Od voća i povrća, preko proizvoda od aronije do onih od meda, sve se može pronaći u poljoprivrednom obrtu obitelji Marčeta iz Martin Broda. Na 5000 četvornih metara sade krumpir, kukuruz, grah, papriku, paradajz…
Voćke dobro urode plodom, a ove su se godine naročito isticale maline i smokve. Poseban ton cijeloj priči daju i pčele koje napustivši svoje košnice uživaju oprašujući prekrasnu dolinu rijeke Une.
Bosiljku Marčetu i njezinu obitelj posjetili smo u njihovu domu, zainteresirani saznati kako ti članovi Turističkog klastera Una provode pripreme za ostvarenje malog granta koji su ovog ljeta dobili kroz natječaj WWF-a unutar projekta „Zaštićena područja za prirodu i ljude – terenski projekt Una“. Grantovi su bili vezani za kreiranje nove i obogaćivanje već postojeće turističke ponude.
Dom obitelji Marčeta se nalazi doslovce nekoliko metara iznad rijeke Unac, a žamor slapova upotpunio je svaku minutu našeg razgovora. Zajedno sa suprugom Slavkom i snahom Mitrom, Bosiljka brine o usjevu. Dok njezin sin Milorad financijski osigurava obitelj radeći u Graničnoj policiji kao inspektor, najmlađi članovi obitelji, 10-godišnja Teodora i 12-godišnji Aleksandar itekako su svjesni ljepote rada sa zemljom i svakodnevno pomažu mami i baki.
„Kada sama zbog posla ne stignem nuditi robu turistima, prepustim to svojoj djeci“, objašnjava Mitra Marčeta, Bosiljkina snaha koja je u Bosiljki pronašla savršenu svekrvu, ali i dobru prijateljicu i odličnu suradnicu. Stigavši iz Bosanskog Šamca u svoj budući dom, odmah je imala ideju o poljoprivrednom obrtu i nije puno čekala – plastenik uz kuću je nastao vrlo brzo. Mitra radi kao sezonski turistički radnik u Nacionalnom parku Una i njezin joj plastenik dobro dođe kao odmor nakon posla. Za razliku od nje, Bosiljka je cijelo vrijeme posvećena zemlji.
„Imamo svoje svinje, ovce, kokoši, pčele, povrće i voće. Kako ljudima koji imaju zemlju u Martin Brodu a nisu stalno ovdje ta zemlja ne bi propala, mi je unajmljujemo i na njoj sadimo. Tako je svima dobro – njihova zemlja ne propada, imaju i neki prihod od nje, a mi imamo veću obradivu površinu“, govori Bosiljka. Na pitanje što će postići kroz WWF-ov grant, objašnjava da će ubuduće svoje proizvode pakirati u posebnu ambalažu, brendirati ih jedinstvenim etiketama te izraditi raznovrstan promotivni materijal za sve događaje koje organiziraju NP Una, gospodarska komora i druge institucije.
Bosiljka Marčeta se nije oduvijek bavila poljoprivredom. Tek kada su se nakon turobnog razdoblja, prije 20-ak godina, vratili u Martin Brod, shvatili su da će tako najprije pronaći sredstva za život. Posebno ih je inspirirala snaha Mitra, koja je donijela novu energiju i volju. Školovana u Beogradu, Mitra je pohađala radionice motivacije na fakultetu i odmah spoznala da je budućnost u zajedništvu. Utoliko se oduševila početkom ove godine kada ju je predsjednica Turističkog klastera Una Zrinka Delić pozvala da zajedno s drugim članovima tada još budućeg Klastera pođe na studijsko putovanje u Sloveniju. „Tada smo svi shvatili koja je dobrobit asocijacije koja je osnovana u martu ove godine i sada više nitko ne može zaustaviti suradnju koju smo započeli“, zadovoljno priča Mitra.
Reagiraju li susjedi drukčije na članove Klastera? Komentira li se napredak u poslovanju? „Nama nitko ne može biti konkurencija jer sve imamo prvi, a reakcija će uvijek biti“, jasna je Mitra. „U Martin Brodu prvi imamo svoj paradajz, domaći, nešpricani. Već ga 15. juna možemo ubrati. A kako radimo tuđu zemlju i tamo sijemo, imamo puno toga. Da ljudima ne propadne njiva, jer to se događa ako se zemlja ne obrađuje, mi smo te njive unajmili i sijemo i tamo. Imamo svoje ovce, kokoši, pčele… I trudimo se da svake godine imamo što više!“
Bosiljkin suprug Slavko brine o njihovim pčelama. „Životni vijek pčele radilice je 21 dan. Mlada pčela izlazi van iz legla u tom vremenu i ona mora imati hrane. Pripremamo joj smjesu od šećera i vode, čime ih svakoga dana hranimo. Preostale pčele, ako ne troše energiju, požive do šest mjeseci“, objašnjava nam kako brine o svojim košnicama Slavko Marčeta.
„Proizvode od meda nudimo uz svježe povrće i voće. No nismo jedini! U Martin Brodu ima još ljudi koji turistima nude svoje proizvode, od likera do sira. NP Una i WWF omogućili su nam da svoje proizvode nudimo turistima na tri lokacije u Martin Brodu, što mi ravnopravno koristimo“, priča Bosiljka. Upravo su to lokacije na kojima se nerijetko mogu susresti Bosiljkini unuci.
Broj turista u parku iz godine u godinu raste. Tome najbolje svjedoči Mitra, koja prodaje ulaznice i ponosi se svojim bilješkama o prodaji kroz posljednjih pet godina. „ Naročito nas posjećuju Arapi! Vole vodu, prirodu, sve ih to privlači“. No Mitra upozorava i na veliku prepreku s kojom se suočava njezin kraj – udaljenost od Bihaća. „Nedostaje nam pruga koja je nekoć postojala. U selu živi samo 80 ljudi, uglavnom starija populacija. Ako prođe nominacija parka pri UNESCO-u, ta bi se pruga mogla obnoviti i to bi za nas bio spas. Tako bi i više posjetitelja parka moglo uživati u ovom prekrasnom dijelu Une“, kaže Mitra, zaključujući da je ovako većina posjetitelja usredotočena na Štrbački buk, nesvjesna dobre priče u Martin Brodu.
A da ona postoji, u to smo se i sami uvjerili. Legenda kaže da je ovo selo dobilo naziv po djevojci Marti koja je svakodnevno prelazila Milančev buk kako bi se na drugoj strani obale sastala s mladićem u kojeg je bila zaljubljena. Jednog se dana okliznula na unsku sedru, pala i utopila u rijeci. Od tada se ovo mjesto zove Martin Brod.
Možda tužna priča, ali svakako dobar poriv za otkriti ljepote Martin Broda i razumijeti oduševljenje Mitre Marčete krajem u koji se doselila i nikad ga ne bi napustila.