Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Sve je krenulo kud ne treba: i lokalno i globalno. Od Trampovog sadističkog razaranja Planete, do Vučićevih prijetnji pobunjenim studentima i Dodikovog nasilja nad građanima BiH, širi se pandemija zla. U takvoj atmosferi dočekujemo Međunarodni dan žena, 8. mart.
Piše: Milkica Milojević
Mogu li žene spasiti svijet? Ovaj nakaradni svijet, koji toksična muškost, oličena u beskrupuloznim diktatorima i milijarderima, gura u ponor?
Teško je to pitanje, ali sva su suštinska pitanja teška.
Lake su i trivijalne samo instant zamjene za izvorni Osmi mart, onaj koji već 115 godina slavi borbu za ljudska prava (žena).
Umjesto pobune i otpora nepravdi, ženama se, već decenijama, za „njihov praznik“ nude konzumerističke besmislice. Poslodavci, političari i ostali tlačitelji časte ih cvijećem i nazivaju damama, šušti šareni celofan licemjerja, organizuju se „romantični“ koncerti, žurke i pijanke, zavodljivi spa vikendi i šoping ture… kao plava trava zaborava za „ljepši“ i „slabiji pol“.
Tako je i ove godine, dok Tramp i lokalni Trampići masakriraju slobodu, ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, dok zatiru svaku pomisao na različitost i sprdaju se sa zakonima, ustavima i demokratijom.
Mogu li, dakle, žene spasiti svijet? I koje žene? Možemo li se u misiji spašavanja Planete pouzdati u Marin Le Pen, Đorđu Meloni, Alis Vajdel, ili Milicu Zavetnicu? Naravno da ne. Ove žene su poluge nasilnog i patrijarhalnog „novog poretka“. I zasigurno nisu nasljednice Klare Cetkin i Roze Luksemburg.
Zašto su baš žene najpozvanije da se pobune protiv galopirajuće sile i nepravde?
Zato što su se žene prve našle na nišanu, i globalno i lokalno.
Sjećate li se inauguracije Donalda Trampa i njegovih prvih izvršnih naredbi? Tramp je potezom pera presudio da u SAD postoje samo dva pola, muški i ženski, i da se pol ne može mijenjati, jer je „utemeljen na fundamentalnoj i nepobitnoj stvarnosti“. Pojam roda je izbrisan iz zvaničnog rječnika. Nije to samo atak na „seksualne i rodne manjine“, nego i na žene kao „drugi“, ili „slabiji“ pol. Poruka je da je i položaj i uloga žena u američkom društvu „utemeljena na fundamentalnoj i nepobitnoj stvarnosti“.
A sjećate li se čuvenog tvita Milorada Dodika, nakon kojeg je, pod navodnim pritiskom boraca za „tradicionalne porodične vrijednosti“, potonuo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama? Potom je, na istom talasu, pojam „roda“ prognan iz Krivičnog zakonika RS, a pojam femicida satanizovan kao „izdajnička podvala“ i atak na, znate već, „tradicionalne porodične vrijednosti“.
To što svake godine nekoliko žiteljki Republike Srpske biva ubijeno u zločinu femicida, valjda, nije važno. I nasilje nad ženama, izgleda, nije važno. A i što bi bilo. Jači, po „novom poretku“ ima „legitimno pravo“, da tlači, ugnjetava, kinji i ubija slabije. Uključujući i femicid i genocid.
Hoće li žene pristati na ovakav poredak? I biti robinje? I ćutati, trpjeti i raditi, da bi se moćnici bogatili? I rađati sinove, koje će moćnici slati u ratove? I rađati kćeri koje će moćnici nazivati damama i za Osmi mart ih častiti cvijećem, spa vikendom, a možda i batinama i neželjenim seksom…
Kolumne „Crveni karton”, su dio serije „Impuls semafor“.
Autor: Impuls