Foto: Paola Nogales-Ascarrunz/Julie Van Collie
U planinskim šumama Bolivije naučnici su identificirali novu vrstu divlje mačke, čime je nakon više od jednog stoljeća prvi put formalno opisana nova živa vrsta iz porodice mačaka. Riječ je o malenom, pjegavom predatoru iz bolivijske regije Yungas, koji je godinama bio zamjenjivan za druge, već poznate vrste zbog izuzetno sličnog izgleda, piše BBC.
Nova vrsta dobila je naučni naziv Leopardus tilcayo, odnosno tilcayo mačka, prema lokalnom nazivu kojim su je stanovnici tog područja već opisivali. Istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Current Biology, a naučnici navode da je otkriće pokazalo koliko još nepoznate biološke raznolikosti može biti skriveno čak i među relativno dobro proučavanim sisarima.
Posebno je zanimljivo što otkriće nije rezultat pronalaska potpuno nepoznate životinje tokom neke velike ekspedicije. Ključnu ulogu imao je jedan konkretan primjerak koji danas živi u utočištu za divlje životinje u Boliviji, kao i analiza genetskog materijala savremenih i muzejskih primjeraka.
Mačka koju su prvo smatrali kućnim ljubimcem
Priča o tilcayo mački počela je kada je lokalni stanovnik pronašao mladunče u blizini šume. U početku je vjerovao da je riječ o običnom domaćem mačetu i životinja je jedno vrijeme bila držana kao kućni ljubimac. Kako je rasla, međutim, postalo je jasno da se ne ponaša poput domaće mačke.
Životinja je na kraju dospjela u utočište Senda Verde u bolivijskoj regiji Yungas, gdje je privukla pažnju biologinje Paole Nogales-Ascarrunz. Ona je primijetila da izgled životinje ne odgovara u potpunosti opisima poznatih vrsta malih divljih mačaka koje su već zabilježene u Boliviji.
Upravo je taj primjerak, danas star oko deset godina, postao ključan za istraživanje. Lokalno je poznat kao “Tigrino”, a naučnici ga smatraju referentnim primjerkom nove vrste. Prema dostupnim podacima, upravo taj primjerak zasad je jedina jedinka tilcayo mačke koja je potvrđeno poznata nauci i koja se nalazi pod zaštitom u zatočeništvu. Istraživači, međutim, vjeruju da u prirodi postoje i druge jedinke.
Izgledom podsjeća na minijaturnog leoparda
Tilcayo mačka je izuzetno mala. Duga je oko 46 centimetara, bez repa, i teži približno 1,4 kilograma, zbog čega je manja od prosječne domaće mačke. Ima vitko tijelo, zaobljene uši i svijetlosmeđu dlaku prekrivenu tamnim rozetama i nepravilnim pjegama.
Upravo je njen izgled bio jedan od razloga zbog kojih je godinama bilo teško utvrditi kojoj vrsti pripada.
Tilcayo pripada grupi poznatoj kao tigraste mačke (tiger cats), odnosno malim divljim mačkama roda Leopardus, koje žive širom Srednje i Južne Amerike. Te životinje međusobno veoma liče. Imaju slične šare na krznu, približno sličnu veličinu i sličan način života, zbog čega ih je čak i iskusnim stručnjacima teško razlikovati samo na osnovu izgleda.
“Neverovatno je da imamo novu vrstu za svijet”, rekla je Paola Nogales-Ascarrunz, ističući da za pronalazak novih vrsta nije nužno otići u neku potpuno neistraženu pećinu, na udaljeno ostrvo ili u dubine okeana.
DNK riješio višedecenijsku misteriju
Kako bi utvrdili identitet životinje, istraživači su krenuli mnogo dalje od poređenja fotografija i fizičkih karakteristika.
Međunarodni tim, predvođen Jonasom Lescroartom i Paolom Nogales-Ascarrunz, uz učešće brazilskog genetičara Eduarda Eizirika, analizirao je genetski materijal ukupno 38 jedinki roda Leopardus. U istraživanje su uključeni savremeni uzorci, ali i genetski materijal uzet iz muzejskih primjeraka.
Korištenje starih muzejskih primjeraka bilo je posebno važno jer su takvi uzorci omogućili naučnicima da uporede današnje životinje s primjercima prikupljenim mnogo ranije.
U nekim slučajevima istraživači su uspjeli izdvojiti DNK iz dijelova kostiju lobanje, uključujući veoma gustu petroznu kost, iz primjeraka sačuvanih u muzejima.
Takav pristup, koji se često opisuje kao muzeomika, omogućio je da se riješe pitanja koja se klasičnom analizom izgleda nisu mogla pouzdano odgovoriti. Rezultati su pokazali da tilcayo nije samo varijanta neke ranije poznate vrste.
Genetski podaci potvrdili su da je riječ o zasebnoj evolutivnoj liniji koja se od drugih tigrastih mačaka odvojila prije približno 1,4 miliona godina.
Tigraste mačke nisu tri vrste, nego najmanje pet
Istraživanje nije dovelo samo do identifikacije jedne nove vrste. Naučnici su utvrdili da grupa tigrastih mačaka u Južnoj Americi nije sastavljena od ranije pretpostavljene tri vrste, već od pet genetski različitih vrsta.
Uz Leopardus tilcayo, istraživači su opisali i novu podvrstu u peruanskom dijelu Yungasa, kojoj je dodijeljen naziv Leopardus tigrinus antisuyo. Naziv antisuyo odnosi se na Antisuyu, jednu od regija nekadašnjeg Carstva Inka.
To znači da su naučnici dobili znatno složeniju sliku evolucije malih divljih mačaka Južne Amerike nego što se ranije vjerovalo.
Stručnjaci su ovu grupu godinama smatrali posebno teškom za taksonomsku klasifikaciju. Andrew Kitchener iz National Museums Scotland, koji nije učestvovao u istraživanju, opisao je tigraste mačke kao svojevrsnu “taksonomsku noćnu moru”, upravo zbog njihove velike međusobne sličnosti i malog broja dostupnih muzejskih primjeraka.
Šta se zasad zna o novoj vrsti?
O životu tilcayo mačke još uvijek se zna vrlo malo. Istraživači navode da preliminarni podaci ukazuju na to da bi mogla biti uglavnom noćna životinja. Analiza ostataka plijena pronađenih u izmetu ukazuje da se hrani sitnim glodarima, iako je potrebno još istraživanja kako bi se utvrdila njena kompletna prehrana.
Njeno prirodno stanište nalazi se u bolivijskom Yungasu, području na istočnim padinama Anda gdje se planinske šume susreću s amazonskim ekosistemima.
Yungas je poznat po vlažnim šumama, velikoj nadmorskoj razlici i čestim oblacima koji prekrivaju planinske predjele. Istovremeno, riječ je o ekosistemu koji je pod sve većim pritiskom zbog krčenja šuma, širenja poljoprivrede i drugih ljudskih aktivnosti.
Otkriće važno i za zaštitu vrste
Naučnici upozoravaju da samo otkrivanje nove vrste nije kraj istraživanja, već tek njegov početak. Caroline Sartor iz Wildlife Conservation Research Unit pri Univerzitetu Oxford naglasila je da je nemoguće efikasno zaštititi neku vrstu ako se ne zna da postoji, gdje živi i kakve prijetnje joj prijete.
To je posebno važno u slučaju tilcayo mačke jer zasad nema dovoljno podataka o veličini njene populacije, rasprostranjenosti i stanju u prirodi.
Male divlje mačke iz ove grupe već se suočavaju s nizom prijetnji, među kojima su uništavanje i fragmentacija staništa, krčenje šuma i ilegalni lov. Međutim, za novu vrstu još nije moguće precizno procijeniti koliko je ugrožena.
Istraživači su svoje nalaze podijelili s Međunarodnom unijom za zaštitu prirode (IUCN), kako bi se u budućnosti mogla procijeniti ugroženost pojedinačnih evolutivnih linija tigrastih mačaka.
Nova vrsta pokazuje koliko još ne znamo o prirodi
Otkriće Leopardus tilcayo posebno je značajno jer je riječ o relativno velikom sisaru koji je do sada bio skriven među već poznatim vrstama. Naučnici su dugo smatrali da su velike životinje poput lavova, tigrova i leoparda uglavnom dobro dokumentovane. Međutim, male i teško uočljive vrste mogu decenijama ostati neprepoznate, posebno u područjima s gustom vegetacijom i nedovoljno istraženim populacijama.
Upravo se to dogodilo u Boliviji.
Jedna mala pjegava mačka, koju je lokalno stanovništvo poznavalo, a koju je jedan čovjek u početku čak smatrao običnim kućnim mačetom, pokazala se kao predstavnik potpuno zasebne vrste.
Istraživanje objavljeno u Current Biology tako ne predstavlja samo dodavanje novog imena popisu životinja. Ono mijenja razumijevanje evolutivne istorije tigrastih mačaka Južne Amerike i pokazuje da čak i danas, uz napredne genetske metode i savremene naučne baze podataka, neke vrste mogu ostati skrivene praktično pred očima istraživača.
Prema dosadašnjim podacima, u porodici Felidae sada je prepoznato najmanje 44 živih vrsta, računajući nove nalaze i nove taksonomske podjele tigrastih mačaka.
A možda je najvažnija poruka ovog otkrića upravo činjenica da tilcayo mačka vjerovatno nije jedina životinja koja još čeka da bude naučno prepoznata. U šumama Južne Amerike, posebno u teško dostupnim i nedovoljno istraženim područjima poput Yungasa, još uvijek mogu postojati populacije čiji pravi evolutivni identitet nauka tek treba utvrditi.