Claude Monet – Waterlilies Foto: Wikipedia
Ljepota nije samo „u oku posmatrača“. Naučnici su otkrili da mozak estetski doživljaj dijeli na dva različita procesa – jedan prepoznaje ono što vidimo, dok drugi procjenjuje koliko nam to pruža zadovoljstvo.
Stanite pred sliku Sun Rising Over Water (Sunce izlazi nad vodom) Vilijama Tarnera i obično se dešava nešto neobično. Slika vam zaokuplja pažnju, iako vam je možda teško da objasnite zbog čega. Možda je riječ o boji, ravnoteži, kompoziciji ili neobičnoj tišini koju djelo kao da prenosi.
Šta god da je u pitanju, to osjetite mnogo prije nego što uspjete da objasnite. A nepoznata osoba pored vas, koja gleda isto platno sa istim čuđenjem u očima, vrlo vjerovatno osjeća isto.
Često kažemo da je „ljepota u oku posmatrača“. Ali pokažite gotovo bilo kome kineski planinski pejzaž obavijen maglom iz vremena dinastije Sung ili nježno naslikanu figuru Mona Lize i skoro svi će se složiti da se pred njima nalazi nešto zadivljujuće.
Ljepota djeluje kao nešto izrazito lično, a istovremeno neprestano otkrivamo da je doživljavamo i kolektivno. Ta protivriječnost jedna je od dugogodišnjih zagonetki „neuroestetike“ – nauke koja proučava kako mozak reaguje na umjetnost i ljepotu. Kako se, zapravo, u mozgu formira naš osjećaj za lijepo?
U najnovijem istraživanju, objavljenom u naučnom časopisu Nature Communications, profesor Deniz Vatansever sa Univerziteta u Kembridžu i njegov tima, pokušali su da mapiraju to zajedničko iskustvo. Otkrili su da mozak, umjesto da ga predstavlja kao jedinstvenu cjelinu, estetski doživljaj dijeli na dvije glavne komponente. Jedna se odnosi na ono što slika prikazuje – bilo da je riječ o pejzažu, predmetu ili figuri.
Druga procjenjuje koliko nam to pruža zadovoljstvo, oslanjajući se na iste moždane krugove koji reaguju na hranu ili novac. Ta dva različita neuronska sistema kombinuju se i oblikuju svaki naš sud o ljepoti dok posmatramo djela vizuelne umjetnosti.
Neuronaučnici već dugo raspravljaju o ovom pitanju, polazeći od stanovišta koja se podjednako često nadmeću koliko se i preklapaju. Jedna grupa istraživača uglavnom se usredsređuje na percepciju – na to kako mozak obrađuje kompoziciju, kontrast i formu.
Druga naglašava procijenu i nagradu, smještajući ljepotu u moždane sisteme zadužene za vrjednovanje. Treća grupa proučava moždane sisteme koji stoje iza mašte i samorefleksije. Svako od ovih stanovišta obuhvata dio stvarnosti, ali su rijetko sva zajedno ispitivana u okviru jednog istraživanja.
Algoritmi za umjetnost
Istraživači su angažovali 34 dobrovoljca da posmatraju 96 tradicionalnih kineskih slika u akvarelu dok su se nalazili u uređaju za magnetnu rezonancu jačine sedam tesla, dovoljno moćnom da registruje male promjene u protoku krvi koje ukazuju na moždanu aktivnost. Nakon izlaska iz uređaja, svaki učesnik je ocijenio kakva su osjećanja slike izazvale kod njega.
Međutim, umjesto da neposredno analiziraju te ocjene, istraživači su se poslužili alatom iz jednog manje očiglednog izvora – mehanizmima za preporuke na kojima se zasnivaju servisi poput Netfliksa i Spotifaja.
Poznati kao algoritmi kolaborativnog filtriranja, ti alati naročito su dobri u otkrivanju skrivenih obrazaca podudarnosti u preferencijama ljudi. Kada su ih primjenili na estetske ocjene, identifikovali su dvije dimenzije koje su bile u osnovi odgovora svih učesnika.
Prva je slike raspoređivala od onih koje su najviše ličile na figurativne prikaze do onih koje su najviše podsjećale na pejzaže, čime je mjereno šta svaka slika konceptualno predstavlja. Druga ih je rangirala od najmanje do najviše ocjenjenih među svim učesnicima, što predstavlja mjeru emocionalne, odnosno hedoničke vrijednosti – čulnog zadovoljstva koje osoba dobija iz nekog iskustva.
Uprkos tome što obje dimenzije zajedno doprinose cjelokupnom estetskom doživljaju, mozak ih je zadržavao izrazito razdvojenim. Vizuelni sadržaj tumačen je duž vizuelnih puteva – poznatih moždanih sistema koji omogućavaju da, na primjer, razlikujemo lice od nekog prizora.
Hedonička vrijednost, s druge strane, dekodirana je na drugom mjestu, u dubljim dijelovima mozga zaduženim za nagradu i zadovoljstvo. Jednostavno rečeno, čini se da mozak vizuelno umjetničko djelo procjenjuje gotovo istim mehanizmom kojim procjenjuje i ostatak svijeta oko nas.
Mijenjanje mozga
Takođe smo otkrili da intenzitet kojim mozak kodira taj dvodimenzionalni estetski prostor zavisi od stručnosti osobe u oblasti vizuelnih umjetnosti. Razlika se naročito ispoljila u takozvanoj „mreži podrazumijevanog režima“ (default mode network), sistemu moždanih veza povezanom sa maštom, sviješću, samorefleksijom i stvaranjem značenja – koji nekoliko značajnih teorija smješta u samo središte estetskog iskustva.
Ovi rezultati ukazuju na to da, osim same izloženosti umjetnosti, obrazovanje i obuka u oblasti vizuelnih umjetnosti, čini se, od samog početka mijenjaju način na koji mozak predstavlja ljepotu.
Taj posljednji zaključak ima veliki značaj. Ako estetski doživljaj ima strukturu koja se može izmjeriti u mozgu i ako stvaranje i doživljavanje umjetnosti mogu da je preoblikuju, onda umjetničko obrazovanje više ne izgleda samo kao vid kulturnog obogaćivanja, već i kao vrsta treninga koji mijenja način na koji se percepcija, emocije i značenje međusobno povezuju. Kliničke implikacije idu u istom smjeru.
Terapije zasnovane na umjetnosti za liječenje depresije, traume i demencije već dugo se vrjednuju uglavnom na osnovu intuicije i pojedinačnih iskustava. Jasnije neurološko objašnjenje pruža način da ih naučnici ispituju i unapređuju. Konačno, u trenutku kada sve veći broj slika oko nas – u reklamama, dizajnu i na našim ekranima – stvaraju mašine, važnije je nego ikada da znamo kako se ljepota predstavlja u ljudskom mozgu.
Uglavnom smo skloni da ljepotu posmatramo kao nešto potpuno lično i pretpostavljamo da postavljanjem naučnih pitanja o njoj naučnici maše suštinu. Oslanjajući se na pionirska istraživanja u oblasti neuroestetike, rezultati ovog istraživanja ukazuju na suprotno.
Ljepota ima strukturu, a ta struktura nam nešto govori o tome kakva smo bića postali tokom nebrojenih godina evolucije. Mi ne posmatramo svijet samo pasivno. Naprotiv, čini se da jednostavno ne možemo da prestanemo da ga procjenjujemo prema njegovoj ljepoti, prenosi rts.