Gaze nas decenijama korumpirani političari, nabrijani desničari, loši đaci s lažnim diplomama. Gaze zadruge, napumpane starlete s predugim noktima, život se odvija u nekom auto-tune ritmu, a njegov odraz gledamo na instagram profilima raznih influencera. Razmišljam o djetinjstvu svog sina… Da li će ikad znati za bolje od ovoga?
Ne znam koji je bio dan i datum mjeseca marta, probudila sam se u košmaru. Grad je bio siv i prazan, u njemu tek poneki prolaznik s maskom na licu. Moji najbliži sjedili su zakucani za loše vijesti, prebrojavajući po svijetu zaražene, bolesne, mrtve i izliječene i razmišljajući o svojim šansama ako se razbole. Garsonjera od 30-ak kvadrata je i učionica i kancelarija u kojoj dijete i ja, zatvoreni, naizmjenično prerađujemo svoje frustracije. Ja sam počela psovati pred njim, a on na mene lajati. Bukvalno.
Morala sam do grada. Kada se mimoiđem s nekim zaustavljam dah, preuzima me iracionalan strah da ću udahnuti virus. Anksioznost dobija nove oblike i dimenzije – opasnost vreba s kvaka, đonova, ambalaže iz marketa, novčanica… Živimo košmar, marta 2020.
Čula sam se s prijateljicom iz Zagreba, istog dana kada je bio zemljotres. „Ja ne mogu više“, kaže mi drhtavim glasom i ja tačno znam o čemu govori. Mnogo smo govana pojeli za jedan život.
Svaka generacija nosi svoj krst, a naš je postao neizdrživ. Vrtim po glavi sve godine koje su pojeli skakavci. Prvo one najkrvavije, ratne u kojima su nestajali rođaci, prijatelji, gradovi našeg djetinjstva, život kakav smo živjeli. Godine koje su glodale naše dvadesetogodišnje duše.
Pa smo ponovo počeli, takoreći od nule. Popunjavali smo sve te kratere koje je rat ostavio u nama. I možda bismo uspjeli da nas stvarnost nije pobijala.
Više od dvije decenije živimo život ratnih gubitnika. Gospodari naše stvarnosti već decenijama hrane baš tu zvijer koja nas je oglodala. Mnogi su se pomirili razvijajući štokholmski sindrom. Neki ne znaju za bolje. A veliki broj nas ostao je utamničen između bezbrižnosti koju je nekad živio i njenog poslijeratnog falsifikata. Gaze nas decenijama korumpirani političari, nabrijani desničari, loši đaci s lažnim diplomama. Gaze zadruge, napumpane starlete s predugim noktima, život se odvija u nekom auto-tune ritmu, a njegov odraz gledamo na instagram profilima raznih influencera.
Razmišljam o djetinjstvu svog sina… Da li će ikad znati za bolje od ovoga?
Ovog ljeta dijete i ja nećemo u Brist, na onu plažu što miriše na bezbrižnost. Život nam uskraćuje i te povremene bijegove, jer za nas ima mnogo teže zadaće. A moja je jako zahtijevna – kako naučiti biće koje mi je ispod srca raslo da živi u otrovanom svijetu.
Svakog ljeta skupljali smo kamenčiće na plaži: prugaste sivo-bijele, crvene kao koral, one koje je more izvajalo u čudne oblike. Nosili smo ih kući uvjereni da u sobi nose sunce i so kojima se svakog ljeta vraćamo da okusimo lakoću života.
„Ja ne mogu više“, često pomislim, a ne izgovaram. Ali pogled se povremeno zaustavi na briškim kamenčićima.
Respiratore, crne hronike, klaustrofobije, trule dnevne politike, šovinističke izjave, neplaćene račune..ostavljam po strani. I živim za momente u kojima se po stanu ori smijeh mog djeteta, iz telefona slušam umirujuće glasove najbližih, behar se rasipa po ulicama, zelena rijeka teče, divna i strašna, i tu je isto plaža koja miriše na bezbrižnost a nad njom za mene naručeni cvrtkut ptica…
Otela sam ti sve to, svijete, od otrova.
Autor: Maja Bjelajac