Ustupljena fotografija
Rijeke se ne smiju posmatrati isključivo kao resurs za proizvodnju električne energije, posebno u situaciji kada se projekti predstavljaju kao neophodni za razvoj, iako od njih najveću korist često imaju privatni investitori, dok lokalne zajednice snose posljedice. Ovo u izjavi za Impuls posebno ističe profesor Bertrand Sansonnens, projektni menadžer za politiku i međunarodne poslove u organizaciji Pro Natura.
Autor: Impuls
„Na Balkanu postoje rijeke koje su još uvijek zdrave, žive i divlje i koje kriju veliko bogatstvo. Drago mi je da ljudi počinju da uviđaju njihov značaj i da organizacije, poput Centra za životnu sredinu, rade na tome. Ali to ne rade samo organizacije. I lokalne zajednice, kroz različite događaje i aktivnosti, počinju da prepoznaju vrijednost prirode koju imaju“, kaže Sansonnens.
I ove godine je prisustvovao manifestaciji “Dan Neretve”, koju je polovinom septembra u Ulogu organizovao Centar za životnu sredinu, o čemu je Impuls već pisao.
Pro Nature je partnerska organizacija Centra za životnu sredinu, s kojim je povezana i kroz Friends of the Earth International mrežu koja okuplja organizacije iz oko 80 zemalja.
Sansonnens ističe da su rijeke na Balkanu izuzetno prirodno bogatstvo, ali da njihov značaj nije uvijek dovoljno prepoznat.
Upravo u prepoznavanju njihove vrijednosti vidi jedan od osnova za njihovu buduću zaštitu. Smatra da nije dovoljno da te vrijednosti prepoznaju samo ekološki aktivisti i stručnjaci, već prije svih ljudi koji žive uz te rijeke.
Energetski projekti sve manje služe javnom interesu
Govoreći o izgradnji hidroenergetskih postrojenja, posebno malih hidroelektrana, Sansonnens upozorava da se njihova opravdanost često predstavlja kao neupitna, bez dovoljno razgovora o stvarnim koristima i šteti koju mogu izazvati.
Međutim, iskustva iz zapadne Evrope pokazuju da su brojne rijeke već pretrpjele posljedice energetskih projekata. Siituacija u Bosni i Hercegovini otvara i dodatno pitanje: koliko su novi projekti zaista potrebni za zadovoljavanje potreba stanovništva, a koliko su usmjereni na ostvarivanje profita?
„Bosna i Hercegovina proizvodi više električne energije nego što je potrebno za njenu potrošnju. Istovremeno, vidimo razvoj novih projekata, ponekad veoma malih postrojenja koja proizvode malo energije, ali mogu imati velike posljedice po biodiverzitet“, objašnjava Sansonnens.
On smatra da je važno razlikovati nekadašnje potrebe za izgradnjom energetskih postrojenja od današnjih projekata, čiji motivi su uglavnom drugačiji.
„U prošlosti je električna energija bila potrebna prvenstveno ljudima. Danas imamo situaciju u kojoj su u pitanju privatni interesi, izvoz, trgovina i preprodaja električne energije. Veliki dio koristi ne dolazi do lokalnih zajednica i običnih ljudi“, kaže on.
Upozorava na opasnost od predstavljanja svakog energetskog projekta kao nečega što je nužno za društvo.
„Veoma je važno razbiti tu predstavu da su svi ti projekti potrebni i da donose nešto dobro. To jednostavno nije tačno. U prošlosti je možda postojala takva potreba, ali danas to više nije nužno slučaj. Postoje mnogi projekti, poput malih hidroelektrana, koji proizvode veoma malo energije, dok od njih pojedinci ostvaruju značajnu zaradu, a priroda trpi posljedice“, ističe Sansonnens.
Neretva
Sansonnens posebno izdvaja gornji tok Neretve, koji još uvijek predstavlja očuvano prirodno područje i šansu da postane primjer drugačijeg odnosa prema prirodi. To bi, kaže, mogla biti osnova za razvoj koji bi koristio lokalnom stanovništvu, umjesto da ga potisne u korist velikih energetskih projekata.
Prema njegovom mišljenju, prvi korak je povezivanje građana, ekoloških organizacija i drugih zainteresovanih grupa u širu koaliciju koja bi se zalagala za očuvanje rijeke.
„Veoma sam zadovoljan projektom koji je Centar za životnu sredinu pokrenuo jer je omogućio mobilizaciju ljudi, povezivanje zajednica koje ne žele ovakav razvoj i stvaranje koalicija. Važno je pomoći tim zajednicama da razviju sopstvene ideje i načine djelovanja“, kaže Sansonnens.
On naglašava da zaštita prirode ne zavisi isključivo od institucija, iako su one neophodne da bi se odluke sprovele.
„Nešto se ne može ostvariti bez institucija, ali ako postoji otpor i ako se stvori šira koalicija ljudi, moguće je izvršiti pritisak. Kada se taj pritisak uspostavi, institucije mogu nešto da urade. Mislim da je to ključ svega: mobilizacija, stvaranje otpora i pritisak na institucije, kako bi se poštovala volja lokalne zajednice“, poručuje on.
Takav pristup, smatra, mogao bi biti posebno važan za gornji tok Neretve, gdje bi očuvanje prirode trebalo povezati s razvojem koji stanovništvu donosi dugoročne koristi.
Razvoj da, ali ne protiv prirode
Kako kaže zaštita rijeka ne mora značiti odustajanje od razvoja. Naprotiv, očuvana priroda može biti osnova za nove ekonomske mogućnosti, posebno u sredinama u kojima turizam može doprinijeti opstanku lokalnog stanovništva.
Ipak, upozorava da ni turizam nije automatski održivo rješenje. Ako razvoj postane previše intenzivan i usmjeren na masovnu posjetu, može ugroziti upravo ono zbog čega ljudi dolaze.
„Veoma je važno da ti modeli ne budu spektakularni, jer spektakularnost brzo može dovesti do prekomjernog turizma, a zatim i do uništavanja i degradacije područja“, kaže Sansonnens.
Kao važan princip navodi razvoj koji počinje od potreba i mogućnosti lokalne zajednice, umjesto nametanja velikih projekata i turističkih koncepata koji ne odgovaraju karakteru određenog mjesta.
„Veoma je važno da razvoj ostane na malom, lokalnom nivou. Lokalna zajednica treba postepeno, organski da razvija tu priču. Ljudi koji dođu treba da istražuju prirodu, ali i da upoznaju lokalnu zajednicu i njenu kulturu“, objašnjava on.
Prema njegovim riječima, cilj ne bi trebalo da bude prilagođavanje lokalnog stanovništva turistima, već stvaranje uslova u kojima će posjetioci poštovati način života ljudi koji tu žive.
„Ne treba lokalna zajednica da se prilagođava turistima, nego turisti treba da se prilagođavaju lokalnoj zajednici. Važno je da ljudi budu ponosni na rijeku koju imaju, na svoju lokalnu kulturu i na ono što mogu da ponude posjetiocima“, ističe Sansonnens.
U takvom modelu, lokalno stanovništvo moglo bi ostvarivati prihode kroz smještaj, domaću hranu, upoznavanje kulturnog nasljeđa i različite aktivnosti u prirodi, dok bi rijeka i njeni ekosistemi ostali očuvani.
Sansonnens napominje da aktivnosti poput kajakaštva, raftinga i drugih oblika aktivnog turizma mogu biti dio takvog razvoja, ali da nisu primjenjive na svim lokacijama i da moraju ostati u granicama koje priroda može podnijeti.
Dugoročna korist
Iskustva iz evropskih zemalja pokazuju da zaštita rijeka i prirodnih područja može otvoriti mogućnosti za lokalni razvoj, ali ne postoji univerzalni model koji bi se mogao jednostavno prenijeti iz jedne zemlje u drugu.
Navodi da je i u Švajcarskoj odnos prema hidroenergiji složen, jer su hidroenergetski projekti decenijama uticali na razvoj pojedinih zajednica i način na koji se upravlja vodnim resursima. Zbog toga ne izdvaja jedan konkretan primjer kao rješenje za sve sredine, već naglašava potrebu da se modeli prilagode lokalnim okolnostima.
Posebno upozorava da zaštita prirode ne bi smjela biti predstavljena kao prepreka ekonomskom razvoju. Naprotiv, očuvana rijeka može postati važan resurs za dugoročnu dobrobit zajednice, pod uslovom da se njome upravlja odgovorno.
„Najvažnije je da lokalna zajednica prepozna vrijednost rijeke i svega što ona podrazumijeva – biodiverziteta, vode i prirode. Potrebno je pronaći način da to bogatstvo donosi korist zajednici, ali i da bude sačuvano za buduće generacije“, poručuje Sansonnens.
Upravo u tome, kako kaže, leži mogućnost drugačijeg razvoja gornjeg toka Neretve i drugih očuvanih rijeka u Bosni i Hercegovini: u povezivanju zaštite prirode, lokalne kulture i ekonomskih aktivnosti koje ne uništavaju osnovu na kojoj počivaju.
Očuvanje rijeka, zaključuje Sansonnens, ne treba posmatrati kao odricanje od razvoja, već kao priliku da se razvoj usmjeri prema interesima ljudi koji tu žive i generacija koje dolaze.