Nedjelja, 22 Decembra, 2024

Danilo Kiš, poezija

Poslednje Kiševo pjesničko, ali književno oglašavanje u novinama bilo je objavljivanje pesme „Na vest o smrti gospođe M. T“, u listu Politika, avgusta 1989. godine. Pjesma je bila posvećena istaknutoj beogradskoj pozorišnoj ličnosti, Miri Trailović.

Na vest o smrti gospođe M. T.

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
srušiti takvu tvrđavu!
Požderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.

Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.

(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)

 

Jesen

počinju bračne svečanosti
ljubavni krici detlića liče
na udaranje po bubnju
umetnost sviđanja je beskrajno
raznolika

divlje se patke zaručuju
u novembru
događa se tako
da se jata putnika
doletelih čak iz rusije
nađu sa starosedeocima na istim
jezerima na il-de-fransu
i tada dolazi do velikih ljubavi
praćenih tragedijama
i ogovaranjem.

 

Sutra

Svake večeri, umoran od ostvarenih želja, ali uvek s
drhtajem nade u srcu, prošapćem jednu reč:
Sutra!
Sutra će mi neko reći: sine;
sutra će mi neko reći: dragi;
sutra će mi neko reći:… volim;
sutra ću sve patnje u jedan grob sahraniti, u jedan grob
bez krsta, bez znaka, da ni spomena na njih ne ostane;
sutra…
I tako trista šezdeset pet dana u godini –
Sutra!… Sutra!

Džojsova plavokosa devojka

Svest o goloj laži i
požar pobune
i
trešnje za horizontom

Vedra noć
na stepeništu
tramvaja
stihovi o zvezdanoj
noći

robovanje
seti

Soba slučajne žene
sa blatnjave ulice
toplo dizanje i
spustanje obnaženih
grudi

Prvi sumraci i
prljavi kvartovi
javnih kuća

Namirisana tela
i nešto
neodređeno

Čula zaluđena
pohotom
Stihovi za plavokosu
ženu
sa tramvajskog
stepeništa
____________________________________

Kraju mog detinjstva, ja o tebi sanjam,
kao o djevojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
od radosti plačem – rad tvojih svitanja.

I sve ti opraštam, kao sinu mati,
il kao sin majci – kako ti drago –
i sreću nestalu, za kojom sam trago,
a koju mi nijesi, nijesi htjelo dati –

i oca bez humke, i majku u grobu,
djevojku Evu – djetinjstva krin sveli –
i sve to, i sve to, što su mi odnijeli
potoci tvoji, potoci bijeli…

I sve ti opraštam i o tebi sanjam,
kao o djevojci očiju plavih.
I kad mi se u snu tvoje nebo javi,
sa suzom u oku sanjam ti svitanja.

 

Povezane vijesti

Mark Tven: O prijateljstvima i neprijateljstvima (Otrovne misli)

Foto: Google Dobri prijatelji, dobre knjige i usnula savjest – to je idealan život. Sveti osjećaj Prijateljstva je tako ljupke, postojane, vjerne i trajne naravi da...

Popular Articles