Ilustracija Jelena Žilić
Nekada sam pisao o tome da opozicija, umjesto da predano radi na promjenama režima, čeka da se dogodi čudo – da Dodika neko uhapsi, smijeni, da padne s bicikla na primjer. Međutim, nije još pao. Na tom biciklu je spao lanac, ne rade kočnice, izduvane gume, pukla guvernala, ali on i dalje vozi, zahvaljujući opoziciji koja, zaokupljena sama sobom, kad god to (ne)treba na njega potpuno zaboravlja.
Piše: Miljan Kovač
Manje od godinu dana je do opštih izbora u Bosni i Hercegovini, a u Republici Srpskoj još nije okončana postizborna farsa nakon prijevremenih predsjedničkih izbora održanih 23.novembra.
Na političkoj pozornici RS nije to ništa novo. Opet su izbori pokradeni, naročito u Doboju, Laktašima, Zvorniku, a bilo je krađe i na drugim biračkim mjestima. I nije to samo tvrdnja opozicionara, na to ukazuju brojne, javnosti prezentovane činjenice.
Prema sadašnjim izbornim rezultatima kandidat Dodikovog SNSD-a, Siniša Karan, je devet i nešto hiljada glasova ispred kandidata SDS-a Branka Blanuše, koga su na izborima podržale sve opozicione stranke u ovom entitetu. S obzirom na sve okolnosti, oko rupa u sistemu koji bi morao utvrditi i sankcionisati izborne prevare, opozicija će teško izvojevati bitku za pošteno utvrđivanje izbornog rezultata. Međutim, istrajavanje na nepriznavanju rezultata izbora koji su obilovali ovakvim nepravilnostima trebalo bi biti imperativ opozicionog djelovanja. Ako je ono iskreno, naravno.
Drugi izbor je ponoviti greške koje je opozicija napravila nakon možda još sumnjivijih izbornih mahinacija 2022. godine.
Nakon enormnog broja činjenica koje su tada ukazivale da je Jeleni Trivić ukradena izborna pobjeda, u Banjaluci su organizovani i masovni protesti. Nakon održana tri protestna skupa, nije dugo trebalo pa da opozicionari, uključujući i načelnike nekih opština, potrče na inauguraciju Milorada Dodika, za koga su vrhovi njihovih stranaka istovremeno tvrdili da je izabran izbornom krađom.
Odmah nakon toga gotovo sva opozicija je ćutke prihvatila novog – starog predsjednika Dodika tretirajući ga kao legalno izabranog kandidata na tu funkciju.
Zaboravljeni su i protesti i sve priča o velikoj izbornoj krađi, što je rezultovalo opštom razočaranošću ionako razočaranih opozicionih glasača, ali i još većim podjelama i međusobnim optužbama u opozicionim redovima. Ničim izazvana opozicija je tada sama sebi lupila jači udarac od onoga koji im zadaje suparnička, vladajuća strana.
Neosporan trijumf Branka Blanuše, bez obzira na konačni rezultat izbora, vratio je nadu prije svega kod opozicionog biračkog tijela da su promjene na izborima ipak moguće.
Blanušin uspjeh je tim veći što je riječ o čovjeku koji do sada nije zauzimao ni jednu visoku političku funkciju, niti je prije kandidature bio prepoznat kao jaka politička ličnost.
Paradoks je da je, po ocjeni mnogih, upravo to u mnogome doprinijelo njegovom sjajnom izbornom rezultatu – birači željni promjena tražili su novo lice koje ih za razliku od većine opozicionih lidera do sada nije razočaralo i iznevjerilo.
Upravo iz tog razloga se može reći da je odluka o kandidovanju Blanuše za predsjednika SDS-a kao i najava njegove kandidature za inokosnu funkciju na predstojećim izborima, više nego dobra odluka. Više nego dobra za SDS, za opoziciju uopšte i za sve one koji žele da na jesen vide leđa dvadeset godina starom režimu Milorada Dodika i njegovih satrapa. Koliko je dobra za samog Blanušu, profesora, odmjerenog intelektualca bez ikada ranije izraženih krupnih političkih ambicija, to je sasvim drugo pitanje i na kraju stvar je i njegovog ličnog izbora da se upusti u rvanje po političkom blatu u ovakvom (ne)sistemu.
O koliko dubokom blatu je riječ, govori i to koliku je buru najava njegove kandidature izazvala upravo kod opozicionara koji su ga manje ili više iskreno prije samo mjesec dana podržavali na izborima.
Stara opoziciona boljka manifestovala se kao domino efekat, pa je odmah poslije najave SDS-a da će Blanušu predložiti kao kandidata za predsjednika RS reagovao aktuelni gradonačelnik Banjaluke i lider pokreta Sigurna Srpska Draško Stanivuković – otvoreno poručujući da je i te kako zainteresovan za predsjedničku fotelju. Stanivuković nije krio nezadovoljstvo izazvano SDS-ovom (pre)uranjenom najavom Blanušine kandidature. Uslijedila je osebujna reakcija Nebojše Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red, koji je poručio da želi biti kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Nije dugo trebalo da iz redova Narodnog Fronta Jelene Trivić „zaprijete“ da će, ako se Stanivuković kandiduje, oni razmisliti o njenoj kandidaturi za predsjednika RS. I zabava je počela. Vukanović optužuje Stanivukovića i Trivićku da su se udružili protiv njega (inače je uvijek sve protiv njega), Trivićka nastavila optuživati Stanivukovića za saradnju sa Dodikom i tako u krug… Na što smo već navikli – kao i na rezultat opozicije koji logično u dobroj mjeri proizilazi iz ovako predanog rada na samouništenju i produženju vladavine aktuelnog režima. Ovakva opozicija zapravo i nije ništa drugo do aparat za produženje političkog života Miloradu Dodiku, koji odavno ni po kakvoj logici nije trebao biti produžen.
Nekada sam pisao o tome da opozicija umjesto da predano radi na promjenama režima, čeka da se dogodi čudo – da Dodika neko uhapsi, smijeni, da padne s bicikla na primjer. Međutim, nije još pao. Na tom biciklu je spao lanac, ne rade kočnice, izduvane gume, pukla guvernala, ali on i dalje vozi, zahvaljujući opoziciji koja, zaokupljena sama sobom, kad god to (ne)treba na njega potpuno zaboravlja.
Zaboravljaju ili od nezasitosti vlastitog ega ne vide opozicioni lideri ni prostu matematiku koja pokazuje da se do pobjede na izborima dolazi sabiranjem, a ne rasipanjem glasova. Da je trenutni odnos snaga takav da bez sabiranja svih „rogova u vreći“ nije moguće ostvariti rezultat veći od onoga koji može postići vladajuća koalicija. Da govorim o onome što se zove i „pakt sa đavolom“, iako takva promjena vlasti istina ne bi bila suštinska, ali je uklanjanje aktuelne vlasti s trona prva i nezaobilazna stepenica preko koje se mora preći da bi put od mnogo stepenica, koje vode do stvarnih promjena, bio otvoren.
Prethodno se naravno mora proći kroz Doboj, kao sinonimom za izborne prevare. Nije slučaj „Doboj“ od juče, niti se prvi put javio na proteklim izborima, već se ista priča ponavlja od izbora do izbora. I šta vrli opozicionari po tom pitanju između izbora išta rade? Suvišno pitanje – trude se da što više izvrijeđaju jedni druge i građanima zgade svaku volju za izlaskom na izbore. Nisu ludi da koji put obiđu Doboj, okolna sela, prave tamo infrastrukturu kako bi spriječili ili bar umanjili razmjere krađe. Lakše je izigravati Kalimera, vikati –nepravda, nepravda, pa onda na izbore ići pod sloganom „važno je učestvovati“, naravno osvojiti za sebe poslaničko mjesto, jer valja od nečega „živjeti“ između dva izborna ciklusa.
Što bi, na primjer, neko iz vrha SDS-a tražio odgovornost svog lokalnog lidera Dragomira Vasića, koji je požurio da nedugo nakon zatvaranja birališta poruči da su izbori u tom gradu bili regularni! Izjavio je to bez obzira na niz dokaza o izbornoj krađi upravo na biračkim mjestima na koja on nije imenovao posmatrače.
Eto zadatka za Branka Blanušu kada zauzme mjesto predsjednika najveće opozicione stranke, pa postane partijski šef i Vasiću, i Cicku, i Babalju i ostalim Sonjama Karadžić. Nimalo lak zadatak, jer će morati birati hoće li biti stvarni lider, ili marioneta „tvrdokrilaša“ s dobrim vezama, od Bakinaca do Dedinja.
Sve to bez opuštanja zbog sjajnog rezultata na prijevremenim izborima, jer opšti izbori su potpuno drugačija i komplikovanija igra. Nada u skenere na biračkim mjestima (ako ih bude) nije prevelika. Ne glasaju uređaji nego građani čije povjerenje tek treba povratiti.
Kolumne „Žuta minuta” su dio serije „Impuls semafor“
Autor: Impuls
