena zna kako prijaviti pritisak. No…
– Ipak nisu sve toliko hrabre. Među njima imamo izuzetke, žene koje anonimno prijavljuju nepravilnosti koaliciji „Pod lupom“. Znam za nekoliko slučaja. Ono što ih sprječava je obećanje stranaka ili kandidata i nada da će dobiti nešto, pa ne prijavljuju. Na stranu što bi mogle završiti i na društvenim mrežama, biti osuđivane ili ismiijavane. Smatram da ženama treba ohrabrenje – zaključuje Zelić.
Važno je, međutim, ne prebacivati odgovornost na žene koje se nađu u takvoj situaciji. Žena koja živi u ekonomski zavisnom odnosu, strahuje od nasilja ili posljedica neposlušnosti nije uvijek u mogućnosti jednostavno reći „ne“ i suprotstaviti se pritisku. Zato zaštita tajnosti glasa nije samo pitanje izbornog dana, nego i pitanje šire ravnopravnosti i mogućnosti žena da samostalno učestvuju u političkom životu.
I međunarodni posmatrači su upozoravali upravo na to. Nakon izbora 2018. godine OSCE/ODIHR je pozvao vlasti BiH da preduzmu mjere kako bi zaštitile pravo birača na slobodan i tajan izbor, te da unaprijede procedure koje bi birače štitile od nedopuštenog uticaja.
Porodično glasanje nije problem zato što članovi porodice imaju ista politička uvjerenja. Problem nastaje kada se od žene očekuje da nema vlastiti politički izbor – ili kada mora dokazivati da je glasala onako kako joj je neko drugi naredio.
U demokratskom društvu porodica može razgovarati o politici. Može se slagati ili ne slagati. Može zajedno otići na biračko mjesto. Ali glas svakog birača pripada samo njemu.
Zato pitanje koje bi trebalo postaviti pred svaki izborni ciklus nije: „Za koga će glasati naša porodica?“
Nego: „Za koga ćeš ti glasati?“
I odgovor na to pitanje ne duguje se nikome.