Foto: Ustupljena fotografija
“I ako želiš slobodu na način na koji ti zamišljaš, platićeš cijenu, jer će ti većina vrata biti zatvorena. Opet s druge strane ako to ne uradiš, imaćeš miran san što je veliki blagoslov.”
Banjalučki bend „Bez rikverca“ je klasični predstavnik Rock and Roll-a. Iza sebe imaju jedan album, nekoliko video spotova, trud, želju i predanost da se i dalje posvete pravljenju autorskih pjesama. Za portal IMPULS utiske oko starog, ali i novog materijala, banjolučke scene, odnosima među ljudima i svim ostalim situacijama koje prati jedan bend govorio je pjevač grupe Goran Gavrić.
Razgovarao: Ratko Pilipović
Kada bi se našli pred nekim ko je spreman da uloži pare u vaš bend, a imate samo jedan minut, šta biste mu rekli?
Teško pitanje. S obzirom da smo do sada sve sami snimili bez ikakve podrške i sponzora rekao bih mu sljedeće: Radimo to što osjećamo, uzmi ili ostavi.
Bend postoji više od 10 godina s nekim pauzama, a do sada ste objavili jedan album koji ste najavljivali godinama, lansirajući singlove. Na kakve ste sve probleme nailazili do samog objavljivanja?
Prve četiri pjesme su snimljene u Oxigen studiju kod Momira Nikića. Onda nakon toga smo imali neku pauzu, a uglavnom je razlog bio bubnjar, teško nam je bilo naći stalnog bubnjara. Onda su se tu rotirala dvojica, trojica bubnjara i uvijek kad dođe novi član, žvaće te jedne, te iste pjesme, sve iz početka. I taman kad se krene novi materijal raditi, bubnjar ode. Pa sljedeći bubnjar i sve iz početka. Tako da smo radi promjena bubnjara izgubili puno vremena. Mogu reći da je težak put do realizacije ideje, a najmanje je problem taj finansijski momenat, jer se nekako snimanje plati na rate, dogovori se, jer treba vremena da se pjesma snimi. Tako da, ide kako ide i ne može brže koliko god mi to željeli.
Goran Gavrić; Foto: Ustupljena fotografija
Čemu više posvećujete pažnju, tekstovima ili muzici u svojim pjesmama?
Moja uloga u bendu je da napišem tekst, kako osjećam pjesmu. Pošto sam do sada objavio dvije pjesničke zbirke za Brankovo kolo, po vokaciji sam pjesnik, nisam muzičar, ne sviram niti jedan instrument. Jednostavno imam sluh da čujem šta se svira, mogu da prepoznam tonalitet, i pjevam u tonalitetu kojem mogu. Gitarista u bendu je jako kreativan i on donosi svoje ideje, pa gledamo da uskladimo dobar tekst sa muzikom i uglavnom nas dvojica radimo neki kostur pjesama, da bi na kraju tu ideju početnu donijeli na probu i zajedno s ostalim članovima benda razrađivali i radili na pjesmi.
Koliko je za vas bitan nastup na bini, kretanje, skakanje animiranje publike?
Nama nikada komunikacija s publikom nije bio problem. Imam iskustva s pjesničkih nastupa, govorim svoju poeziju napamet tako da mi je ta interakcija sa ljudima normalna. Nisam toliko hiperaktivan na bini i više se fokusiram na pjevanje i ako osjetim momenat da ih ponese pjesma, tražim od publike da i oni učestvuju u pjevanju sa nama. Dešavalo se na gitarijadama gdje ljudi nikada prije nisu čuli za nas i naše pjesme, ali pjevaju zajedno sa nama.
Danas se muzičari, između ostalog, žale da jako malo bendova radi svoje autorske pjesme, posebno muzičari koji preferiraju rock muziku. Vjerujem da ovdje nisu u pitanju samo pare, već i trud koji se treba uložiti.
Sve krene od zdrave ideje i velikog entuzijazma kad se ulazi u vježbaonu, s vremenom kako život uzima svoje, ljudi ulaze u probleme, životne, porodične i jednostavno se hlade od te svoje prvobitne želje. I to je pitanje, da li imaju prevelika očekivanja od svoje muzike, ili nemaju povratne informacije od ljudi, da li njihova muzika ne bude prepoznata, pa se tako i bend ugasi. I naravno, sve to zavisi od benda do benda. Ali fali istrajnosti i ako vjeruješ u to što radiš, guraj priču. Zato uglavnom ljudi koji su nekada radili autorsku muziku vraćaju se na tezgu. Da li žele da žive od instrumenata pa se prebacuju na svadbarsku muziku ili klasičnu svirku obrada, ali definitivno, kako se jedni gase drugi se pojavljuju i dok god su oni tu, biće nade za autorske bendove.
Prije nego što ste završili album, izjavili ste da vas mnogi upoređuju sa nekim EX-YU grupama ili čak popularnim stranim, a na što ste vi odgovorili da ste počastvovani i da pokušavate da gradite svoj stil. Da li je moguće izgraditi svoj stil danas, s obzirom na to da je r'n'r recikliran nekoliko puta do sada?
Mislim da je to najteže, ali da je to i jedini put ako bend dođe do neke svoje originalnosti, prepoznatljivosti, da li u zvuku ili vokalu i to mora u suštini biti fuzija jednog i drugog. Tek tada je bend na pravom putu. Mi kako snimimo novu pjesmu, ljudi nam govore ovo me podsjeća na ovu ili onu domaću/stranu grupu i dobro je dok nas porede sa tako tim gupama koje su ostvarene. Međutim, nemamo nekog uzora kome težimo. Gitarista nam je više tehnički tip i on više voli brže stvari, brže rifove. Na primjer, kad napravimo neku baladu vidim da on tu slabije „pliva“, zato nađemo neki kompromis. Napravimo tri brže pjesme, pa jednu baladčinu, ali opet ide priča kroz pjesmu. Pričajući priču kroz pjesmu, stil se definiše.
Foto: Ustupljena fotografija
Koliko sam mogao vidjeti do sada niste koristili društvene mreže kao oblik promocije. Koliko ste izgubili, a koliko dobili na publici i šta mislite da li su društvene mreže uticale na to da se danas muzika više gleda nego sluša?
Ne koristeći društvene mreže u prethodnom periodu, sigurno je da smo izgubili na promociji. Kao što bi rekao naš producent, posao kreće kad se pjesma napravi, da se radi na marketingu i da se to plasira što više, a mi nekako tu stanemo. Da li mi nismo tehnološki osviješteni ili nemamo neke volje za tim, vjerovatno je to u pitanju. I mi smo toga svjesni da gubimo, ali valjda će se nešto promijeniti. Sada kako stvari stoje, definitivno nam treba osoba koja bi se posvetila samo tome. Na primjer, naš basista je IT stručnjak, ali dok on objavi nešto prođe vremena. Zato je potrebna osoba koja bi se bavila fotkanjem, snimanjem (video klipovima), mrežama, da se to šalje i kači na mreže, da ostvari i održava kontakte sa radio i TV kućama. Do sada, mi nismo imali nikakav direktan kontakt sa radio stanicama. Našli smo njihove kontakte i poslali snimke i niko nam nikada nije odgovorio. Vjerovatno kao i u drugim sferama, trebaš nekog poznavati, nuditi neke para da se pjesma pusti, i to je svakako ispod časti da radimo. Znam da je pjesma za koju smo snimili spot počela se vrtiti na Big radiju, jer su neki moji prijatelji koji su slušali tu pjesmu u kolima na radiju uslikali i poslali mi, naziv numere i izvođača.
Koja je cijena slobode danas na Balkanu, s obzirom da su sve novonastale države u istom sosu, uglavnom?
Kroz pjesmu „Sloboda ima cijenu“ ja sam nekako više ispričao ličnu priču, priču pojedinca koji krene da igra fer play, koji završi fakultet pa očekuje neki posao, to se ipak ne desi. Nakon toga, on ne prihvata neke nametnute norme, kao što je da bi uspio moraš se učlaniti u stranku i slijediti taj put. I ako želiš slobodu na način na koji ti zamišljaš, platićeš cijenu, jer će ti većina vrata biti zatvorena. Opet s druge strane ako to ne uradiš, imaćeš miran san što je veliki blagoslov.
Foto: Ustupljena fotografija
Vaša pjesma će se naći na kompilaciji koju izdaje izdavačka kuća Deveta dimenzija. Da li ste za te potrebe radili novu pjesmu.
Nismo pravili novu pjesmu, bili smo u procesu snimanja, jer u zadnje vrijeme radimo tako da odjednom snimimo više pjesama. Prije samog odabira numere za ploču rečeno nam je da će pjesme biti ograničene minutažom radi trajanja samog vinila. Mi smo tako poslali tri pjesme, a na budućoj kompilaciji će se naći pjesma „Poruka u boci“.
Banjolučka scena, kako ju kao dio nje vidite, s akcentom na rock scenu?
Scena postoji, ali nekako nije podržana. Obišao sam dosta tih gitarijada i festivala autorske muzike, kod nas i u Srbiji. Kad dođe taj momenat da bendovi treba da sviraju autorske pjesme, sve je to jadno, od momenta kad trebaju da plate gorivo, da nađu smještaj, sve to nekako ide kilavo. Nekada je bila gitarijada na Kastelu gdje su dolazili i ljudi koji nisu fanovi takve muzike, ali su dolazili da čuju. Danas se to svelo na svirke u kafani, tako da scena po meni nije podržana. Evo, na primjer, imamo bend koji je pobijedio na banjolučkoj, zaječarskoj i mostarskoj gitarijadi. I to nije mala stvar da u jednoj godini pobijediš na tri gitarijade. I bez obzira na to, ne čujem da se te pjesme vrte na radiju ili televiziji, te da je bilo ko spomenuo ili podržao tako nešto. Isto je sa prostorima za svirku. Postoje vježbaonice, ali nema prostora za svirku, ma primjer na nivou Grada i valjalo bi da imamo jedan kvalitetni koncertni prostor s instrumentima, ozvučenjem i svom pratećom opremom koji će privući mlade ljude da se aktiviraju. Imam utisak, s obzirom da pratim i književnu scenu, da smo mi gostoljubiva sredina i daćemo za strane umjetnike dati šakom i kapom, ali svoje autore ne cijenimo dovoljno.
Kada smo radili promociju albuma “Sloboda”, nismo imali velikog izbora. Bilo je ili KSB ili Dom omladine gdje smo na kraju i svirali. Išli smo u gradsku upravu, podnijeli zahtjev za korištenje Doma, pa smo išli na razgovor. I onda se dešava da nam kažu dobićete prostor, ali neće biti upotrebe toaleta i iznajmljuje se pokretni wc. S druge strane dođe neki strani bend, wc najnormalnije radi. I tako, bez neke aktivnije podrške, svaki bend je u suštini prepušten da se snalazi.