Krajem osamdesetih, o Banjaluci se govorilo i pisalo kao o „snažnom privrednom centru, sa skoro 63.000 zaposlenih, razvijenom privredom, te posebno industrijskom stukturom“. Svašta nešto je izlazilo sa proizvodnih traka fabrika, tvornica, preduzeća, zanatskih radnji.
Autor: impulsportal.net
Za sada nema podataka da li (su) se u tim vremenima neko(i) bavio (bavili) proizvodnjom šibica ili upaljača, ali je pouzdano da su se pravile cigarete. Savremenici, pod punom moralnom pa i krivičnom odgovornošću, tvrde da je Fabrika duvana Banjaluka štancala sasvim pristojne količine cigareta, nekoliko vrsta i brendova, radnici, i pored povremenih kriza u duvanskoj industriji, dobijali i imali solidna primanja, iako skromnija u odnosu na neke jače kolektive i preduzeća, ali se radilo. Imali su radnici pravo i na samoupravljanje, znali se pobuniti i priprijetiti inokosnim poslovodnim organima i sve je išlo u rok službe. Banjalučke cigarete su bile relativno kvalitetne za pušenje, iako po kvalitetu nisu bile u rangu sa sarajevskim „marlborom“, „kentom“, „HB-om“, „pal malom“, koje su se uredno kupovale na trafikama. Ipak, jedna od banjalučkih urbanih legendi kaže da su „morava“ ili „HF“, bili „spasioci u kriznim trenucima“. Banjalučka urbana legenda broj dva kazuje da su Banjalučani, u sitne sate, vraćajući se iz provoda ostajali bez cigareta. Stoga su, kaže drugi dio banjalučke urbane legende broj dva, ako se zateknu u blizini fabrike duvana, znali pokucati kod dežurnih portira koji su, opet, razumjeli muke pušačke, pa iz šteka izvlačili kutiju „da se nađe do kuće…“
Tridesetak i koju godinu kasnije, u Banjaluci, upaljače možete kupiti na svakom kiosku. Ali, džaba vam upaljač, ako s njim ne možete zapaliti cigaretu „made in Banjaluka“, smatraju nekada vjerni poklonici „morave“, „HF-a“, pa i oni koji se kasnije „navukoše“ na „port“ i „bruklin“. Tri decenije poslije sve je manje onih koji se vraćaju iz provoda jednom od najljepših banjalučkih aleja, nema ni portira u fabrici koji će im prebaciti kutiju da im se „nađe do kuće“. Nema fabrike, ni radnika koji bi napravili cigarete.
Fabrika duvana Banjaluka koja je u stopostonom vlasništvu bugarske kompanije „Bulgartabac“, definitivno je zatvorena. Svi radnici pristali su na isplatu opremnina u iznosu od po 500 eura po godini staža, a isplata počinje već 10. juna. Bugare će konačni ključ u bravi koštati oko dva miliona maraka. Ovo su mediji objavili krajem maja 2018. godine, potvrdivši ono što se sve češće pominjalo, da će fabrika nakon 130 godina postojanja prestati sa radom, a radnici i zaposleni, njih oko sto, ostati bez posla.
Prije ovakvog epiloga radnici, zajedno sa sindikatom, odlaze u februaru 2018 godine, na razgovor u tadašnju Vladu RS, „insistirati da vlast pomogne u pronalasku investitora, koji bi od „Bulgartabaca“ preuzeo ugašenu fabriku, a oni zadržali radna mjesta”. Tada je “do radnika, ali i ministarskih fotelja stigla informacija o nekom novom misterioznom investitoru“, pa će od predstavnika „Bulgartabaca“ zatražiti više informacija”, ali iz Vlade RS saopštavaju: ”Ukoliko su bugarski vlasnici Fabrike duvana prekršili memorandum potpisan s Vladom, a odnosi se na obavezu da minimim pet godina sačuvaju radnike i proizvodnju, insistiraće se na poštovanju rokova. Međutim, ako je dokument u potpunosti proveden, vlada nema mnogo šanse, jer u fabrici ne postoji nijedan odsto državnog kapitala. Jedino što se može jeste insistiranje na poštovanju radničkih prava i isplati otpremnina“.
U odnosu na druga preduzeća, fabrika duvana malo je “kasnila” sa privatizacijom: u septembru 2006. kompanija “Antonić Trade”, kupila je 55 odsto državnog kapitala za oko 2,1 miliona maraka. Komisija za reviziju privatizacije u preduzećima i bankama RS, nakon nekoliko godina izrazila je “sumnju u nepravilno utvrdjenu vlasničku strukturu u Fabrici duvana Banjaluka, te da kupac državnog kapitala u ovom preduzeću nije u cijelosti ispoštovao ugovorom preuzete obaveze”. Takođe, u fokusu interesovanja medija sumnja se u privatizacioni proces, ali i daljnji opstanak fabrike. Elem, bugarska kompanija „Bulgartabac“ 2013. godine kupuje većinski paket od 55 odsto akcija Fabrike duvana Banjaluka od firme “Antonić Trade” za 4,5 miliona maraka. Kroz tendersku ponudu, bugarski holding, povećao je svoj udio na 90 odsto, da bi otkupio i preostale akcije i na taj način postao stopostotni vlasnik Fabrike duvana Banjaluka.
Fabrička zgrada i ostali objekti i dalje se nalazi u centru grada, na površini od oko 23.000 kvadratnih metara, po sadašnjim “mjerilima” atraktivnog građevinskog zemljišta. Svih ovih godina dok se vodila “bitka” za opstanak fabrike, osim sumnje da bi moglo doći do gašenja proizvodnje, često se postavljalo pitanje ko bi na kraju mogao zauzeti zemljište i izvršiti njegovu prenamjenu, iako se kompleks fabrike duvana nalazi na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, koji su pod zaštitom države. Upozoravali su iz institucija za zaštitu kulturnog nasljeđa “da se bez njihovih dozvola u krugu fabrike duvana ne može ništa raditi”. Očitovala se i Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, jer se “kompleks Fabrike duvana Banjaluka nalazi na listi peticija nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, i sama činjenica da se nešto nalazi na peticiji za proglašenje nacionalnim spomenikom govori da je taj objekat, ta cjelina, da je u određenoj vrsti zaštite dok se ne donese konačna odluka u vezi s tim”.
A početak rada fabrike može se dovesti u vezu sa posjetom Banjaluci jednog od članova carske porodice Austro-Ugarske. Zapisano je da je “Tabakfabrik”, odnosno Fabrika duvana sagrađena 1888. godine, nakon što je Banjaluku posjetio Rudolf Franz Karl Joseph, princ prestolonasljednik Austro-Ugarske. O tome kako je tekla posjeta, odnosno kako je “rođena” fabrika banjalučki publicista i arhivski savjetnik Zoran S. Mačkić donosi zanimljivu priču: ”Obilazeći okupirane pokrajine, austrougarski carević Rudolf namjerio se 1886. i na Banjaluku. Sinu Franje Josifa Prvog, mladiću koji je proputovao sav svijet i koji je imao petlju da, istina pod pseudonimom, piše novinske članke uperene protiv politike rođenog oca, pripremljen je u Banjaluci, kako i priliči, veličanstven doček.Vlasti su htjele da se narod pri dočeku prestolonasljednika Rudolfa pokaže u što ljepšem svjetlu, svečano i bogato odjeven i nakićen. I pored svih mjera predostrožnosti, Banjalučani su gostu priredili nesvakidašnju demonstraciju nezadovoljstva. Kad je nesuđeni nasljednik prijestola stigao na Banjalučko polje, oni nakićeni u prvim redovima, po dogovoru, najednom su isturili preda se svu sirotinju, čudnog i divljeg izgleda, dotle zaklonjenu iza njih. Vlasti su bile zatečene, zaprepašćene i nemoćne, a gost začuđen i zbunjen. Sirotinja je uglas zapomagala tražeći da joj se na neki način pomogne. Prestolonasljednik je dao riječ da će baš na tom mjestu biti podignuta fabrika duvana. I doista, iz njenog dimnjaka suknuo je dim nakon nepune dvije godine, baš nekako u vrijeme kad je carević upoznao svoju 17-godišnju ljubavnicu Mariju Večeru…”
Autor Zoran.S.Mačkić konstatuje da je “bez sirovinske baze, a imajući u vidu da su prije nje u Bosni i Hercegovini postojale sarajevska i mostarska fabrika, banjalučku fabriku od osnivanja pratio glas “socijalne” fabrike; ako se još uzme u obzir činjenica da je ona do sredine 50-ih bila najveća banjalučka fabrika, stiče se sasvim jasna slika odnosa svih vlasti prema našem gradu”. Kada se radi o početku proizvodnje, autor navodi da su “početna fabrička postrojenja bila skromna; nesavršene mašine je direktnom transmisijom pokretala parna mašina od 11 konjskih snaga-najviše se radilo ručno”. Tokom 1889. prema onome što je Mačkić objavio “podignuto je skladište gotove robe, pomoćne zgrade, električna centrala i radionica, dok su 1892. završeni magacin neprerađenog duvana i industrijski kolosijek, a fabrika se vodom snabdijevala iz bunara iskopanih u fabričkom krugu”, i dodaje: ”Prve količine rezanog duvana izbačene su na tržište tek 1890. godine. Uoči Drugog svjetskog rata postojalo je ukupno sedamnaest masivnih objekata. Proizvođene su cigarete “zeta”, “sava”, “drava”, “ibar” i “hercegovina”. Kapacitet fabrike bio je 30-40 tona, a 1937. godine 100 tona duvana mjesečno. I dok je kapacitet od osnivanja skoro utrostručen, broj radnika je isti, ako ne i manji nego prije 50 godina. Poređenja radi, ako je vjerovati podatku sa fabričkog sajta, fabrika danas proizvodi 700 tona duvanskih proizvoda godišnje! A čak je i u toku ratne 1942. fabrika izbacivala na tržište prosječno 50 tona cigareta…”
U podsjećanju na dio istorijata fabrike, naš sugradjanin Zoran S. Mačkić još navodi: ”A u Banjaluci, pored rudnika Lauš, za koga su stručnjaci tvrdili da je blizu iscrpljenja i fabrike “Bosna-boa” (“Bosna-drvo”; poslije rata Drvna industrija “Vrbas”), koja je poslije šestonedjeljnog štrajka primila na posao jedva trećinu ranijih radnika, teško da se može govoriti o nekakvoj industriji. Zato banjalučkoj sirotinji jedino i ostaje da u fabrici duvana potraži zaradu. Čitava bujica nezaposlenih povremeno se sruči pravo na fabričku kapiju. Sa preporukama i bez njih. A kapija tvrda kao grad. Protežirani i njihovi protektori se čude, ljute, prijete intervencijom… Oni bez preporuka ćute. Međutim, kako reče jedan fabrički činovnik, ni jedni ni drugi možda ne znaju da su monopolski prihodi usljed opšte krize osjetno opali…”
Danas kapiju fabrike duvana niko ne opsjeda, niti se na nju „sruče“ oni kojima treba posla. Oni koji su donedavno u fabrici imali „posla“, izašli su kroz kapiju, na put bez povratka u proizvodne pogone. Istovjetnu sudbinu doživjele su njihove brojne kolege, prijatelji i poznanici: demontirani „Čajavec“, na „Incel“ koliko-toliko još dimnjak podsjeća, pogoni „Mljekare“, liče na scenografiju za snimanje filmova strave i užasa, Tvornica obuće „Bosna“ živi još u sjećanju nekadašnjih radnika, komšijski „Blik“, pomene se s vremena na vrijeme u kafanskim pričama. Napušteni pogoni „Fruktone“ još stoje na dulumima zemljišta k’o stvorenim za „urbanizaciju“, i tako dalje, i tako dalje….
