Foto: Unsplash
Ponavljajući klikovi i njihovi odjeci pomažu nekim slijepim osobama da osjete objekte u blizini.
Mnogi slijepi ljudi se kreću po svijetu koristeći štap, psa vodiča ili nosivi GPS. Ali neki imaju nešto više u svom kompletu alata: eholokaciju. To je sposobnost da se osjete obližnji objekti pomoću zvuka. Nova studija pokazuje kako majstori eholokatori koriste ovu tehniku da bi se kretali.
Ovi ljudi proizvode oštar zvuk kliktanja jezikom. Zatim slušaju njegov odjek kako bi osjetili gdje se objekti nalaze oko njih. Novi podaci o aktivnosti mozga pokazuju da sa svakim klikom, stručni eholokatori poboljšavaju ove mentalne mape svog okruženja.
Istraživači su podijelili ove nalaze 6. aprila u eNeuro.
Kliktanje i slušanje odjeka mogu pružiti informacije o lokaciji obližnjih objekata. Ili njihovoj veličini. Možda čak i njihovoj teksturi. Šišmiši koriste isti ovaj proces da pronađu put dok lete kroz noćno nebo.
Mnoge studije su pokazale da kod ljudi eholokacija aktivira dijelove mozga koji su povezani sa vidom. Takođe su pokazale da se eholokacija mnogo poboljšava vježbanjem.
Ali naučnici još uvijek ne znaju „kako se to dešava“, kaže Santani Teng. „Kako se informacije akumuliraju u realnom vremenu“ izvan onoga što se može naučiti iz svakog pojedinačnog odjeka. On i koautorka Hejdi Garsija-Lazaro rade u Institutu za istraživanje vida Smit-Ketlvel. Nalazi se u San Francisku, Kalifornija. Kao kognitivni neuronaučnici, njih dvoje proučavaju kako naš mozak razmišlja, uči i obrađuje informacije.
Mentalno mapiranje
Kako bi bolje razumjeli ljudsku eholokaciju, snimali su klikove i jeke. Dizajnirali su te jeke tako da djeluju kao da se odbijaju od obližnjeg objekta. Zatim su naučnici uporedili kako su dvije skupine volontera reagovale na ove snimke.
Četiri slijepe osobe u jednoj skupini bile su stručnjaci za eholokaciju. Druga skupina od 21 osobe dobro je vidjela. Također nisu imali iskustva s eholokacijom.
Svaki volonter slušao je snimljene klikove, a zatim svoje odjeke. Zvukovi su se reprodukovali u setovima od dva, pet, osam ili 11. Nakon svakog seta, ove su osobe zamoljene da odluče je li im se objekt nalazio s desne ili lijeve strane. Dok su slušali, elektrode na njihovim glavama snimale su aktivnost mozga.
Slijepi eholokatori su se istaknuli u određivanju smjera objekta. Postigli su puno bolje rezultate od onih koji su mogli vidjeti. Zapravo, jedan je eholokator odredio smjer objekta nakon što je čuo samo dva seta klikova i odjeka.
Podaci o mozgu pokazali su da svaki par klik-odjek daje nove detalje o okolini. Eholokatori kombinuju te dodatne detalje tokom vremena, „umjesto kroz jedan optimalni snimak“, kaže Monika Gori. Ona je neuronaučnica koja nije učestvovala u ovoj studiji.
García-Lázaro kaže da ona i Teng žele saznati više o tome „što točno čini bolje eholokatore“. Posebno je znatiželjna kako stručnjaci uče ignorirati klik i usredotočiti se samo na njegov odjek.
Ovo „nije magija“, kaže Teng. „Eholokatori imaju zaista izvanrednu vještinu, s koristima u stvarnom životu.“