Foto: Wikimedia Commons
Ako je hladni rat dvadesetog stoljeća bio trka u naoružanju, ovaj novi, koji još nema naziva, je trka u ovladavanju tehnologijom vještačke inteligencije.
Piše: Sandro Hergić
Ogromne sume koje se izdvajaju za infrastrukturu i razvoj ove tehnologije pokazuju da nije riječ o prolaznom trendu. No, ipak globalno, ovi trendovi se drastično razlikuju. Dok je na istoku ova tehnologija, kao na primjer u Indiji i Kini, pod kontrolom države, na zapadu je razvoj i upravljanje ovim tehnologijama diktirano od strane privatnih korporacija i nove klase tehno-oligraha, poznatijih u anglo žargonu kao „tech bros“.
Ljudi poput Sama Altmana, Petera Thiela i Elona Maska su postali svojevrsni politički gurui novog doba. Njihovo svojevrsno jevanđelje je spoj ekstremnog individualizma i hrišćansko-apokaliptičnog pogleda na svijet i život. Tako, na primjer, Elon Mask naziva ljudsku empatiju slabošću, dok ističe emancipatorni karakter novih tehnologija koje bi tobože trebalo da nas oslobode patnje. Ovaj neironično nazvani „socijalizam za bogate“, u kojem nova tehnologija ima presudnu ulogu, nema odgovora na mnoga društveno etička pitanja ni poziva na ikakvu odgovornosti. Ono što jeste fascinantno je da su se u početku ovi ljudi deklarativno zalagali za takozvane liberalne vrijednosti, poput rodne i seksualne jednakosti i bili dio pop-kulturnog liberalnog mainstreama koji ih je u suštini iznjedrio, a protiv kojeg su se kasnije okrenuli. Iako se uspon navedenih „tech brosa“ može pratiti preko decenije, njihova politička moć postaje prominentnija godinama, a pogotovo tokom druge Trampove administracije, kada mu isti daju bezrezevnu i prilično javnu podršku. Još jedan zanimljiv fenomen je da najveću podršku među generalnom populacijom „tech bros“ imaju među mlađim muškarcima koji u njima vide uzor. Iako propovijedaju etiku koja se može tumačiti kao sekularistička, ista je ipak nabijena, kao što je već ranije rečeno, dozom kvazi religioznog straha.
Među pobrojanom elitom svojim teološkim istupima se posebno ističe suosnivač Pay Pala i Palantira, Peter Thiel. Ovaj američko-njemački tehno-mogul pored klasičnih poziva za razgradnju države i neograničenog protoka kapitala, razlikuje se od svojih prethodnika po tome što iščekuje brzi povratak antihrista koji po njegovom tumačenju može biti svako, od Grete Thunberg do samog procesa globalizacije. Iako se zvanični Vatikan distancirao od ove ideologije, Thiel je ipak održao predavanje u Rimu. Ova nova elita tehnologiju i njen streloviti napredak vidi kao novu religiju čiji su oni propovjednici. Premda se mogu praviti paralele s nekim prošlim tehnološkim revolucijama (otkriće parne mašine od strane Džejmsa Vata), nikada u istoriji upotreba nove tehnologije nije toliko zavisila od hirova pojedinaca, a istovremeno tako duboko mijenjala ljudski život i djelovanje. Alati velikih jezičkih modela i čitava tehnologija vještačke inteligencije moraju biti stavljeni u zakonske okvire i pod nadzor države, inače rizikujemo da taj novi prostor života, rada i finansijskih transakcija bude pod kontrolom neuračunjivih pojedinaca, s blago rečeno sumnjivim etičkim svjetonazorom. Tu dolazimo do druge problematike, budući da ovi alati i nove tehnologije podrivaju same osnove javnog prostora i demokratske participacije.
Algoritmi već sada cenzurišu propalestinski sadržaj, ali nemaju problem s rasističkim sadržajem. Ovi gurui novog doba propovijedaju neku verziju apsolutističke slobode govora, ali koja odgovara isključivo njihovoj viziji svijeta. Iako imaju sličnosti s klasičnim fašistima (pozivanje na povratak tradiciji i strah od degeneracije rase, kulture i nacije), jedna stvar ih bitno razlikuje – potpuni prezir prema državi. Dok klasični fašizam veliča državu, ovaj novi teži njenom potpunom ukidanju.
Ono čemu svjedočimo je potpuno nova paradigma u kojoj su novi moćnici istovremeno i šampioni slobode govora, a ujedno i najveći cenzori. Još jedan specifikum jeste svojevrsni krstaški rat koji su „tech bros“ objavili spram društvenih nauka i generalno humanistike. Tako Alex Carp proglašava studiranje filozofije gubitkom vremena, a budućnost vidi u novoj klasi neurodivergentnih genija koji ne razmišljaju u tradicionalnim modusima, za koje njegova fondacija izdvaja i posebne stipendije. Iako na prvi pogled djeluje humano i inkluzivno, kao pomoć ljudima koji su kognitivno drugačiji, teško da je riječ o nekakvom velikom altruizmu već o propagiranju jednodimenzionalnog mišljenja. Drugim riječima, ideologiziranog pogleda na svijet bez ikakve mogućnosti refleksije.
Dok srednja klasa na zapadu rapidno propada i sve teže pronalazi dobro plaćene poslove, tehno-feudalci gomilaju basnoslovan kapital obećavajući raj onima koji usvoje tehnokratsku distopiju, jedan djelić tog novog raja, ali samo ako budu poslušni.
Impuls