Zgrada u kojoj živim je arhitektonsko – anatomski prostor koji je oblikovao moju strukturu identiteta i moju potenciju kao moguću neovisnost o identitetu, ali slobodan od identiteta, trebao bi postati biće čiste emanacije ljubavne milosti.Ljudi uvijek vjeruju u riječ, pa i sam Bog je riječ i kao riječ je moguć.
Vjerovati u nešto što nije iskustveno dokazano gotovo je nemoguće, jer sve što postoji na razini jezika već je postojano i realno. Možda je metafizika postala prezasićen pojam i možda prevrednovan unutar konvencionalne razmjene suštine, ali unutar esencijalnog soka istine koji sažima u sebi, ona je neiscrpna. Jezik i pojmovni sklopovi sve pretvaraju u realnost, pa makar ona bila samo na papiru, ili u mentalnim mapama. Svakim povijesnim razdobljem dominiraju specifične pojmovne paradigme smještene i ukalupljene u određene kontekstualne okvire, ipak, pomalo je smiješno da unatoč znanstvenim i tehnološkim visokim civilizacijskim razinama još uvijek nismo uspjeli na kolektivnoj razini transcendirati potrebu za (auto) destrukcijom, a skrivati se iza načela da je destrukcija sastavni dio preraspodjele sila unutar kozmičkih zakona mijene i stvaranja, to je ipak, banalno, čak i za šlag – etičku – konstituciju. Na kraju, svaki čovjek u nešto vjeruje i postavlja sebe prema stvarnosti na način da pokušava u svemu naći neki optimalni osigurač vlastite savjesti i svijesti. Ljubav je ipak izgleda, konstantna i disciplinirana duhovna sila transformacije, ona sve pokreće, stvara i rastvara, a između estetike sjećanja, sadašnjosti i potencijalne budućnosti, smjestila se i moja zgrada, moja samo subjektivno opservacijski, jer ne živim samo ja u njoj, ni sav moj egocentrični asortiman. Opet, svaki stanovnik te zgrade nosi sasvim svoju viziju zgrade i sve ono što s njom ide, emocionalni stav, mentalni, životno djelatni, itd. Dakle, u zgradi u kojoj živim, u Čabru, smještena je čista prisutnost duha koji u tami svijetli nadom i tihom mudrošću, a cjelokupna ljepota i ružnoća, kao stvar konteksta, ali i činjeničnih struktura, ukusa i/ili prirodnih zakona, utkana je u mene, kao i u svako živo biće, samo, što je netko toga svjestan, a netko ne, ali ni svijest ni nesvijest ne umanjuje odgovornost prema ljepoti i ružnoći, kao i prema svetom prostoru u kojem živimo. Mama mi je ispričala da dok sam bio malo dijete, da je u žutim kolicima u kojima me vozila kod tete Kone koja me čuvala, da je u tim kolicima spavala po noći mačka, tako da su me ujutro dočekala topla kolica, i to je možda razlog zašto tako duboko i iskreno volim mačke, a i napisao sam jedan stih u jednoj pjesmi; dok mi je mačka grijala kolica u meni se rađao ubojica. Sudbina je htjela da se nakon pet godina izbivanja iz Čabra, naime, bio sam oženjen i živio sam u Poreču od 2000. do 2005. godine, ali se zbog moje bolesti i slabosti, brak raspao, tako da sam se vratio u Čabar živjeti s roditeljima, gotovo potpuno razorenog života, s teškom psihičkom bolešću, vratio sam se u moju zgradu i kako sam uvjeren da se cijelog života učimo samo jednoj stvari, naime učimo se voljeti, tako i ja danas još više volim zgradu u kojoj živim, unatoč svim svojim slabostima i bijedama, ali i vrlinama i prednostima, ljubav prema domu je pokretač. Dobro je, i s patetikom se korisno poigrati skrivača, a čak i s usnulim demonima, uvijek.
To opet znači da svaka realnost postoji i kao način pojmovnih klasifikacija. Neko iskustvo uvijek postoji pa makar i kao iskustvo čitanja frekvencijskih sublimata jezičnog tkiva. Svako jezično tkivo je dogovoreni sustav značenja i relacijska jednadžba komunikacijskog sklopa. Realnost zgrade u kojoj živim i u odnosu na sve proživljeno je specifični sustav emocija, misli, djelovanja i permanentnog djelovanja ljubavi kroz razne frekvencije, jer, ljubav je osnova svega u pulsiranju dijalektičkog plesa suprotnosti. Što je uopće taj energetski sublimat emocija, misli i djelovanja, nego esencijalna supstanca duha samog. Zgrada u kojoj živim je arhitektonsko – anatomski prostor koji je oblikovao moju strukturu identiteta i moju potenciju kao moguću neovisnost o identitetu, ali slobodan od identiteta, trebao bi postati biće čiste emanacije ljubavne milosti.Ljudi uvijek vjeruju u riječ, pa i sam Bog je riječ i kao riječ je moguć. Nekada prije ljudi su vjerojatno pokušavali pronaći sistem povoljnog funkcioniranja vlastitih imaginacija, ali to rade i dan danas. Bog je i životno djelatno iskustvo, a ne samo apstraktna ideja, Bog je živo svjedočanstvo, i on se manifestira u ljudskom iskustvu kao emocija, misao, ali prije svega kao zanos i svojevrsna ekstatična vizija kroz žrtvu nekog dijela sebe i kao način realizacije Boga u vlastitom bitku, a imaginacija je osnovni ključ oblikovanja i otjelotvorenja vizije i objave u materijalno tijelo. Moja zgrada je moj dom i moje utočište, moja spilja i moje Nebo i moja Zemlja, iako je sveukupni Svemir moj dom, jer Jesam u Svemu i Sve je u Meni, a i Ništa sam u Ničemu.
Ustvari, ništa se nije previše promijenilo i svaki postupak samo je način pozicioniranja volje u smjeru stvaranja nekog smisla. Sada je nemoguće prihvatiti stav da se nešto ne može učiniti u vremenu u kojem je sve moguće, pa makar i na razini čiste imaginacije. Kako god, zgrada u kojoj živim ima dvanaest stanova i u sadašnjem trenutku, dakle, sada u smislu protežnosti i procesualnosti, u zgradi živi, jedanaest ljudi, jedna, ili, dvije mačke, jedan pas, i čitava plejada bića koja su memorirana u zidovima i u dimenzijama koje nisu standardnom osjetilnom percepcijom dostupna, ali doista postoje kao kvalitete u metafizičkom carstvu i oblikovana su kao činjenice. Zgradu u kojoj živim zovu „Stolpić“ i taj specifični pojam je odrednica koja u sebi sažima sveukupnu metafizičku memoriju životnih strujanja u tom prostornom nukleusu. Realnost je uvijek sinteza objektivnih i subjektivnih stanja, a percepcijom često stvaramo interpretativne modele koji odgovaraju našim emocionalnim i misaonim stanjima i stavovima. Postojanje realnosti utječe na modifikacije ne – realnosti kao forme neočitovane esencije koja postaje realnost kroz susret s egzistencijalnim putanjama. Zgrada je žute boje i moj tata je godinama u proljeće kosio travu oko zgrade, stara jabuka je svježina poetske istine, a klupica ispod nje u sebi je sažimala susrete u povodu raznih proslava rođendana, mijena je jedina postojana kvaliteta bića, kako ja rastem kao samosvjesno biće tako i zgrada mijenja svoju metafizičku i fizičku poziciju i postaje sažetak životnih pulsiranja, a da li i kako je zgrada svjesna to zna samo ona, dok ja ne mogu znati što je zgrada sama po sebi izvan mojeg subjektivnog ključa bezbrojnih interpretacija.
Dok god je život u nama sve s čim dolazimo u kontakt je također živo, jer sve je uronjeno u sveprožimajuću svijest. Imaginacija kao duhovna kvaliteta stvara i rastvara naše bivanje unutar poetskog nukleusa/jezgre bitka, i poželjno je ostvariti neovisnost o pojmovnim epitetima i atribucijama da bi se dobio uvid u slobodu od jezičnih kalupa.
Doista, dovoljno je vjerovati i vjerom iskupiti vlastito postojanje. To ne uvjetuje ljudsku prirodu, već od nje stvara materijal za postizanje blaženstva. Jer, svaki čovjek je blažen ukoliko uspije transcendirati kalup vlastite konačnosti. Zgrada u kojoj živim je oblikovala moj život u smislu strujanja duše, to oblikovanje je određeno sveukupnim manifestacijama emaniranja i isijavanja života u mene samoga. Prostorni fenomeni se preklapaju i simultano utječu jedan na drugog, vjera i volja usmjeravaju imaginaciju i viziju, a konačnost ljudskosti vezana je za identifikacije i slojeve identiteta. Što smo ustvari izvan ljuštura vlastitih ego armatura, zgrada je tijelo u kojem jesmo kao bića tame/svjetla, sjećanja su dijelovi uma, memorija je kategorija uma u ljudskom iskustvu i specifična matrica prostorne fenomenologije, zidovi doista mogu pričati tišinom i oni su memorija svega što se događalo između njih. Cjelokupna zgrada je utočište snova, ona diše s disanjem svakog stanara i ona upija sve što ljudi koji u njoj žive, osjećaju, misle i sve ono što isijavaju iz sebe u beskonačnost. To možda nije osjetilno vidljivo, ali, moguće je pretpostaviti da je Stolpić, zgrada u kojoj živim, svjesno biće, sa svojim stavovima i željama, sa svojim nadama i strahovima, i da to nije samo konstrukt bajke, već konkretna činjenica koja djeluje na sve u kozmosu, baš kao što sva bića međusobno komuniciraju, nekim metajezikom ljubavi i suradnje životne sile u svim njenim očitovanjima. Ponekada osjećam da strujim u nepoznatom smjeru, ali, kada se osvrnem u sebi u sjećanja i u dinamiku proživljavanja proživljenog života, kada ležim u krevetu kao biće – sada, osjetim da je u sobi u kojoj živim, sažeta cjelokupna sila mojeg života, onoga što sam proživio, što sada živim i što ću živjeti kao jednu mogućnost, na taj način, Stolpić je živo biće koje živi u svakom stanaru, baš kao što svaki stanar živi u Stolpiću. Metafizika i fizika su sestre blizanke, predivne.