Zlatko Dizdarević
Četiri dana nakon što je započela za mnoge šokantna operacija Hamasa protiv Izraela, kao nikada do sada odjednom i sa neba i kopna i mora – eksplozija je i novih varijanti starih interesa u vezi sa Bliskim istokom. I posebno sa apsolutnom, bezmalo osam decenija dugom mizerijom i potpunim bankrotom svjetske politike, u priči o Palestini i Izraelu. Pa i šire, o svijetu u kojem živimo, njegovim “principima”, poretku, tzv. istini i pravdi. Za jedne ovakvim, za druge onakvim.
Piše: Zlatko Dizdarević
U slučaju Hamasa, Gaze i Izraela, evo i bezbrojnih kombinacija za nastavak priče u kojoj mnogi već trljaju ruke nakon kalkuliranja kako polučiti novu dobit iz nove, tuđe tragedije i proizvodnje smrti na tamošnjim prostorima. Jer, proizvodnja smrti postaje najveći biznis na svijetu. Veliki su tu igrači i sa Bliskog istoka i Evrope a posebno oni sa prekookeanskih daljina. Stjecajem okolnosti, na toj priči sam zahvaljujući nekad lijepim okolnostima odrastao i kao novinar i kao diplomata pa su mi i zaključci o tim decenijama “svjetske pravde” a posebno o zbivanjima o kojima je sada riječ, ponajčešće drugačiji od onih nametnuto i ciljano kazivanih i objašnjavanih. Ovim povodom, evo i nekoliko pogleda na današnja događanja, mimo onih što su sada “neupitni” većini unaokolo, u politici posebno.
A sve je počelo prije skoro četiri decenije. Uz prve informacije o Hamasovim raketama na Izrael, sjetio sam se jedne onda već čudne vlastite konstatacije napisane prije 35 godina, u knjizi “Vrijeme odluke”, napisane sa kolegom Hidom Bišćevićem, uz kraj tadašnjeg palestinskog ustanka poznatog kao prva Intifada. Znači kada se rađao Hamas kao radikalna organizacija. Sjećam se, razgovarali smo u Gazi o smislu i izvorima njihovog postojanja. Daleko od pomisli da će postati ovo što su danas. Ali, sve što se tada tamo dešavalo prelamano je kroz viđenja mladog novinara ali sa već petogodišnjim iskustvom dopisnika sa Bliskog istoka, kroz poznanstva, svjedočenja, razumijevanja nepoznatog, kroz nebrojene susrete i sa Palestincima i Izraelcima ali i mnogima koje je politika dovela tamo. Rađala se svijest o i zakulisnim logikama, potezima, prevarama i brutalnim interesima.
Tako sam, eto, ustvrdio u pomenutoj knjizi da je tadašnji Hamas, nova organizacija pored Arafatovog PLO-a i Fataha, zapravo projekat smišljen u SAD-u, uz pomoć Mosada i finansijsku pomoć Rijada… Kome su, ciljano, takvi trebali?
Zašto je to tako viđeno, i napisano. Pa zato što se kod stratega protivljenja stvaranju nezavisne Palestine uz već realizirani svakim danom silom sve veći Izrael, eto svijetu neupitan na temeljima mitske planetarne povijesti i loše savjesti i dugova Zapada Jevrejima zbog krvavog holokausta, pripremalo ispotiha upravo ono što je ubrzo krenulo da se dešava: U kobajagi ozbiljnom procesu rješavanja “palestinskog problema” (a zapravo problema Izraela i cijelog Bliskog istoka u okviru interesa velikih), svaki put kada se steknu uslovi za nastavak pregovora o dvije nezavisne i samostalne države, Izraela i Palestine, na temelju Rezolucije UN-a još iz 1948. – taj će teroristički Hamas lansirati nekoliko malih, antigradnih raketica na Izrael i dati za pravo “velikima” da kažu: “E pa ne može se nastaviti sa pregovorima o državi sa onima koji su teroristi.” I tako sve od ’88. do danas.
Po toj logici podržavan je Hamas i u izborima 2006. na kojima je u Gazi pobijedio Arafata i Fatah i time razorio i ono zajedništvo koje je postojalo ranije. A reakcija je bila opet: “Pa ne može se pregovarati sa nečim što nije ni nalik na zajednicu i državu, a oni to evo nisu…” Tako je zaboravljena i kao usputna izjava Netanyahua iz 2019. da “Hamas treba biti podržan jer će on ubrzati kraj ideje o njihovoj državi…” Najjednostavnije, filozofija cionizma i države Izrael nije bila potčinjavanje Palestinaca, “terorista”, već njihovo brisanje sa tamošnje zemlje. Evo, i ovo sada ide ka tome cilju, možda paradoksalno ali tačno – sa Hamasom kojemu drugi vuku konce, bili oni toga svjesni ili ne. Evo i uz EU koji ukida život palestinskim civilima oduzimajući im “legalno” sve, hranu, vodu, struju… Jer su “teroristi”. Mizerno od hegemona ljubitelja aparthejda, da mizernije ne može biti.
Kroz istoriju u ovoj priči, začudo, svi oni na obje strane koji su pokazali želju za kompromisom, ubijani su. Od Sadata nakon posjete Jeruzalemu, Jichaka Rabina nakon sporazuma sa Arafatom ubio je atentator Izraelac iz grupe iz koje je i sadašnji ministar u vladi Netanyahua, do smrti samog Arafata ubijenog na način cinično prikazan “bolešću…”
Odgovor Izraela na svaki napad “novog” Hamasa iz 1987. iz Gaze donosio je smrt i razaranja, prevashdno za civile i djecu, uz nesrazmjerno manji broj žrtvu na strani “legitimnih” osvetnika. I 2008. i 2014. i 2021. sa poraznim rezultatima – više hiljada ubijenih civila, među kojima i više od hiljadu djece. Ubice nisu nikad bili “teroristi” za nikoga na civiliziranom Zapadu i u Evropi. Svijet se koji dan zgražavao, a kasnije ni toliko. Danas, uz sve strašne fotografije žrtava na obje strane aktuelno, ekstremno brutalno, cionističko rukovodstvo oko Netanyahua približava se svom snu: Palestine u Gazi, pa ni same Gaze više ne smije i neće biti. Šta na to kaže EU, šta kaže na odluku tamošnjeg ministra vojske koji ukida za Gazu i vodu i struju i hranu… Kažu isto. Jer teroristi su tamo, eto i civili i žene i djeca. Zločinci su i u srušenim bolnicama, školama, trgovinama, stanovima u Gazi.
Neće više biti ni mirovnih konferencija kojima se do sada bezbroj puta lagao svijet o namjerama i navodnoj istinskoj volji da se ispoštuje ono iz ’48. o dvije države. Za tu upornu laž dizalo je ruke ili jadno šutilo desetine hiljada raznih “političara” iz najmoćnijih i najdemokratskijih država ali eto, uz njihovu najdirektniju pomoć neće više biti ni onih 2,5 miliona Palestinaca iz Gaze koji prežive, ako prežive jer neće moći ni u one kobajagi zone A, B ili C na Zapadnoj obali, jer ni njih neće biti. Sve se utapa u jedinstveni Izrael od Mediterana do rijeke Jordan (kasnije i šire), uz Golansku visoravan i Gazu. A odatle bi preostali i poraženi od kobajagi vlastitog Hamasa mogli jedino u Sinajsku pustinju ali – neće dati Egipat koji odavno ašikuje sa Izraelom. Iz drugih, sebičnih interesa i većina drugih, posebno zalivskih Arapa sa Saudijskom Arabijom na čelu. I sve će biti temeljem lukavih dogovora moćnih sa – Izraelom. I po odlukama, samoznačajem inficiranih Evropljana iz nekada velike i respektabilne EU, sada pod dirigentskom palicom onih što su ih progutali. Eto finala svih onih konferencija, odluka, rezolucija, karata, pisanih i crtanih 75 godina. Nebitnih do šprdnje. Izrael je postao dobrodošla i punopravna članica UN-a još 1949. Palestina ni država ni punopravna članica UN-a – nikad. Oni su “teroristi” jer su tražili svoje, čak i u smanjenim gabaritima u odnosu na priznata prava u tim istim Ujedinjenim nacijama 1948. Dobili su status države posmatrača 2012., kada, usput, ni BiH ni Hrvatska nisu imale snage ni petlje, u ime “principa” a zapravo naloga iz USA, da dignu u UN-u ruku makar i za ovakvu odluku. A eto svi drugi iz bivše Jugoslavije jesu!
Godine su prolazile, Izrael je jačao i jačao pa se vrijedi sjetiti kako je i silni general Arijel Sharon svojevremeno našao razloga da na značajnom sastanku AIPAC-a, moćne organizacije za lobiranje u korist jevrejskih interesa u Americi, domaćinima u New Yorku svojevremeno poručio: “Mi smo jači i od vas i ovdje…”
Iz svih ovih godina i decenija osmatranja, Bliskog istoka, Izraela i Palestine, vlastitim očima i uz prisustva mnogim značajnim zbivanjima tamo, sjećanje na onu rečenicu o postanku i očekivanjima od Hamasa, vratilo se i nakon prvih vijesti minule subote ujutro. Stare novinarske škole, pomnožene kasnije i sa drugim iskustvima, naučile su da se smisao svakog značajnog događaja, uz ostalo, traži i u analizi posljedica tog događaja. Danas doista nije teško reći da se u minulih 35 godina u ovoj priči iza zavjese nije puno promijenilo. Kraj u storiji o sudbini Palestine davno je smišljen. U tom cilju je, zapravo, i ovaj napad ovakvog Hamasa, sa snagama koje iza svega stoje. Taj Hamas jeste operativna snaga provokacije smišljene u tuđoj pameti. Naravno, i hranjene jadom svijeta i životnom mukom odbačenih Palestinaca koji eto, nisu bili ukalkulirani u crni biznis novih filozofija. Naravno, ne može se preko noći postati sila koja napada Izrael raketama, sa zemlje iz neba i sa mora. Ali, što bi kazao Netanyahu one 2019. – pomozimo im da mogu. I pomogli su na razne načine uz moćne i zainteresirane u tom biznisu.
Ipak, vraćajući se na pitanje šta su posljedice svega ovoga, ko je ogromni profiter a ko potpuni gubitnik, ne može se zaobići slijedeće: Netanyahu će apsolutno kapitalizirati ovu dramu u svoju korist jer će energija pokrenuta u stotinama hiljadama protestanata protiv njega s razlogom, koliko do juče, biti orijentirana na novu životnu preokupiranost koju donosi svaki rat. A Bibi sa uručenom tužbom za korupciju i profiterstvo umjesto zatvora ide na čelo ekipe spasitelja države od terorista. Drugo je pitanje šta će sutra odlučiti mnogi od onih koji su prije ovoga ustali protiv njega da bi se spašavala država u koju su došli sa raznih strana svijeta da bi tu živjeli u sigurnosti, uz sve ostalo.
Silni profiti njemu i njegovima su i u strasnoj podršci koju su napadnuti od terorista “ničim izazavanih”, dobili od mnogih u svijetu, a prije svega od EU, Velike Britanije i vrha Amerike… Naravno, i nas najmanjih. “Dragom Netanyahuu” su nedavno i neki najviši rukovodioci iz Hercegovine videom iskazivali otvorenu ljubav bezmalo kao “najvišem”. Do političkog orgazma. Javnom i žestokom podrškom legitimirao se i Biden, kojemu donedavno Netanyahu nije bio baš najmiliji. Naravno, tada iz drugih interesa. Uostalom, u prošlom mandatu angažirao se u Bibijevom silasku sa vlasti, makar privremeno. Ali evo, bliže se izbori u SAD-u a nova “geostrategija” Amerike koja čak i povećava one milijarde dolara poklona godišnje Tel Avivu (3,8 milijardi godišnje, redovno), uprkos vlastitim pukotinama na mnogim stranama koje kontroliraju u svijetu, sve do Ukrajine, ponovo podržava bez rezerve i u svemu Netanyahua. Mora jer su im na suprotnoj strani oni što se interesno okupljaju u društvo najvećih vlasnika rezervi esencijalnih sirovina i resursa za život svake države. I mnogi drugi koji slute vojno- ekonomsko-strateška komešanja u Washingtonu o čemu sve glasnije govore i vodeći američki eksperti i geostratezi. Uz ostalo, nije zato loše malo i sve nervoznijeg Zelenskog skloniti sa naslovnih stranica američkih medija.
Najgore će u svemu ovome proći nova generacija Palestinaca koja će do brutalnosti plaćati cijenu ovog, očigledno, dogovaranog projekta o definitivnom skidanju sa dnevnog reda teme koja se zove Palestina. Uostalom, ni jačanje Hamasa na terenu izvan Gaze, na Zapadnoj obali i prema sjeveru, nije od juče. Stari Abbas već duže od decenije ne organizira izbore među Palestincima. Generacija ni iznad trideset godina nije do sada ni jednom imala priliku da kaže koga bi htjeli a koga ne da ih vodi. Mnogi palestinski lideri za koje se znalo da bi na izborima izbili na vrh, polako ali uporno sklanjani su. Ta nam je priča poznata. Abbas je mogao da je prepozna došavši nedavno i u Janin gdje su Izraelci razarali grad, nekada miran i kooperativan, a prethodno tamo odlazeći i u shoping. Odavno nigdje nije bio dočekan toliko hladno od svojih, kao tamo.
Cijela ova storija, uz nebrojene detalje koji se ne mogu zaboraviti nakon godina i godina tamo provedenih sa ljudima raznih imena i godina, dodatno će ojačati i ono razorno osjećanje koje ovladava široko svijetom – identitetskim raskolima i mržnjama, konfliktima i strastima. A ovako ili onako, Gaza će biti ilustracija pobjede Netanyahua, i interesa koje fakinski servisira. Gaza, ako i ne bude baš tek “golo ostrvo na jugu”, kako je on obećao ovim povodom, zakoračit će velikim korakom – u tužnu istoriju. Ako uopšte može biti tužnija i od svega do sada.