 iz Staroga Grada na otoku Hvaru je objavljivani autor poezije i proze. Neke njegove poeme i kratke priče su objavljene u knjigama, časopisima i na portalima za književnost i kulturu, među kojima su Kritična Masa, Ars, Riječi, Matica Hrvatska, Metafora, Kvaka, Arteist, Sapphoart i drugi. Laureat je književnog festivala Faropis 2017. godine na Hvaru. U glazbenim krugovima djeluje kao kantautor i izvođač poznat pod pseudonimom Dante Drama. Ove pjesame su iz autorove nove, još neobjavljene zbirke poezije "Samo psi znaju voljeti". Živi i stvara na rodnom otoku.){kind=link}
Ivan Domančić
Ivan Domančić (1988.) iz Staroga Grada na otoku Hvaru je objavljivani autor poezije i proze. Neke njegove poeme i kratke priče su objavljene u knjigama, časopisima i na portalima za književnost i kulturu, među kojima su Kritična Masa, Ars, Riječi, Matica Hrvatska, Metafora, Kvaka, Arteist, Sapphoart i drugi. Laureat je književnog festivala Faropis 2017. godine na Hvaru. U glazbenim krugovima djeluje kao kantautor i izvođač poznat pod pseudonimom Dante Drama. Ove pjesame su iz autorove nove, još neobjavljene zbirke poezije “Samo psi znaju voljeti”. Živi i stvara na rodnom otoku.
OSTATI NA TVOJIM USNAMA
Ponekad je dovoljno
samo par minuta
biti nađen
u tvojim očima
ili pod jezikom
probuditi se
samo trenutak prije tebe
i gledajući te
utopiti se
na tvome licu
Ponekad je dovoljan
samo komadić noći
da dopusti uzdahe
nad našim toplim tijelima
ili kap kiše
u čaši
da pokušamo
smočiti more
Ponekad je dovoljno
ne naviknuti se
na tvoje odlaske
Ponekad te dovoljno
poželjeti
ili se samo nadati
maštati
i čekati
kompletno poludjeti
plakati dugo
postati pustinja
postati mrak
Ponekad je dovoljno
da ostanu lastavice
i ljeto
i tvoje knjige
i mala crna kopča za kosu
i krvave zanoktice
Ponekad je dovoljno
biti romantičan
kao Bukowski
i poklanjati zvijerima
grube krhotine stakla
pa da ljubuju
elegantno
s venama
Ponekad je dovoljno
umirati
ili biti mrtav
u ambisu metafora
preživjeti
košmar ideologije
i stvarnosti
ne očekujući
prihvaćati
okus ružmarina
i potop
Ponekad je dovoljan
samo drhtaj duše
ili zanesenost
sekunda srca
i jedna jedina zvijezda
za opušak sreće
Ponekad je dovoljan
samo zagrljaj
ili dugački pozdrav
u praznom krevetu
sasvim nekoliko riječi
dodir nota
ili tišina
Rekla si
„Ništa se ne događa utorkom uvečer”
Ili baš suprotno
Sve.
BLIZINA DALJINE
Sutra odlaziš
a meni je maloprije trebao
analgetik za srcobolju
Razmišljao sam o tome
koliko malo
vremena posjedujem
za sve što ti želim ispričati
za svaki pogled
poljubac
koji ti želim pokloniti
Za svaki zagrljaj
Jutros
na pustom žalu
osjetih toplinu sunca
sa tvojih koljena
Osjetih ljepotu
naših besmrtnih zakletvi
našega bola
i strah
Bilo je gotovo spokojno
Slušajući ptice
ugledao sam leptira
kojeg si poslala
da me čuva
i nasmiješio se
Koža još miriše na ljeto
i na tebe
toliko polagano
da ne remeti očaj
intimne borbe
sa sjenama vlastite propasti
Tragom tvojih stopala
tišina se saplela o more
Dodirujem samoću
umjesto gluposti
a zapravo bih samo
volio napisati pjesmu
na tvojim lijepim rebrima
dok sanjaš
Sjetih te se iz prošlih života
širom zatvorenih očiju
kad isto
bila je jesen
i bili smo mi
bijelim jedrima
na obzoru
oplakani
čak i u tuđim baladama
Ne želim gladovati mrtav
bez osmijeha
zbog ljubavi
koja se nikad nije iščupala
iz dugih
bespomoćnih nedjelja
Pa te poželim
i ti se pojaviš
baš poput vala
Zajedno zaranjamo
duboko
do samog srca bezdana
Držeći se za ruke
na istom početku
praznine postojanja
odustajemo disati
Lagani povjetarac
koji se ušuljao
kroz prozor naše sobe
nas budi
Ležimo i volimo se
bez riječi
prekriveni
utopljenom zorom
i suzama
Dobra noći
hvala ti
na tami.
SAMO PSI ZNAJU VOLJETI
Sasvim tiho
poput mjeseca
u svome naručju
ona je osjećala
kišu
i mene
i moju divlju dušu
osunčanu valovima
iz svojih očiju.
NEMA NI SUZA U GLASU
Nema plavoga sunca
što proždire krovove
Ni mlitavog mjeseca
u džepu korova
Nema ranjenih sjenki
u zamagljenim staklima
Ni gorkog mamurluka
na vrelom polju nesanice
Nema teških oblaka
u mojoj kupaonici
Ni hladnih zvijezda
po metalnom asfaltu
Nema žilavih žetvi
sa dozrelog grada
Ni krutih suza
iz požudnog kišobrana
Nema tužne radosti
na čelima prokletih
Ni odbjegle samoće
u golim stihovima
Nema drogirane boli
jer ne sanjam kao nekad
Ni glasnog očaja
nekih lijenih mrava
Nema jarbola na horizontu
ni hrane po cipelama
Nema poštenih laži
ni zaljubljenih izdaja
Nema godišnjih doba
u nestajanju uspomena
Ni sirovih dubina
u tuberkulozi savjesti
Nema toplog piva
iznad otrovanih duša
Ni rosnih livada
u javnom WC-u
Nema muzike
bez ljubavi
A ni ljubavi nema
Ni olovnog neba,
ni mora
ni mene
bez tebe.