Foto: Impuls
Dok se gradovi šire, a gradski prostori postaju sve važniji za odmor i rekreaciju ljudi, jedno važno pitanje sve se češće gura pod tepih od umjetne trave: što je s drugim stanovnicima gradova – onima koji ne nose patike i ne šetaju pse, nego lete, gmižu, pjevaju, zuje i oprašuju?
Američka šumarska služba (US Forest Service) već godinama upozorava na sve izraženiji gubitak prirodnih staništa – kako zbog globalnog zatopljenja, tako i zbog urbanizacije, uključujući i razvoj urbanih parkova. Paradoksalno? Možda. No, novo istraživanje Sveučilišta Floride pokazuje kako to ne mora biti tako – uz pametan, inkluzivan dizajn koji jednako uvažava potrebe ljudi i divljine, prenosi Ekovjesnik.
U okrugu Broward na sunčanoj Floridi („The Sunshine State“), naučnici s Instituta za hranu i poljoprivredne nauke (UF/IFAS) Sveučilišta Floride analizirali su više od 600 zelenih površina s ciljem boljeg razumijevanja kako različiti elementi – od krošnji drveća do sportskih igrališta – utiču na ljudsku aktivnost, ali i na bioraznolikost. Zaključak? Veličina je važna, ali i raznolikost – u funkciji, ali i u strukturi.
„Zeleni prostori moraju biti pažljivo oblikovani kako bi podržali bioraznolikost, ali i pružali različite mogućnosti ljudima“, ističe dr. Corey Callaghan, vodeći autor studije.
Dvostruka funkcija: zdravlje ljudi i zdravlje ekosistema
Gradski zeleni prostori nisu samo mjesta za piknik i Instagram – oni čiste zrak, hlade pregrijane gradove, zadržavaju oborinske vode i pohranjuju CO₂. Istovremeno nude ključna staništa za ptice, insekte, male sisavce i razne biljke. Ukratko, oni su posljednja linija odbrane protiv potpune betonizacije našeg svakodnevnog života.
No, u praksi često prevlada logika „što više sadržaja za ljude“. Tereni za bejzbol, igrališta, intenzivno održavani travnjaci – sve to smanjuje kvalitetu staništa za divlje vrste. S druge strane, gusti šumarci i ograničeno osvjetljenje mogu biti idealni za ptice i šišmiše, ali manje popularni među rekreativcima. Gdje je onda kompromis?
„Sve se svodi na pronalazak sredine“, kaže Nataly G. Miguez, suautorica studije. Dodaje kako učestalo košenje šteti oprašivačima, a noćna rasvjeta remeti ritam noćnih životinja. Rješenje? Više autohtonih biljnih vrsta, zasjenjeni prostori s krošnjama drveća i međusobno povezane zelene površine koje omogućuju životinjama sigurniji prolaz kroz grad.
Znanje + zajednica = bolji parkovi
Zanimljivo je da ključ boljeg planiranja leži i u – građanima. Platforme poput iNaturalist omogućuju svima da bilježe opažanja biljaka i životinja, čime direktno doprinose naučnim bazama podataka. Upravo su podaci s tih platformi pomogli ovom istraživanju.
„Bez podataka nema pametnog planiranja, a bez uključivanja zajednice ne možemo graditi prostore koji su uistinu održivi i pravedni“, naglašava Callaghan.
Studija objavljena u časopisu Urban Forestry and Urban Greening nudi praktičan okvir za buduće planiranje urbanih zelenih površina, ne samo u SAD-u, već i u drugim urbaniziranim sredinama širom svijeta – pa i kod nas. Jer i naši gradovi imaju previše igrališta bez hlada, previše lampi koje bespotrebno svijetle cijelu noć, a premalo prostora za leptire, vrapce, ježeve i šišmiše.
Kako gradovi rastu, naši parkovi moraju raditi više i bolje – za sve svoje stanovnike, bez obzira na to imaju li dvije noge ili četiri šape, krila, ticala ili pipke.