Foto: Pexels
Ekonomske sankcije često se predstavljaju kao “mekša” alternativa vojnoj intervenciji. No novo istraživanje objavljeno u časopisu The Lancet Global Health sugerira suprotno: unilateralne sankcije povezane su s procijenjenih 564.258 viškova smrti godišnje — razmjerom usporedivim s globalnim teretom smrtnosti zbog oružanih sukoba.
Piše: Zoran Pehar
Za radnike to nije apstraktna geopolitika. Sankcije najprije udare na cijene i dostupnost osnovnih dobara, na uvoz lijekova i medicinske opreme, na stabilnost poslova i isplatu plaća, a zatim se taj ekonomski šok prelije u rast bolesti i smrtnosti, posebno u kućanstvima koja ionako žive od mjeseca do mjeseca. Najviše stradaju najranjiviji: djeca i stariji, dok “radna dob” nosi teret kolapsa sustava.
Autori (Rodríguez, Rendón i Weisbrot) analizirali su 152 zemlje u razdoblju 1971.–2021., uspoređujući epizode sankcija s promjenama u dobnim stopama smrtnosti. Primijenili su više statističkih pristupa za procjenu uzročnosti (npr. event-study prikaze i instrumentalne varijable) i zaključili da sankcije imaju “značajnu uzročnu povezanost” s rastom smrtnosti.
Najviše pate djeca
Najizraženiji učinci povezani su s unilateralnim, ekonomskim i američkim sankcijama, dok za sankcije UN-a autori navode da nisu našli statistički dokaz učinka na smrtnost.
Procijenjeni učinak je najveći kod djece mlađe od pet godina. U dodatnim objašnjenjima nalaza autori ističu da su u ukupnom broju smrti povezanih sa sankcijama u promatranom razdoblju djeca mlađa od pet godina činila oko 51%, a da je oko 77% smrti bilo među dobnim skupinama 0–15 i 60–80 godina.
Za svijet rada to ima i drugu dimenziju: radno aktivno stanovništvo ne mora “ulaziti” u statistiku viška smrti da bi nosilo najveći teret. Kad sankcije razaraju ekonomiju, radnici ostaju bez stabilnog dohotka, padaju ulaganja u javne usluge, raste pritisak na zdravstvene radnike, a briga za bolesne i djecu prelijeva se na kućanstva i to najčešće na žene.
Sankcije nisu samo trgovinske ili financijske. I segment “aid sanctions” (sankcije koje režu razvojnu pomoć) ima dramatične zdravstvene posljedice, pokazuje zasebno istraživanje: analiza 88 epizoda sankcija pomoći u 67 nisko i srednje-dohodovnih zemalja (1990.–2019.) povezuje sankcije s prosječnim rastom mortaliteta dojenčadi (3,1%), djece do pet godina (3,6%) i majki (6,4%).
U praksi to znači raspad “običnih” stvari o kojima ovisi radnički život: dostupnost lijekova, funkcionalna hitna pomoć, prijevoz do bolnice, servisiranje opreme, plaćeni i dostupni zdravstveni timovi. Kako se sustav lomi, hitna stanja postaju smrtonosna — a trudnice i novorođenčad među prvima osjete pucanje mreže skrbi.
Sankcije se šire, a radnička prava nestaju iz jednadžbe
Autori i komentatori upozoravaju i na trend: sankcije su sve češći instrument vanjske politike. U jednoj procjeni, oko četvrtine zemalja bilo je pod nekom vrstom sankcija SAD-a, EU-a ili UN-a u razdoblju 2010.–2022., naspram prosjeka od oko 8% u 1960-ima. No ključna poruka nove analize je da se sankcije ne mogu više promatrati kao “mekša” alternativa ratu: u panel-analizi 152 zemlje za razdoblje 1971.–2021. autori nalaze značajnu uzročnu povezanost sankcija i rasta smrtnosti, s najjačim učincima kod unilateralnih, ekonomskih i američkih sankcija, dok za sankcije UN-a ne nalaze statistički dokaz učinka na smrtnost.
Procjena ukupnog godišnjeg danka unilateralnih sankcija iznosi 564.258 viškova smrti (uz interval nesigurnosti 367.838–760.677), što autori uspoređuju s globalnim teretom smrtnosti povezanom s oružanim sukobima. Posebno je važno i to da se učinci sankcija pogoršavaju s vremenom: dulje epizode sankcija nose veći negativan učinak na živote, što znači da mjere koje traju godinama postaju kronični društveni šok, a ne privremeni pritisak.
Ako se potvrđuje da sankcije imaju učinak usporediv s ratom, pitanje više nije samo “djeluju li” u političkom smislu, nego tko plaća cijenu. A to su, prije svega, radnici i njihove obitelji: oni koji prvi osjete rast cijena hrane i lijekova, prekide u opskrbnim lancima, pad realnih plaća i valove nezaposlenosti kada ekonomija “pukne”.
U tom smislu, sankcije jesu “kolektivna kazna”: one ne pogađaju samo političke elite, nego razaraju uvjete života i rada, i to najbrže tamo gdje su radnici već na rubu – bez štednje, bez sigurnosne mreže i bez mogućnosti da se prilagode šoku.
Radnička prava