Livno/ / Ilustracija Lejla Ahmedspahić/ Naratorium
Iz kojeg god većeg mjesta krenete u Livno, trebaće vam nekoliko sati da stignete. Mostar je, naprimjer, nabliži „veći“ bh. grad, udaljen najmanje dva sata relativno brze vožnje. Livno kao glavni grad Kantona 10, koji je postao sinonim za opustjele krajeve u Bosni i Hercegovini, i sam je je u znaku intenzivnog odliva stanovništva. Zapravo, iz ovog kraja se odlazilo i šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su mnogi lokalci odlučili teške zemljoradničke poslove zamijeniti jednako teškim, ali bolje plaćenim gastarbajterskim. Kada je cijela Jugoslavija bilježila demografski „bum“, u ovoj tada općini, broj stanovnika je opadao. Tako je u odnosu na 1971. godinu, Livno 1981. godine imalo skoro 2.000 stanovnika manje. Gašenje nekoliko fabrika poslije rata prouzrokovalo je nove demografske minuse, pa je tako u odnosu na predratnih 40.000 stanovnika, prema posljednjem popisu 2013. u Livnu živjelo oko 6.000 ljudi manje. I danas većina žitelja Livna, oko tri četvrtine, živi izvan gradskoj jezgra, odnosno u selima na prostranoj teritoriji ovog grada. Kanton 10 je površinski najveći kanton u Federaciji BiH, a istovremeno i najrjeđe naseljen.
Autor: Harun Dinarević/ Naratorium
Da bi nam dočarao prostranstvo ove teritorijalne jedinice, jedan od naših sagovornika se poslužio poređenjem dvije razdaljine. „Od Kupresa do Drvara jednak je broj kilometara kao od Kupresa do Sarajeva. To vam savršeno govori o prostornoj rasprostranjenosti.“
U Livno dolazimo s južne strane, kroz Tomislavgrad, napravivši polumjesec oko Buškog jezera, najveće vještačke akumulacije vode u BiH, na čije benefite u vidu naknada od Hrvatske za korištenje vode za hiroelektranu ova dva mjesta još uvijek čekaju.
Pokušali smo napraviti pauzu na odmorištu kraj jezera, ali jaka bura nas je brzo vratila u automobil. Vlasnici vjetroparkova koji su nicali na okolnim humovima tog dana zadovoljno su trljali ruke, kao i veći dio godine, jer u ovom kraju vjetra nikad ne manjka, zbog čega je zrak ovdje uvijek besprijekorno čist.
Čuvari starina
Najprije smo se zaputili u Stari grad, nekada okružen tvrđavom, koji se nalazi na uzvišenju, zbijen uz krško brdo Bašajkovac. Penjemo se uz uski mahalski put do našeg prvog domaćina Almira Alića, koji je cijeli život proveo u Livnu. S njim pijemo jutarnju kafu u malom kafiću u podrumu, zapravo više nekoj vrsti mješavine kafane i mutvaka. Osim nas, na drugom kraju sobice nekoliko radnika se kani da ustanu i krenu za dnevnim poslovima. Iako smo poremetili njihov dnevni red, domaćin i njegovi prijatelji brzo se upuštaju u razgovor. Za nama ulazi i mačka koju zovu Korona, mjaučući za Almirovim prijateljem kojeg je usvojila kada ju je neko ostavio u Mahali u prvim mjesecima pandemije.
Almir vikendom radi kao konobar u kafiću, dok radnim danima prima goste u svoj muzej, onda kada ih ima. Njegov otac, zanatlija i zaljubljenik u Livno, kako kaže Almir, u dvorištu i podrumu porodične kuće davne 1987. godine otvorio je privatnu zbirku eksponata, koja se vremenom preobrazila u muzej.
„Ova zbirka broji oko 12.000 eksponata. Radili smo i prije rata i tokom rata. Muzej je nastao zahvaljujući mome ocu Alić Izetu, Livnjacima poznatom kao Kelje. On je bio zaljubljenik u ovaj grad, u stare zanate, pa je želio da sjećanje na stara vremena ostavi novim generacijama“, objašnjava nam Almir dok razgledamo artefakte.
U predvorju muzeja su izloženi alati za razne vrste poslova. Podrum je rezervisan za stari novac, namještaj, ploče, slike i fotografije iz livanjskog kraja, figure, knjige, staro oružje i šta sve ne. U trećem dijelu, dvorištu, nalaze i najstariji eksponati. Ostaci rimskog vodovoda su prema Almirovoj procjeni najstariji eksponat. Tu su i dijelovi osmanskog i austrougarskog vodovoda. Četvrti dio muzeja smješten je u radionici njegovog pokojnog oca gdje se nalaze razni alati i umjetnine napravljene od metala.
Čuvar starina/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
Zasad ovaj neobičniji muzej funkcioniše kao udruženje, jer ne ispunjava sve parametre da bi doista bio registrovan kao pravi muzej, što je Almirova najveća želja. Na dobrom je putu da to ostvari, posebno jer će od grada Livna prvi put dobiti određena sredstva koja planira uložiti u modernizaciju objekta. On ističe da svake godine posjećenost raste, a osim turista, u muzej dolaze i školske ekskurzije. Ipak, njegova posvećenost očevom nasljedstvu nije tako davna.
„ I ja sam bio skeptičan prije 10-15 godina, kada je otac sakupljao ove stvari, davao svaki dinar, pa odvajao od svojih usta da bi kupio neki eksponat. Onda bi ga ja pitaj ‘Što će ti to sve?’, dok nisam otvorio oči. Sada kada ga više, nažalost, nema, sad sam ja naslijedio i vjerujte za ove tri godine možda sam postao ‘gori’ od njega. I ja sam neke eskponate tražio i dobio, malo sam počeo sa restauracijom i još sam u toj fazi. Želim da ovo postane baš muzej, da se Livno može ponositi, kao što se svaki grad ponosi svojim muzejom. Svaki dan imam neke ponude za eksponate, ali ja sada tu pazim. Mene treba baš impresionirati neki eksponat da ga uzmem. Ovdje je već prepuno i samo još mogu neke sitne eskponate postaviti“, objašnjava nam on dok na gramofonu svira stara ploča Drugog načina.
Mihrab majstora katolika
Poslije razgledanja njegove zanimljive kolekcije, vodi nas u obilazak mahale. Prvo svraćamo u džamiju Milošnik ili Bušatlijinu džamiju, kako je još zovu. Ovaj nacionalni spomenik BiH je ostao bez munare u Drugom svjetskom ratu, ali jedinstven mihrab premrežen već izbledjelim arabeskama otkriva zašto je ovaj objekat dobio status nacionalnog spomenika. Almir nam priča da su mihrab isklesali braća Baje, livanjski katolici. Da je to doista tačno potvrdila nam je i ljubazna knjižničarka Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Livno, Ružica Barišić koja nas je uputila na dvije knjige koje čuvaju sjećanje na čuvene kamenoklesare livanjskog kraja iz druge polovine 19. stoljeća, braću Jozu i Matu Radnić-Baje.
Mihrab braće Baje/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
U knjizi „Kameno Hlivno“ Ahmet Burek se poziva na knjigu „Gospodari kamena: Livanjsko klesarstvo devetanestog vijeka“, livanjskog historičara Stipe Manđerala koji je zabilježio sva djela velikih majstora. Tako Manđeralo navodi da su braća izgradila ne samo katoličke crkve i nadgrobne spomenike, nego su isklesali i brojne nadgrobne spomenike muslimanskim, ali i pravoslavnim uglednicima, a među radovima je mihrab ove džamije.
Dok idemo do iduće destinacije, nedaleko od Almirove kuće, pitam ga jesu li sve kuće u ovom dijelu grada nastanjene.
„Jesu, ovdje imaš ljudi koji su tokom i poslije rata došli iz drugih mjesta, poput Glamoča“, objašnjava naš domaćin, pa dodaje: „A tek kad dijaspora navali, prvo dođu ovi sa žutim tablicama, jer prvo se u Nizozemskoj škola završava.“
Za nekoliko minuta stižemo do džamije hadži-Ahmeta Dukatara ili Topovi, kako je mještani kolokvijalno zovu, jer su nekoć, u osmansko doba, ispred nje bili zakopani topovi, u slučaju napada Mlečana. Kako je džamija napravljena na skoro samoj litici, „ispod“ njenog harema se čuje huk izvora Duman koji izbija iz Bašajkovca tvoreći rijeku Bistricu.
„Dole je svježe i ljeti. Mi smo tu kupali, ali ne možeš biti u vodi duže od par minuta“, kaže Almir, kojeg smo ispratili do kuće da bi se sastali sa drugom sagovornicom, također u Starom gradu.
Kurs njemačkog kao osigurač
Sanela Tufekčić prošle godine je završila master studij Komunikologije na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Poslije studija, u rodnom Livnu je pokušala pronaći posao, ali nije išlo.
„Voljela bih da ovdje u našem kraju uspijem, ali prilike su teške. Većinom zapošljavaju ljude koji nisu školovani, a stranački su podobni. Znam dosta primjera ljudi koji nemaju fakultet, a imaju određene funkcije“, tvrdi ona.
Do sada je povremeno radila honorarno za nekoliko medija, volontira u udruženju za zaštitu životinja i piše roman. Pored toga, priprema se za životnu odluku koja je pred većinom njenih vršnjaka.
Sanela je na prekretnici života/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
„Dosta mojih prijatelja planira otići odavde, 99 posto njih u Austriju, Njemačku ili Ameriku. Čak je dosta njih preko „Work and Travel“ otišlo u Ameriku“, kaže Sanela i dodaje da ide na kurs njemačkog jezika, kako bi spremnija dočekala odluku koja je pred njom.
Pored malih šansi da ovdje pronađe posao u struci, ni međunacionalni odnosi nisu dobri, tvrdi ona.
„Zategnuti su međunacionalni odnosi, dok su u Tomislavgradu manje zategnuti. U Tomislavgradu Bošnjaci mogu lakše dobiti posao, za razliku od Livna.“
Kao primjer za svoje tvrdnje navodi slučaj svoje majke koja je aplicirala za posao čistačice u školi, gdje su joj poslodavci u zahtjevu su tražili da donese državljanstvo, što je bilo čudno za takvu vrstu posla. Kaže da su pokušali promijeniti i naziv predmeta maternjeg jezika u školama u Bosanski jezik, ali da ni to nije išlo.
Saneli smo poželjeli ljepšu budućnost, a onda smo se spustili do centra grada. Rijetki prolaznici žurili su da se sklone sa jakog vjetra. Po fasadama zgrada preko kalupa naslikani duhovi prošlosti, jednako živi kao i u svim dijelovima ove zemlje. Likovi presuđenog generala HVO-a Slobodana Praljka zaskaču nas na praznim ulicama. Ćirilični znakovi temeljito išarani, kao i na cijelom potezu od Mostara do Livna. Bez obzira na nesuptilne nacionalističke poruke, ne pristajemo da to zasjeni srdačnost većine Livnjaka s kojima se srećemo.
Ima i onih kojima Praljak smeta/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
Pokušavamo saznati ponešto o lokalnim političkim prilikama. Poslije radnog vremena, u Domu zdravlja nas dočekuje Jandre Hrgić, vijećnik u Gradskom vijeću ispred Neovisne županijske liste i liječnik. Prije dvije godine on je postao direktor Doma zdravlja u kojem radi 14 godina. Njegova politička opcija, koja je nastala raskolom u lokalnom HDZ-u 2018. godine, na posljednjim lokalnim izborima je dobila tri mandata u Gradskom vijeću. On kaže da je ova politička platforma izraz potrebe Livnjaka mlađe generacije koji su se vratili u svoj grad, bilo iz inostranstva ili iz gradova u kojima su studirali, a koji su osjetili potrebu da mijenjaju stvari nakon dugogodišnje vladavine HDZ-a.
„Nemamo ništa protiv ni jedne, ni druge, ni treće većinske opcije u gradskom vijeću, ali smo uvijek za dobro Livna i uvijek ćemo podržati projekt bilo koje opcije ako je on u interesu grada Livna“, tvrdi Hrgić na početku razgovora.
Kaže da je svjestan da u Livnu nije lako živjeti, čak ni visokoobrazovanim osobama.
„ Ja kao visokoobrazovana osoba, kao liječnik, moram opet dodatno nešto sa strane raditi da bi obitelji priuštio neke normalne uvjete za život. Na nivou Bosne i Hercegovine i Federacije BiH nisu jednake plate liječnicima. Naše plate su npr. niže nego u Hercegovačko-neretvanskoj županiji“, ističe on.
Jandre Hrgic/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
Što se tiče političke situacije u gradu, Gradsko vijeće trenutno nema predsjedavajućeg i podpredsjedavajućeg, iz razloga jer je prethodna predsjedavajuća Hana Milak iz SDP-a na općim izborima izabrana u kantonalnu skupštinu.
„ Nakon nje funkciju je preuzeo dopredsjednik iz HDZ 1990, gospodin Ivan Penić i to je je trajalo nekih dva i po mjeseca, nakon čega je on naprasno dao neopozivu ostavku. Gradsko vijeće Livna se tada našlo u nezavidnoj situaciji. Prvi put u povijesti smo se našli u takvoj situaciji, čak i poslovnički ta situacija nije bila predviđena i mi smo sad u jednom vakuum prostoru i nemoguće je funkcionirati. Nakon toga smo održali dvije sjednice gradskog vijeća, oba puta su to bile izvanredne sjednice gdje poslovnički postoji mogućnost da minimalno jedna trećina vijećnika svojim potpisima ovlasti osobu koja će zakazati tu sjednicu. Dakle, u našem slučaju to je 11 plus vijećnika koji bi trebali dati svoj potpis i na taj način potencirati organizovanje sjednice. Zadnji put se to desilo na našu inicijativu zbog aktualnih problema sa gradskom toplanom jer je došla informacija da će toplana u sred sezone grijanja prestati isporučivati toplinsku energiju i mi smo potaknuti time potencirali zakazivanje sjednice. Oba puta su, naravno, pokušani, prva točka mora biti izbor rukovodstva gradskog vijeća, bez obzira na ostale točke, dva puta je pokušano, nije se uspio većinski izabrati predsjednik, odnosno dopredsjednik Gradskoga vijeća, iako se tu radi samo o dva kandidata. Jedan kandidat je kandidat SDA, drugi SDP“, objašnjava Hrgić trenutni zastoj u radu vijeća.
Problem je što nema dovoljno ruku ni za jedan prijedlog, iz razloga što jedna strana zagovara i zalaže se za prijedlog SDA, a druga strana želi kandidata SDP.
„Mi smo u početku dali svoj stav i javno smo ga iznijeli, gdje smo bili za opciju izbora kandidata ispred SDA. Dva puta je na taj način išlo glasovanje, nije se uspjelo, evo vidjećemo šta će biti. Ima najava da bi u onom tjednu iza 10. aprila trebala biti nova vanredna sjednica Gradskog vijeća. Mislim da je cijela ova priča o Gradskom vijeću na ‘stend baju’ dok se ne riješi situacija na županijskoj razini. Mislim da rješavanjem županijske razine, odnosno formiranja većine u Skupštini , da će se to projicirati na Gradsko vijeće. Imam osjećaj da je za sada neka pat pozicija i u Skupštini županije“, stava je Hrgić.
Vlada u kantonu funkcioniše u tehničkom mandatu. Većinu imaju zastupnici iz Hrvatskog nacionalnog pomaka i HDZ 1990 uz SDA, te dvije stranke iz dijela kantona u kojem većinski žive Srbi.
Potencijali prepoznati, ali manjka sistemske podrške
Pitamo ga da li brojku od oko 1.700 ljudi manje u Livnu u odnosu na popis stanovništva iz 2013. godine, što je podatak koji je ove godine iznio portal Klix, pozivajući se na statistiku entiteskih zavoda, smatra tačnom.
„Po meni je i ta brojka velika. Teško je reći koliko je to, međutim do unatrag godinu-godinu i po, taj odliv je bio puno veći nego sad. Imam osjećaj da je to stalo ili da stagnira, tako da bih rekao da sada imamo veću intenciju povratka, nego iseljavanja. Šta je do toga dovelo teško je reći. Uvijeti na prostoru županije i grada nisu idealni. Mi smo siromašna županija, mi smo prostorno najveća županija, a najnenaseljenija“, kaže on, svjestan da je u posljednjih 10 godina iz Livna otišlo više ljudi nego to pokazuju statistički podaci.
Pogled sa Starog grada/ foto: Dejan Durić/Naratorium
Kaže da nije toliki problem pronaći kakav-takav posao, ali da su plaće minimalne, te da značajan broj radnika radi na crno.
„S druge strane visokoobrazovni kadar se rijetko odlučuje na povratak u Livno iz razloga što su vani veće mogućnosti. Pitanje je i koliko ima mjesta ovdje za visokoobrazovni kadar, gdje bi ti ljudi uopće radili? Imamo i problem stranačkog zapošljavanja i to je ono gdje u biti cijela država funkcionira na tom principu i ja kažem da će dvije stvari otjerati ljude. Niska primanja i nejednaki uvjeti. To je ono što moramo popraviti. Ljudi se osjećaju iznevjereno i poniženo“, ističe Hrgić.
Pitali smo ga da prokomentariše rad aktuelnog gradonačelnika, HDZ-ovog Darka Čondrića koji je 2020. na čelu grada zamijenio svog stranačkog prethodnika Luku Čelana. Prethodni gradonačelnik je na ovoj funkciji proveo čak 16 godina.
„Teško je analizirati aktualnog gradonačelnika iz razloga što je prošlo, sad ću ja reći, tek dvije i po godine, iz razloga što je gradonačelnik došao nakon svog prethodnika koji je na vlasti bio 16 godina. U tih 16 godina svašta se izdešavalo. Mislim da je u ove dvije godine on sanirao štetu koja je ranije bila napravljena . Mislim da je 16 godina prevelik period, kada ljudi već ulaze već u neke sfere sumnjivih poslovanja, itd. Što kažu, dva mandata maksimalno. To je kako bi trebalo funkcionirati. Rekao bih da se i rad gradonačenika može vrednovati radom nas, gradskih vijećnika. To je bilo neaktivno, mlako, bezidejno“, ocjena je našeg sagovornika.
On dodaje da je Čondrić uvažavao prijedloge svih opcija i da su neke od njih usvojene.
„Uvijek gradonačelnik, koji dolazi ispred HDZ, naginje svojoj opciji mada bi on trebao biti gradonačelnik svih nas, bez obzira na stranačku pripadnost. Međutim, dosadašnje iskustvo pokazuje da naginje svojoj opciji“, napominje Hrgić.
Za kraj razgovora ga pitamo gdje on vidi potencijal Livna, te na čemu bi se trebali zasnivati budući planovi razvoja grada.
„Vrijeme pokazuje da je poljoprivreda okosnica razvoja i opstanka stanovništva. Livno ima mnogo potencijala, mi smo svjesni tih potencijala, međutim ne djelujemo u tom smjeru da bi te potencijale razvijali. Vjetroelektrane, solarne elektrane, to je ono na čemu se treba bazirati u budućnost. Mi smo jedan od najsunčanijih gradova na području BiH. Treba poraditi na turizmu. Turizam kao grana se počeo nekako samoinicijativno nuditi, zahvaljujući prvenstveno divljim konjima. Uz divlje konje mi imamo masu drugih turističkih potencijala i atrakcija koje se mogu iskoristiti i zahvaljujući pojedinačnim investicijama fizičkih osoba koje su uvidjele potencijal, to je podignuto na viši nivo. One su omogućile razgledavanje divljih konja i obilazak planina, pa se tu nametnula potreba za većim smještajnim kapacitetima, pa su ljudi počeli uređivati i iznajmljivati apartmane. Vidi se napredak u turizmu, međutim taj napredak nije praćen adekvatnom potporom gradske uprave. Nažalost, mi nemamo ni turističku zajednicu koja funkcionira u punom kapacitetu, postoje neki začeci turističkih zajednica na lokalnim razinama, ali to je tek u povojima“, zaključuje ljekar i vijećnik.
Da tendencije napuštanja Livna nisu baš usporene govori podatak koji nam Hrgić otkriva na kraju razgovara. Naime, njemu kao direktoru Doma zdravlja četiri mlada ljekara su već najavila odlazak ove godine jer karijeru planiraju nastaviti u Hrvatskoj i Njemačkoj. Teško će biti pronaći novi visokoobrazovani kadar koji će ih zamijeniti, sa zabrinutošću je konstatovao on.
Poslije kratkotrajnog odmora u sobi u kojoj smo odsjeli, odlučujemo da okušamo sreću i da pokušamo pronaći divlje konje bez vodića. Iako su prve pahulje tog dana nagovještavale pogoršanje vremenskih prilika, zaputili smo se do Borove glave, planinskog prevoja koji je, prema informacijama domaćina, jedno od mjesta gdje krda često dolaze na ispašu.
Trebalo nam je dvadesetak minuta vožnje od centra da dođemo do skretanja na makadam koji je vodio prema odredištu. Pažljivo smo razgledali uokolo, ali konjima nije bilo ni traga. Gomile konjske balege pored izlokanog puta bile su potvrda da smo na pravom mjestu, ali u pogrešno vrijeme. Kad smo izašli iz automobila, činilo nam se da vjetar skida meso sa kostiju. Bilo je očigledno – životinje su otišle u zaklon pred oluju.
Vratili smo se u sobu bez razočarenja, napojeni lijepim pejzažima i sretni što smo ponovo u toplom.
Na Borovoj glavi/ foto: Dejan Durić/Naratorium
Kontranarativ ili selo koje opstaje
Sutradan se nalazimo sa našim posljednjim sagovornikom. Odlučujemo ga sačekati u kafiću u centru koji je, na naše iznenađenje, bio krcat. Također nas je iznenadila i priča Tomislava Matića, koji se poslije 12 godina provedenih na radu u Hamburgu odlučio vratiti u rodno selo, udaljeno oko pet kilometara od gradske jezgre. Te 2006. godine u Njemačku je otišao sam, a 2018. se vratio sa porodicom. U Hamburgu je upoznao suprugu koja je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ona je u Mostaru uspjela završiti fakultet i danas je nastavnica u osnovnoj školi.
Naš srdačni sagovornik također je, prije odlaska u Njemačku, završio fakultet u Zagrebu, ali nikada nije radio u struci.
Pitamo ga zašto se odlučio vratiti.
„Kad čovjek zaradi nešto, kad podvučeš crtu da ovdje, odakle si otišao, imaš za neku normalnu egzistenciju i možeš startati neki poslić koji ti može donijeti neku normalnu plaću, da možeš živjeti i raditi, čemu onda to. Ja da bih stekao u Njemačkoj ovo što imam tu, sada govorim o svom slučaju jer nemaju svi ljudi to, ne treba generalizirati, treba mi tri života. A da ne govorim o životu u velikom gradu. Ja bih na dnevnoj bazi provodio dva sata za volanom u nekakvom redu i gledao tuđe tablice i ako to bacimo na nekakav račun, više nemaš četiri radna tjedna po 40 sati mjesečno, nego bukvalno pet radnih tjedana. Ako uzmemo to efektivno vrijeme, kad se vratiš ovdje da radiš 40 sati, kod kuće gdje sve možeš isplanirati u dvije minute, po meni se bolje isplati nego dva sata gledati u nečije tablice“, otkriva nam on djelomično razloge svoje odluke.
Bivši auslander Tomislav/ foto: Harun Dinarević/Naratorium
Kada se vratio, Tomislav nije gubio vrijeme. Odmah je pokrenuo mali građevinski obrt, a pored toga i krenuo u dugoročni poljoprivredni projekt.
„Kad smo se vratili, rođak i ja smo napravili poljoprivrednu zadrugu i ovdje smo startali, hajmo reći, malo pionirski sa plantažama lješnjaka, pa sada u ovoj našoj zadruzi imamo možda pet hektara nasada. To je čisto usputno, pa ako nešto i iziđe od toga dobro je. Za lješnjak je malo diskutabilno klimatski ovdje. Nakon šest-sedam godina, rođak je već deset u tome, kada neko dođe i pita jer hoće saditi, mi mu već možemo reći šta ne smije uraditi, a šta smije, dok smo mi to već prošli i osjetili na svojoj koži, i ovo što ne smije“, kaže on kroz smijeh.
Nije samo Tomislavova lična priča primjer opstanka u ovim krajevima.
„Prolog je bilo najveće selo u Livnu za vrijeme Jugoslavije i poslije, a sada u ovom razdoblju je ukinuta osnovna škola, nemaju trgovinu, ništa, totalno je prazna. Živi od sezone do sezone kad dijaspora dođe. Selo u kojem ja živim, Grborezi, paradoksalno je u odnosu na to. Imamo od beba do srednje škole, sigurno 50 djece, a to je relativno malo selo, nema ni 600 stanovnika. Ja sam se vratio i imam petero djece, onda još ima mladih ljudi koji su ostali i imaju troje-četvero djece. Rodica od moje žene, koja je u Hamburgu živjela, radila i završila fakultet, udala se i došla živjeti tu“, ponosno ističe on.
Mogućnosti za proširenje posla itekako ima, tvrdi Tomislav, jer je odliv kvalitetnih majstora učinio da je nemoguće zadovoljiti potražnju na građevinskom tržištu.
Iako je druženje s ovim čovjekom moglo potrajati satima, odlučujemo da ga ne zadržavamo duže. Za kraj ga molimo za malu uslugu – da nas uputi na mjesto gdje možemo kupiti čuveni livanjski sir. Ne želimo onaj industrijski, koji se može kupiti u većini supermarketa, nego napravljen za lokalnu prodaju, koji ide od ruke do ruke, za koji je potrebna lozinka da se dođe do njega. Poslije kratkog poziva, Tomislav nas odlučuje lično odvesti do tajnih prostorija gdje izvjesni Čkalja prodaje sir odabranim dušama. Kada smo došli do odredišta, kafića u kojem se ništa nije mijenjalo od osamdesetih godina, zamolili smo konobaricu da nam pokaže sireve. Ona je nazvala gazdu, da potvrdi da smo mi zaista vrijedni da nam se proda njegovo blago. Pregovori su urodili plodom, zahvaljujući Tomislavovoj reputaciji. Odvela nas je u malu prostoriju i podigla papir sa gomilice. Pred očima su nam se ukazala dva jednaka blijedožuta valjkasta oblika. Oštri miris po bravetini brzo se proširio da naših nosnica. Mjerkali smo ih i na kraju smo odlučili uzeti samo jedan. Četiri kilograma vrhunskog, ali ne dovoljno odležalog sira, dobili smo po bezobrazno niskoj cijeni.
Ohrabrujuća statistika u moru negativne
Podaci koje smo dobili od ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Kantona 10 Bože Perića otkrivaju da dio lokalnog stanovništva ipak vidi budućnost u stočarstvu. Dok je broj grla goveda koja su u sistemu za otkup mlijeka na području Livna od 2018. godine do danas opao sa 1.266 na 728, podaci o broju ovaca su neočekivano ohrabrujući jer se brojka rasla u skoro svim općinama kantona, pa i u gradu Livnu gdje se skoro udvostručila za pet godina, pa su 2022. godine registrovane 6.803 ovce.
Na ulazu u Podhum/ foto: Dejan Durić/Naratorium
“Kao u cijeloj državi i na Balkanu, trend iseljavanja je prisutan i kod nas, međutim, po informacijama sa terena trend iseljavanja opada, a povećava se trend povratka. Osobno znam desetak mladih obitelji koje su se prošle godine vratile u županiju, konkretno iz Njemačke, a znam da mnogi još razmišljaju o povratku. Ja sam se također vratio još prije 18 godina nakon 13 godina provedenih izvan BiH. Gledajući statistiku evidentan je pad muznih grla na području Livna, ali je također i evidentan porast uzgoja ovaca i koza. Smanjenje broja muznih grla može se jednim dijelom pripisati depopulaciji, ali se isto tako zbog 100 postotnog povećanja uzgoja ovaca i koza može reći da su poljoprivredni proizvođači promijenili vrstu proizvodnje”, kratko je za nas prokomentarisao stanje u stočarstvu u ovom kantonu aktuelni ministar.
Na povratku kući svratili smo u selo Podhum, na sjevernoj strani Buškog jezera, blizu granice sa susjednim Tomislavgradom. Vođeni onim što smo čuli od Tomislava, da ovo veliko selo danas jedva da ima novih đaka, odlučili smo da na licu mjesta, rizikujući da nas optužite za neprofesionalnost, “odokativnom” metodom procijenimo demografsko stanje. Na ulici nismo sreli nikoga, tek poneko auto, tako da nismo mogli dobiti insajderski uvid. Tek mnogobrojne kuće s novim fasadama i spuštenim roletnama svjedoče da njihovi vlasnici tu borave samo tokom godišnjih odmora. Gledajući kako nam se godišnja doba smjenjuju pred očima, krećemo u smjeru jezera, odlučni da se jednom vratimo u ovaj čudesni grad.
Smjena godišnjih doba/ foto: Dejan Durić/Naratorium