Ministar je ogolio politiku koju predstavlja. On teško može razumjeti razmjere sopstvene neadekvatnosti, ali šta je s onima koji nas štite od takvih klimatskih nepogoda?
Piše: Ozren Kebo
Od navijača Zrinjskog koji psuju državu, preko hordi koji operiraju hercegovačkim putevima i plemensku pravdu implementiraju bejzbol palicama, do Srđana Amidžića, ministra koji čini dvostruki grijeh, ponižava jedan narod i ne poštuje zakon – sve su to mali znakovi, opasne uvertire koje kumulativno čine rizičan trend. Riječ je o procesu rastakanja države i ponovnog dehumaniziranja Bošnjaka, o procesu koji je pustio duboke korijene u svim sferama javnog života i teško će ga biti kontrolirati, a kamoli zaustaviti. Čak i kad bi postojala politička snaga koja ima kuveta za zaustavljanje.
Bosna i Hercegovina godinama je poligon opasnih političkih iživljavanja i to nije novost. Novina je da se kriza koordinirano prelijeva u svim pravcima, s navijačkih tribina na ceste i u ministarske fotelje, a onda iz fotelja u sudnice, medije i državne institucije. Amidžić je nastavak tih procesa institucionalnim sredstvima. Nije prvi, ali jeste slikovit primjer. Na Facebooku je već registriran radikalan raskorak između obima tragedije i reakcija vlasti, u prvom redu državne vlade: u Jablanici je pruga visila četiri mjeseca i niko prstom mrdnuo nije, a ovih je dana cijelo Vijeće ministara na nogama zbog jedne ko zna kako srušene ograde. Senad Bilić Billy, sarajevski advokat i neumorni komentator ovdašnjih prilika tim povodom piše: “Blokiraš evropski put, blokiraš svaki zakon ili odluku i kažeš – to je zaštita nacionalnog interesa i RS-a (…) Jednom neko drugi ne želi da glasa onako kako ti želiš i odmah kažeš – Bosna i Hercegovina je neodrživa kao država.”
Taktika je providna, Bosnu i Hercegovinu čine nemogućom isključivo oni koji tvrde da je nemoguća. Ako je neodrživa, (a nije), onda je to zbog Amidžića, njegovih nalogodavaca i njihovih partnera. Do poslovično indolentnog Sarajeva teško dopiru signali koji zaokružuju cjelinu akcije. To je najvidiljivije u Mostaru, gradu u kojem se vodi presudna bitka za opstanak države. Evo posljednjeg primjera, tako kompatibilnog s ovim što je uradio Dodikov opskurni ministar.
Na zahtjev vijećnika Mirze Drežnjaka grad Mostar pokrenuo je inspekcijski postupak koji se odnosi na Milenijski križ postavljen na vrhu brda Hum. Služba za inspekcijske poslove zatražila je od Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije dokumentaciju o vlasništvu i građevinskim dozvolama, nakon čega je uslijedio odgovor da je “pravni naslovnik za dokumentaciju Hrvatska zajednica Herceg-Bosne.” Tako je država još jednom odbijena i ponižena, jedna religijska institucija postavila se iznad nje i zakona, poručivši javnosti da joj niko ništa ne može. Da li bi drugoj strani uspjela ista cinična dosjetka, da, na primjer, za traženu dokumentaciju nadležne uputi na Armiju Republike Bosne i Hercegovine? Slučaj Amidžić pokazao je ko smije negirati državu, a ko je silom prilika osuđen da se drži zakona kao pijan plota. Institucionalna obespravljenost je već godinama namijenjena strani koju se optužuje za obespravljivanje drugih. Onaj ko brine o sudbini države, a ne uočava suštinski sihnronicitet ova dva slučaja, na pogrešnom je mjestu i u životu i u društvu.
Eklatantna krađa
Priču o blokiranju, samovolji, kršenju zakona i krađi federalnog novca u korist Republike Srpske Amidžić je samo dopunio ozloglašenim dodikovskim manirom, dehumaniziranjem Bošnjaka i muslimana. Pošto je na međunarodno relevantnim sudovima ustanovljeno da je takav pokušaj s početka devedesetih završio genocidom, trećina javnosti je s pravom uznemirena. Iz Vijeća ministara za sada nema reakcija, dok je Evropska unija preko svojih ferman efendija ustoličenih u Sarajevu podržala nezakonito izmještanje graničnog prelaza. Naknadna nemušta izvinjenja teško da mogu ispraviti tu skandaloznu podršku.
Bosna i Hercegovina je specifično komponirana država, s mnoštvom živopisnih i konfrontiranih etnonacionalnih sadržaja, što od političkih komponenti zahtijeva visoku dozu opreza i duboko uvažavnje svih pojedinaca i kolektiva. Samo poštovanja različitosti može obezbijediti normalan život. Kada je Milorad Dodik odlučio da pogazi sveti princip života u multietničkim zajednicama, i krenuo u divljačko vrijeđanje i poništavanje Bošnjaka, Dragan Čović pridružio mu se u svim aspektima tog djelovanja osim verbalnog. On ne vrijeđa nikoga, ali dosljedno prati sve rastakajuće procese. U reakcijama koje pristižu iz Sarajeva vidno je obrušavanje na IQ nesretnog Amidžića, za koji se tvrdi da je manji od broja cipela koje suspektni ministar nosi. Od takvih invektiva korist je općenito mala, Amidžić je poslušni vojnik partije koji izvršava što mu se kaže, a svaka uvreda koju je uputio na račun Zijada Krnjića i kompletne bošnjačke populacije najviše govori o njegovom karakteru, obrazovanju, kućnom odgoju i klimi koju vladajuća stranka u RS sistemski njeguje.
Reakcije i posljednji dani
Nije trebalo dugo čekati pa da uslijede reakcije, neke od njih sasvim kompatibilne s raskošnim bezobrazlukom samog Amidžića. Zlatan Begić je pokazao rijedak talenat upropaštavanja stanja na terenu. Umjesto jedne afere, „slučaj Amidžić“, dobili smo dvije, „Amidžić“ i „Begić“ i to je izvrstan povod da se ovdje konstatira nešto bitno za dalji razvoj događaja: objektivno govoreći, Sarajevo ozbiljno kaska za osovinom Banja Luka – Mostar. Begić je smislio odgovor, kafansku besmislicu i nije bio u stanju razmišljati ni potez unaprijed, kako bi dokučio kakve će reakcije izazvati. Sjećate se vremena kada smo s ove strane imali – šta god ko o njima mislio – Silajdžića, Ganića, Lagumdžiju, upućene, namazane i prevejane likove, dok im je nasuprot stola sjedio blazirani Boro Bosić koji je najavio dolazak grupe „U dva“ na Koševo. E sad su uloge promijenjene. SDP Amidžića u oficijelnom saopćenju naziva idiotom, što je klasično isijavanje nemoćnog bijesa i nepriličan diskurs jedne političke partije. Slična verbalna ispucavanja specijalitet su društvenih mreža, od stranki očekujemo konkretne političke poteze, prijave i adekvatne odgovore na terenu, a ne bijedu koju smo dobili.
Crvena linija ispod koje se ne bi smjelo ići je – nema povratka u Vijeće ministara dok Amidžić ne bude trajno ispepan iz njega. I dok se porezna poravnanja ne ispune do kraja. I ne toliko zbog Amidžića – on je tek antropološki simptom, omanje političko zlo iza kojeg kuljaju dublji i zlokobniji likovi i uzroci – koliko zbog crvene linije. Trebalo bi poručuti – „dalje nećeš moći“, a kolika je vjerovatnoća da ljudi koji su jednom davno odšutjeli i odsjedjeli psovanje genocida sada pokažu nepokolebljivost i zube, to je u ovom trenutku teško reći.
Odmah nakon gebelovske konferencije Srđana Amidžića, dobar poznavalac političkih prilika reče: „Upravo su pobijedili SDA i Kovačević.“ Zanimljivo razmišljanje, ali prognoze na ovim prostorima nikada ništa ne znače i valjalo bi ih se kloniti. To najbolje znaju ovdašnje analitičarke i analitičari, ljudi koji uporno prognoziraju ishode izbora, a nikada ne pogodiše ni jednog člana Predsjedništva. Prognoze su nezahvalne, pogotovo prognoze budućnosti, ironično zaključuju Amerikanci.
Da kraj ovog pregleda ne bi bio u beznadežnom tonu, osvrnimo se na još nešto. Na društvenim mrežama rat bjesni bez prekida već decenijama. Ali, dole, u stvarnom životu, koji je važan makar koliko i Facebook & X, ljudi žive normalno, saradnja je na vrhuncu, ekonomski, egzistencijalni, pa čak i kulturni (svi osim sportskog) interesi su im tako isprepleteni da je teško vjerovati da je to isti onaj narod iz vijesti ili s interneta. Pola Istočnog Sarajeva radi u Sarajevu, pola Sarajeva snabdijeva se u Istočnom Sarajevu, apoteke, vulkanizeri, restorani, tržni centri, ordinacije i frizerski saloni, sve je to postalo zajedničko dobro u kojem ljudi poput Srđana Amidžića nemaju šta tražiti. Najnoviju aferu, tek jednu u nizu, ne treba potcjenjivati, niti preuveličavati, važno joj je odrediti pravu mjeru, onu u kojoj je neophodna odlučna, beskompromisna akcija i u kojoj svaki potez, svaka riječ trebaju biti filigranski odmjereni. I uza sve to usmjereni na spašavanje države i njenih građana, ako već nije kasno.