Tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini i dalje nema jedinstvenog odnosa prema žrtvama, pa ni onda kada su te žrtve bile samo nedužna djeca. Ilustracija ove porazne stvarnosti je i odnos prema spomenicima djeci, žrtvama rata.
Piše: Miljan Kovač
Spomen-obilježja postoje u nekoliko gradova, ali osim u rijetkim slučajevima uglavnom su vezani za određenu interpretaciju prošlosti, odnosno za određenu etničku zajednicu.
Samim tim od predmeta memorijalizacije, koji bi trebalo da doprinese objektivnom suočavanju s prošlošću, nerijetko postaju sredstvo političke manipulacije čije su posljedice dodatno produbljavanje međunacionalnih rovova.
Ista situacija je i s pitanjem spomenika koji bi tek trebalo da budu sagrađeni, ali se kao u slučaju Prijedora, takva ideja godinama sistematski opstruiše, pa spomenika za 102 ubijene djece iz ovoga grada još nema. I taj slučaj možda najjasnije ilustruje poražavajući odnos ovog društva prema žrtvama, djeci.
Politička opstrukcija
Tokom rata u Prijedoru i okolini ubijeno je 102 djece. Najmlađa žrtva imala je svega nekoliko mjeseci. Spomenika nema, jer za to, kako kažu pokretači inicijative za njegovo podizanje, nema političke volje.
Prema riječima Edina Ramulića, aktiviste i borca za ljudska prava i istinu o žrtvama rata, apsurdno je da zapravo nema nikakvog protivljenja bilo koje organizacije, grupe ljudi ili pojedinaca da se ovaj spomenik konačno podigne, a spomenika nema.
„Ono što imamo jeste opstrukcija od strane ljudi koji se nalaze prije svega u izvršnoj funkciji načelnika i u lokalnom parlamentu, koji ne žele da donesu bilo kakvu odluku da se ide u legalnu izgradnju tog spomenika. Za sada imamo idejno rješenje i inicijativa postoji već petnaestak godina, još od 2011. ili 2012. godine. Međutim, još uvijek nemamo naznake da će se nešto konkretno uraditi“, kaže Ramulić za Impuls.
Teško, smatra on, da će ideja biti realizovana ove godine. Situaciju dodatno komplikuje to što je ova godina u BiH izborna, pa su političari zaokupljeni drugim temama. Vjerovatno ćemo, kaže Ramulić, morati čekati narednu godinu, kada stvari budu relaksiranije, pa da se takve inicijative ponovo pokrenu.
U Prijedoru bar postoji inicijativa i nedostaje samo taj jedan korak – politička volja do realizacije.
U mnogim sredinama je i tri decenije od rata taj put od ideje do realizacije još veoma daleko.
Istina, s obzirom na broj žrtava i stratišta, postoji mali broj spomenika koji su striktno posvećeni najmlađim žrtvama.
Prema podacima naših sagovornika te spomenike je lako locirati: u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Goraždu, Banjaluci, Vitezu, Konjicu i Maglaju.
Postoji više slučajeva gdje se imena stradale djece nalaze zajedno s imenima drugih žrtva. Nerijetko su imena djece ispisana među imenima poginulih vojnika, što otvara dodatan prostor manipulaciji.
Imamo situaciju da spomenici, kako kaže Edin Ramulić, ne govore tamo gdje bi trebalo da govore. To je prvi problem – problem negovorenja.
On smatra da spomenici u Maglaju, Goraždu ili Konjicu zaista govore o nekoj vrsti empatije, žaljenja za tom djecom i imaju antiratnu poruku.
S druge strane postoje spomenici koji, nažalost, imaju političku dimenziju.
U dvorištu Osnovne škole „Sveti Sava“ u istočnom Sarajevu je u septembru 2018. godine otkriven „Spomenik ubijenoj djeci Srpskog Sarajeva“. Bila je to tačka na ideju o zajedničkom spomeniku svoj stradaloj sarajevskoj djeci, bez obzira na to koja je vojska kontrolisala teritoriju na kojoj su žrtve pale. Devet godina ranije, u maju 2009. godine u Velikom parku u Sarajevu otkriven je „Spomenik djeci Sarajeva“.
Edin Ramulić
Edin Ramulić kaže da je prema njegovim saznanjima postojala inicijativa tadašnjeg gradonačelnika Istočnog Sarajeva o zajedničkom spomeniku, nažalost od nje se odustalo.
U samom terminu „spomenik djeci Srpskog Sarajeva“, smatra, pojavljuje se politička dimenzija. Politički pojam je posebno sporan zato što „Srpsko Sarajevo“ formalno više ne postoji kao geografska odrednica, pa se na neki način pokušalo i politički instrumentalizovati tu djecu.
„Ali s druge strane, taj spomenik je rezultat nepostojanja sluha i osjećaja kod ljudi u drugom Sarajevu da zapravo uključe tu djecu. Tako da ne bi bilo potrebe za bilo kakvim spomenikom djeci Srpskog Sarajeva kada bi postojao jedan zajednički spomenik. Zaista, to je bio način da Sarajevo pokaže da je glavni grad i da je Sarajevo trebalo da podigne spomenik svoj djeci stradaloj u Bosni, bez obzira na identitet“, kaže Ramulić.
Trgovina bolom
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima spomenik posvećen banjalučkim bebama koje su umrle tokom maja i juna 1992. godine.
Prema dostupnim podacima, dvanaest prijevremeno rođenih beba umrlo je u banjalučkom kliničkom centru nakon što je došlo do problema sa snabdijevanjem kiseonikom. Prva beba umrla je 22. maja, a posljednja od 12 beba 19. juna 1992. godine.
Spomenik „Život“, posvećen bebama, otkriven je u centru Banje Luke 2008. godine.
Tragedija tih porodica nije sporna. Ono što je predmet različitih interpretacija jeste pitanje okolnosti u kojima su bebe umrle, mogućnosti dopremanja medicinskog kiseonika, kao i odgovornosti različitih aktera.
U javnosti su se godinama pojavljivale različite tvrdnje o tome da li je postojao način da se kiseonik dopremi, odnosno da li je pomoć bila dostupna. Istovremeno, zvanični narativ Republike Srpske ovaj događaj uglavnom predstavlja kao posljedicu ratne blokade i odluke Savjeta bezbjednosti UN o zabrani međunarodnih letova.
„Najstrašnije je od svega što se taj spomenik, odnosno sjećanje na tu djecu, svake godine na isti način ispolitizuje. Dođu političari, prije svega oni iz vlasti, polože vijence, mediji to na isti način prenesu, a zapravo nikakva mirotvorna poruka se s takvog skupa ne šalje“, kaže banjalučka novinarka Gordana Katana.
Ona kao primjer navodi i političke poruke koje se povremeno mogu čuti na obilježavanju godišnjice stradanja beba.
„Na kraju krajeva, priča o tome, kako će neko jednog dana tužiti NATO ili Evropsku uniju zbog sankcija koje su uvedene Srbiji i zabrane vazdušnog saobraćaja, ostaje mrtvo slovo na papiru. Zbog toga je to jedna vrlo kontradiktorna poruka.“
Katana smatra da bi svi spomenici podignuti, ali i oni koji će eventualno biti podignuti žrtvama rata, a posebno djeci, morali slati snažnu antiratnu poruku.
„Zapravo, svi spomenici koji su podignuti i koji bi jednog dana eventualno trebalo da budu podignuti morali bi slati najsnažniju antiratnu poruku. Djeca su možda najveća kolateralna šteta, ali i nevine žrtve zločina počinjenih na prostoru Bosne i Hercegovine tokom rata“, kaže Katana.
Gordana Katana
Međutim, problem je ističe ona, što u pojedinim slučajevima postoji snažna politizacija – kako samog broja ubijene djece, tako i načina na koji se njihovo stradanje predstavlja javnosti.
„Drugi je problem u cijeloj toj priči koliko zapravo u pojedinim slučajevima postoji politizacija, koliko se brojem same ubijene djece, ali i činjenicom njihovog stradanja, šalje neka druga poruka. Takvim spomenicima se najmanje šalje antiratna poruka i najmanje imaju cilj njegovanje kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću“, smatra Katana.
Kada broj postane važniji od imena
Još jedan problem predstavlja stalna borba oko brojeva. U Sarajevu je pitanje broja ubijene djece godinama predmet javnih rasprava. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu objavio je da je naučnom metodologijom došao do podatka o 1601 ubijenom djetetu tokom opsade Sarajeva.
Istovremeno, spomenik u Velikom parku nastao je na osnovu ranije prikupljenih podataka i na njemu su postavljena imena djece za koju je tada bila dostupna relevantna dokumentacija.
Naši sagovornici su saglasni da su brojevi važni zbog utvrđivanja činjenica. Ali upozoravaju de se memorijalizacija ne bi smjela pretvoriti u takmičenje u brojanju „naših“ i „njihovih“ žrtava.
Novinarka Rubina Čengić ide korak dalje. Ona upozorava da odnos prema djeci žrtvama rata treba posmatrati zajedno s odnosom prema djeci koja danas žive u BiH.
„Djeca su u ovom ‘našem’ ratu bila žrtve kao i u svakom drugom – gubila su roditelje, živjela u hladnom i mokrom, bez hrane, sunca, igre i ljubavi. A onda su bila zloupotrebljena u političke ili, još gore, dnevno-političke svrhe“, kaže Čengić za Impuls.
Prema njenim riječima, jedan od problema jeste i to što ni danas ne postoje potpuni i pouzdani podaci o stradaloj djeci, dok se njihovim brojem nerijetko manipuliše.
„Nema evidencije poginule djece, pretjeruje se s brojevima, kao što je slučaj u Federaciji BiH, a njihova smrt se zloupotrebljava i za druge svrhe, kao u slučaju Republike Srpske i beba umrlih u inkubatorima“, navodi Čengić.
Rubina Čengić – Foto: Impuls
Govoreći o spomenicima posvećenim djeci stradaloj u ratu, ona ističe da ih nema dovoljno, ali da problem nije samo u njihovom broju.
„Ako govorimo o spomenicima – nema ih dovoljno. Tamo gdje ih ima, opet su djeca zloupotrebljena. O njima se govori samo na datume kada to odgovara aktuelnoj vlasti.“
Smatra da odnos prema spomenicima i sjećanju na ubijenu djecu pokazuje da društvo nije dovoljno spremno da se suoči s vlastitom odgovornošću.
„Najvažnije je to da ni spomenicima ni ukupnim ponašanjem prema djeci, prema spomenicima i prema uspomeni na njih, ne pokazujemo da smo išta naučili i da nam je stalo. Ne pokazujemo da smo spremni da svako preuzme svoj dio odgovornosti.“
„Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva bez svih imena ili spomenik bebama umrlim u Banjaluci u inkubatorima ne znači ništa, dok svi ne priznamo šta se desilo i ne kažemo: nikada više. Ne samo ‘nikada više rata i ubijanja’, nego i nikada više neodgovorne i destruktivne politike u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti i drugim oblastima.“
Prema njenim riječima, pravi odnos prema stradaloj djeci ne može se završiti polaganjem vijenaca i obilježavanjem godišnjica.
„Najbolji spomenik ubijenoj djeci bilo bi odgovorno ponašanje prema živoj djeci.“
Ona ipak strahuje da smo išta naučili iz krvave prošlosti .
„I jedno tužno, a pogotovo mrtvo dijete je previše i za to nema opravdanja. Ali da smo nešto naučili, pogledali bismo sebe u oči i priznali svoju odgovornost, a ne pravili problem oko, recimo, spomenika ubijenoj djeci u Prijedoru ili spiska djece poginule u Sarajevu.“
Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH
Impuls
Naslovna foto: AI/Impuls