Ilustracija Jelena Žilić
Draško Stanivuković uniformiše đake osnovnih škola u Banjaluci. I objavljuje fotografije djece u uniformama, kako kaže “najljepše fotografije”, i niko, ili gotovo niko, u tome ne vidi ništa bizarno!? Čak ni u tome što se gradonačelnik banjalučki petlja tamo gdje mu mjesto nije – u obrazovanje i vaspitanje djece.
Piše: Miljan Kovač
Oglasilo se doduše resorno Ministarstvo prosvjete, saopštivši da za takvo što nisu dali saglasnost. I šta? Hoće li reagovati inspekcija, šta će se preduzeti – o tome ni riječi. Ćute I brojni “borci” za dječja prava, uključujući i Ombudsmena za djecu. I nikom ništa.
Ali ostavimo po strani “struku” i institucije od kojih, odavno ništa i ne očekujemo – zapitajte se bar vi koji ovo čitate – da li su ovakve aktivnosti gradonačelnika i stranačkog lidera normalne?
Čućete naravno komentare vremešnijih obožavalaca Stanivukovićevog lika i djela kako je to divno jer su i u njihovo vrijeme djeca nosala kecelje u školi. Istina. I pješačili do škole uzbrdo-nizbrdo po 20 kilometara, a priča se da ni mobilne telefone nisu unosili u učionice, naravno, jer još nisu bili izumljeni. U to vrijeme su učitelji batinali učenike šipkom po dlanu. Govorilo se nekada “subota, đačka bubota”, u još malo starija vremena djevojčice nisu ni slali u školu, a učitelji su djecu zaprašivali prahom protiv vaši.
Pa kada se već vraćamo u “zlatnu prošlost”, koja je valjda u “duhu našeg naroda”, hoće li se onda vraćati sve te vrijednosti “vrlih” starih vremena.
Tako bi slika društva koje više ne puzi, nego trči unazad bila kompletna. Riječ je o društvu čiji lideri ne govore o progresu, već o povratku “tradicionalnim vrijednostima”. I to selektivno, jer ima stvari u prošlosti kojih se nikako ne “sjećaju”.
U slučaju Stanivukovića, interesantno je da se on mnogo bolje “sjeća” vremena kada su djeca uniformisana išla u škole, ili onih mnogo daljih, u kojima je knez Lazar ratovao na Kosovu polju, nego šta se recimo dešavalo ratnih devedesetih ovdje u ovoj našoj zemlji. Većina se valjda još sjeća njegove izjave da ne zna ša je bilo u Srebrenici, jer je tada još bio mali, Međutim, ovih dana zna da preminuli general Ratko Mladić, osuđen za genocid i druge zločine, “nije kriv” pa će mu, hvali se, ići na sahranu. Kao i mnogi drugi politički lideri iz Banjaluke. Valjda u namjeri da u isti grob sahrane svaku nadu u bolju budućnost.
Prošlost je ipak na cijeni, a s njom i uniforme. Tipičan fetišizam. Bolestan i perverzan.
Nešto je zaista malo bolesno, ali nadasve apsurdno u tvrdnji da će se uniformisanjem djece “sakriti razlike”. Nisam čuo da je iko stručan – pedagog, psiholog… rekao da li bi takvo nešto bilo štetno ili korisno, ali da ne sumnjamo u Draška on je ipak “stručnjak opšte prakse”. Pa ko onda da mu uskrati ljubav prema uniformi. I uostalom, možda sutra poželi da poslije uniformisanja djece uniformiše, redom, mame, tate, deke, bake…
Za početak bi mogao uniformisati Igora Radojičića. Obući ga, na primjer, u neku sofisticiranu maskirnu uniformu, u kojoj bi se teško uočavao na terenu.
Tako Draško, Drina, Milada i ostali uniformisti ne bi dolazili u nezgodnu situaciju prilikom obilaska banjalučkih predgrađa narodu objašnjavaju da su oni mnogo bolji od bivše vlasti, a da to sa njima u društvu uopšte nije Igor, bivši gradonačelnik protiv koga su svojevremeno podigli mase krivičnih prijava…
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls
