Foto: Magnific
Ovo nije stvar za ruganje. Ubrzano širenje naprednog nuklearnog oružja iz dana u dan sve više približava „posljednja vremena“.
Piše: Simon Tisdall
Čovječanstvo sa strahom, a ponekad i sa radošću, iščekuje kraj svijeta još od svog nastanka. Biblijska Knjiga Otkrivenja govori o „posljednjim vremenima“, periodu nevolja, rata, gladi, kuge, poplava i ekoloških katastrofa, što danas može izgledati manje apsurdno nego što je to možda nekada bio slučaj. Islam takođe postavlja sudbonosni Sudnji dan ili Dan obračuna. Hrišćanski evangelisti vjeruju da će u konačnom vaznesenju nekoliko odabranih – pravednici ili „izabrani“ – biti spaseni dok će grješnici gorjeti. To je manjinsko mišljenje. Matejevo jevanđelje predviđa da će većina ljudi prkositi, ignorisati ili ismijavati upozorenja o neizbježnom Armagedonu. Petar, još jedan od Isusovih učenika, složio se sa tim: „U posljednje dane doći će rugači koji će se rugati i povoditi za sopstvenim opakim željama.“ Ipak, takav svjetovni skepticizam ne znači da je univerzalna kataklizma manje vjerovatna. Štaviše, može je učiniti vjerovatnijom.
Blanko negiranja Donalda Trampa u pogledu opasnosti koje tobože predstavlja vještačka inteligencija, čiji nekontrolisani razvoj neki vide kao najnovijeg vesnika apokalipse, mogla bi se protumačiti kao ispunjenje Petrovog proročanstva. Ovaj američki predsjednik, najbliže što svijet ima jednoj osobi koja funkcioniše kao mašina sudnjeg dana, oličenje je ruganja i opakih želja. U romanu Roberta Harisa iz 2019. godine, Drugi san (The Second Sleep), zabrinuti naučnik navodi pola tuceta načina na koje bi svijet mogao završiti. Oni uključuju razorne klimatske promjene, pandemijsku bolest, sudar džinovskog asteroida sa Zemljom ili neku drugu silnu katastrofu. Rijetki obraćaju pažnju na strahove ovog izmišljenog naučnika. Na kraju, ono što uništava njega i skoro sve ostale jeste uznemirujuće uvjerljiv sajber krah – globalni slom digitalnog sistema i interneta.
Dok bjesne rasprave o tome hoće li veliki jezički modeli steći svijest i moralno djelovanje – kao i moć da izbrišu čovječanstvo – egzistencijalne prijetnje od vještačke inteligencije za sada još uvijek ostaju podložne ublažavanju. Nasuprot tome, nevjerovatno samozadovoljstvo okružuje najhitniju, najizbježniju i dokazanu prijetnju ljudskog porijekla životu na Zemlji. Kao da je svijet zahvatilo kolektivno sljepilo i slijepo odbijanje da vidi ono što mu se nalazi pred nosom. Ovo nije stvar za ruganje. Ubrzano, globalno širenje naprednog nuklearnog oružja iz dana u dan sve više približava stvarna „posljednja vremena“. Pitanje sve češće nije „da li“, već „kada“ će izbiti ograničeni ili opšti nuklearni rat. Osamdeset i jednu godinu nakon Hirošime, koliko još dugo može da nas služi sreća?
Zvona za uzbunu zvone, samo kada bi ih ljudi poslušali. Očajni Vladimir Putin nedavno je zaprijetio da će rasporediti čitav nuklearni arsenal Rusije, koji broji oko 4.400 bojevih glava, protiv zemalja NATO-a ako aktiviraju navodni plan za invaziju na baltičku eksklavu Kalinjingrad. Za svoju tvrdnju nije ponudio nikakve dokaze, a tačno je i da je učestalo zveckanje nuklearnim oružjem iz Kremlja, otkako je njihova invazija na Ukrajinu u punom obimu krenula po zlu, umanjilo kredibilitet Moskve. Ipak, to je samo po sebi destabilizujuće. Da bi funkcionisalo, nuklearno odvraćanje se oslanja na to da protivnik vjeruje da je prijetnja stvarna. Nevjerica poziva na pogrešnu procjenu. Istovremeno, Putinova nesposobnost da zaustavi konvencionalne napade ukrajinskih dronova i raketa duboko unutar Rusije možda ga gura sve bliže pritiskanju nuklearnog dugmeta, vjerovatno u obliku taktičkog nuklearnog oružja male snage ili oružja za „bojno polje“.
Trampovo glavno opravdanje za ilegalni rat SAD i Izraela protiv Irana je njegova svjesno lažna tvrdnja da je Teheran bio na nekoliko sedmica od dobijanja bombe. Tvrdi da štiti svijet od nuklearnog rata. Ipak, njegova nepromišljena prijetnja, izrečena u UN-u, da će „zbrisati Islamsku Republiku“ implicira mogući nuklearni napad SAD. Trampovo licemjerje je zapanjujuće. SAD unapređuju svoj nuklearni arsenal od 3.700 bojevih glava i mogle bi da nastave sa nuklearnim probama. One bezrezervno podržavaju skriveni program nuklearnog naoružanja Izraela. Uz to, Tramp teži unosnom dogovoru sa Saudijskom Arabijom, još jednim ogorčenim neprijateljem Irana, o obezbjeđivanju civilne nuklearne tehnologije za koju zna da bi mogla biti prenamijenjena za proizvodnju oružja. To je podstaklo regionalne zemlje poput Turske i Egipta da razmisle o pokretanju sopstvenih nuklearnih programa.
Slični opasni trendovi vidljivi su širom Azije. Veliki moćnik Sjeverne Koreje, Kim Džong Un, uspio je da izbori de facto međunarodno prihvatanje statusa svoje zemlje kao nuklearne sile. Južna Koreja je u avgustu saopštila da Pjongjang sada posjeduje do 120 bojevih glava – kojima Kim maše kako bi zastrašio susjede. Dva principa koja su činila temelj poslijeratne politike Zapada prema Koreji – ujedinjenje i denuklearizacija – praktično su odbačena. Ne obazirući se na poniženja iz svog prvog mandata, Tramp ponovo teži samitu sa Kimom, koga bizarno naziva prijateljem. „Dok sam ja tu, on [Kim] će biti dobro“, hvalio se. Japan i Južna Koreja ne dijele njegovo samopouzdanje. Obije zemlje raspravljaju o nabavci nuklearnog oružja radi samoodbrane. U međuvremenu, kineski predsjednik Si Đinping, nakon što je na njihovom samitu u Vašingtonu ponovo obmanuo Trampa koji mu se dodvoravao, navodno gradi nuklearno oružje kao da sutra ne postoji – a ovim tempom, možda ga i neće biti.
Obraćajući se Generalnoj skupštini UN-a, generalni sekretar Antonio Gutereš upozorio je da je svijet dostigao „najopasniji nuklearni trenutak“ od 1989. godine. Svjetska vojna potrošnja dostigla je prošle godine skoro 3 biliona dolara, dok vještačka inteligencija povećava neizvjesnost kada je riječ o nuklearnom komandovanju i kontroli, rečeno je u UN-u. Godišnja izdvajanja za nuklearno oružje porasla su za 20%. U novom radu koji je objavilo nestranačko Udruženje za kontrolu naoružanja (ACA), Deril Kimbal, šef ACA-e u Vašingtonu, izrazio je žaljenje zbog odsustva pregovora o razoružanju na visokom nivou između glavnih nuklearnih sila i isteka ugovora o ograničenju strateškog naoružanja. „Nuklearni Damoklov mač i dalje visi nad svima nama. Prijetnja je postala složenija, i u odsustvu novih iskoraka u kontroli naoružanja, idemo ka nezapamćenom trostranom jačanju kineskih, ruskih i američkih nuklearnih snaga“, upozorio je Kimbal.
Fragmentacija međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima pruža otežavajući kontekst. Svetogrđa iz Trampove ere – da moć daje pravo, da se međunarodno pravo i obavezujuća dužnost razoružanja iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja mogu ignorisati, te da se Povelja UN-a i norme o ljudskim pravima ne odnose na autoritarne „čvrstorukaške“ vođe – sve to podmazuje klizanje u nuklearnu anarhiju. Neriješeni vječiti ratovi u Palestini, Iranu, Ukrajini, Mijanmaru, Jemenu i Sudanu osnovne su komponente trećeg svjetskog rata. Potencijalno potresno po čitavu planetu je i brzorastuće nadmetanje za kontrolu nad svemirom, posebno trka u izgradnji lunarnih baza na nuklearni pogon. Sporazum o svemiru iz 1967. godine, prema kojem se više od 130 zemalja složilo da Mjesec nije ničije vlasništvo, danas rutinski krše i vlade i milijarderi poput Ilona Maska i Džefa Bezosa. Naoružavanje svemira od strane SAD i drugih država brzo napreduje. Rusija, na primjer, prema izvještajima, razvija orbitalno nuklearno protivsatelitsko oružje.
Ako je ljudska rasa zaista odlučna da sruši nebesa u suludom jurišu ka eshatološkom samouništenju, ovo je najsigurniji i najbrži način da to postigne. Od neodgovornog ponašanja političara više iznenađuje zaglušujuća tišina javnosti, odsustvo masovnih protesta u većem dijelu svijeta, te samozadovoljstvo koje se graniči sa ravnodušnošću, a koje prati ovaj globalni marš u zaborav. Ako i kada dođe do konačnog obračuna, pojedinci koji su ćutali biće saučesnici u sopstvenoj propasti. Hirošima nije svetilište. Ona je budućnost.