Foto: Ratko Pilipović
Povodom posljednje konferencije za medije Gradske uprave grada Banja Luka, održane na obali Vrbasa 25. 6. 2026 godine, a u vezi izgradnje tzv. “Banjalučke rive”.
Piše: Igor Kalaba
Nisam siguran da li se to desilo tokom jednog ovako vrućeg dana, ali 1999. Godine, dva psihologa Dejvid Daning i Džastin Kruger su identifikovali pojavu koja je kasnije nazvana po njima: Daning-Krugerov efekat (Dunning-Kruger effect). Radi se o kognitivnoj pristrasnosti koja se ukratko može opisati kao rascjep između samopouzdanja i stvarne stručnosti/kompetencije u nekom polju. U osnovi ako biste uzeli Sokratovo “Sad znam da ništa ne znam” i stavili pred ogledalo, dobićete upravo ovako nešto. Isto tako, vjerovatno ste sreli ljude sa suprotnim stanjem, tzv. Sindromom uljeza, koji su bogati znanjem i upravo baš zbog toga, svjesni širine znanja koje još mogu sresti, sve svoje odluke ponovo propituju i ne libe se tražiti savjete te iste i prihvatiti.
Ovo su naravno najekstremniji primjeri, međutim danas smo na obali Vrbasa svjedočili školskom primjeru Daning-Krugerovog efekta. U ovom tekstu ću navesti par dijelova iz obraćanja Gradonačelnika Banjaluke medijima povodom izgradnje “Banjalučke rive” i ostatka šetališta u koritu i na obalama Vrbasa, koji upućuju na hroničan manjak znanja gradonačelnika i/ili njegovog tima o ekologiji i drugim naučnim granama. Radi se o manjku znanja koji rezultira uništavanjem korita i obala našeg Vrbasa. Takođe, radi se i o manjku znanja o samom Vrbasu, u smislu provođenja vremena u njemu i pored njega, i druženju s ljudima koji ga znaju “u dušu”. Odavde počinjem i ovaj kratki pregled.
“Gotovo kao neko ko je cijeli svoj život u Banjaluci, rođeni sam Banjalučanin, nikada nisam vidio ovaj dio rijeke ni ovu stranu Kastela ni Banjaluke ni bilo čega drugoga a nalazimo se uz svoju rijeku.“
Recimo da nije u potpunosti nezamislivo da se nekome ko nije provodio vrijeme u ovom dijelu grada na samoj rijeci, ovaj dio na prvu čini negostoljubiv i teško dosežan. Sam dio plaže je bio dom velikom broju kupača, takođe i nemalenom broju manifestacija kao i nebrojenih partija basketa, mini-koncerata, prvih poljubaca, nekoliko biblioteka pročitanih knjiga i dr. S druge strane, tu je dajak, kajak, kao i skromna unutrašnja guma od kamiona ili traktora. Na kraju krajeva, pogled sa već postojeće šetnice, makar neformalne i sa parkinga ispred psihijatrije je isto tako spektakularan (trenutno ukaljan mašinama koje ruju korito). Dalje, nizvodno od same lokacije igrališta se nalazi i par tačaka do kojih postoje stepenice, te se nalaze i izvori vode koje dio građana nerijetko konzumira. Lokalci su mi rekli da su u par navrata rađene analize te da je voda uredna a jedan je istu pio nedugo nakon jučerašnje konferencije kad mi je govorio o ovom lokalitetu. Ova informacija je i meni bila nova, ali učimo se dok smo živi, zar ne?
Valja podsjetiti doduše, da na internetu postoji veliki broj video-zapisa Gradonačelnika u dajaku, što znači da je itekako imao priliku da vidi Vrbas i Kastel iz ovog, riječnog, ugla. Zaborav ili modifikovanje činjenica, u govorničkom zanosu?
“Vi do prije pola godine niste oko Kastela mogli šetati – prvo nije bilo šetalište oko Kastela, drugo nije bilo staze, a treće Kastel je bio u mraku.”
Opet imamo dilemu – zaborav, nepoznavanje ili namjerno krivljenje činjenica? Istina, svjetla nije bilo, ali oko Kastela se moglo šetati, itekako, već decenijama. S druge strane, jedno vrijeme je stajala traka zabrane prolaska na potezu od mosta Patre do kule na Kastelu, zbog opasnosti od urušavanja. Ta traka je sklonjena, čime je, u kombinaciji sa radovima na stazi i njenom promocijom od strane GUBL, izvršeno ohrabrivanje građana i građanki da tuda šetaju. Da li ovo znači da više nema opasnosti od urušavanja, a ako ne, čija je onda odgovornost ako dođe do povrede? Svakako je pohvalna najava renoviranja artiljerijske kasarne međutim za izostanak povrede zahvalnost se uglavnom duguje pukoj sreći.
“Dakle radi se o jednom šetalištu koje je, ajde da prevedem opet na naš način – Gospodska uz Vrbas sa širinom, sa štandovima, sa prodajnim mjestima, sa ugostiteljskim sadržajem – doslovno da ćete imati Banjaluku na rijeci.”
Ova izjava me je možda i najviše zatekla. Mi, kao i profesori sa AGGF i mnogi drugi, već preko godinu i po uporno ponavljamo da se ideja približavanja ljudi prirodi temelji na njihovom izmještanju iz urbanizovanog i sve betoniziranijeg centra a ne u dovlačenju tih osobina u samo srce prirodne žile kucavice Banjaluke. Ovdje se jasno vidi da pristup “približavanja ljudi prirodi” gradske uprave podrazumijeva introdukciju najlošijeg iz grada u prirodu – ogromnih količina građevinskog materijala, uništavanja staništa, stvaranje toplotnih ostrva, kao i opsjednutost “sadržajem”. Ponoviću – u prirodu se dolazi radi prirode i svega što nam ona nudi – zdraviju mikroklimu, čišći vazduh, vezu sa prirodom i duhovni mir koji ta veza pruža. Međutim, takva priroda je proponentima šetališta očigledno prazna i nedovoljna, nju je potrebno ispuniti sadržajem – kafićima, kafematima, zvučnicima, asfaltom, pločama…
“I šta mi to radimo ovdje radimo što ne valja, što može da upropasti Vrbas? Slažete prirodni kamen. Ako je slaganje prirodnog kamena uništenje biodiverziteta onda, ja mislim da neko to plasira stvari koje nisu tačne i da misli da će zbog složenog kamena koji je iz rijeke i prirodni kamen da se našteti rijeci – to nije tačno.”
Ovdje se moram ispraviti – ova izjava me je ipak najviše zatekla, ali je i najjasniji pokazatelj bazičnog manjka shvatanja ekologije, biodiverziteta i ekosistema u gradskoj upravi, kao i volje da se saslušaju kompetentnije osobe. Ako gradonačelnik već ne raspolaže dovoljnim shvatanjem posljedica ovako drastičnih intervencija u prostoru i staništima većeg broja vrsta, onda bi to bar njegovi brojni savjetnici i načelnici odjeljenja morali bolje razumijeti. Nažalost, to očigledno izostaje, kao i volja da se sasluša veći broj stručnjaka koji je vrlo detaljno opisao problem istresanja ogromnih količina materijala, kao i kopanje i uništavanje zatečenog, pred samo nasipanje. “Zagađivanje” se ne vrši isključivo sipanjem toksičnih hemikalija ili odlaganjem nekog drugog tipa otpada. Gradonačelnika i njegov tim bih uputio na video zapis sa pres konferencije Centra za životnu sredinu održane na obali Vrbasa, tokom koje je Svjetlana Lolić, profesor Prirodno-matematičkog fakulteta detaljno objasnila opseg uništavanja do kojeg ovi radovi dovode.
Mirna Savić Banjac: “Vi znate da je ovdje bila šikara i da niko tu nije mogao da priđe”
Ovo je izjava koju smo mogli često čuti, između ostalog i tokom licitiranja sa brojem posječenih vrba i drugih vrsta drveća. Ovdje je opet jasan nedostatak znanja o ekosistemima i prirodi i njenoj uzurpaciji uopšte. To što “niko nije mogao da priđe” se i dalje ponavlja kao isključivo negativna odlika obale, iako to nije. Priroda ne postoji tu isključivo za naš prilazak, prolazak i uživanje. Opsjednutost pristupom cijelom toku rijeke, posebno na ovako nasilan način je besmislena i štetna – rijeka nije isključivo sadržaj za našu konzumaciju već splet staništa na koja prava podjednako ima i cijeli niz oblika života mimo homo sapiensa. “Šikare”, a prije su se mogli čuti i drugi izrazi kao “korov” i “granje”, nisu bezvrijedni, već imaju cijeli niz uloga koji prevazilazi antropocentričnu klasifikaciju korova kao nečeg bezvrijednog.
“Hvala svim Banjalučanima koji, a to je oko 90% građana koji ovo podržavaju, koji razumiju da bager jedan mora da bude ako hoćete nešto da uradite.”
Ovdje se pored onog iz naslova, radi i o drugom fenomenu, tzv. eho-komori, a možda i o svjesnom laganju. Nije nam poznato da li ovakva anketa postoji, a osoba na poziciji gradonačelnika, ili bilo kojoj javnoj funkciji se ne smije služiti odokativnim populističkim metodama poput ove, posebno ako se temelji na interpretaciji brojnosti interakcija na društvenim mrežama. Takođe, to što ljudi masovno koriste izgrađeno šetalište nije indikator kvalitetnog izvođenja projekta već želje za rijekom. Da je projekt izveden kvalitetnije, da je ostavljeno više hlada i pristup kvalitetnije urađen, vjerujem da bi brojnost bila i veća.
Gore navedeni primjeri jasno ilustruju propuste u planiranju i izvođenju radova na Vrbasu, ako se u miks doda i hronični manjak transparentnosti (1, 2), kao i ignorisanje niza zahtjeva inicijativa vezanih za konačno usvajanje urbanističkog plana (ne samo od strane GU već i od skupštinske većine), više je nego jasno da je neophodno obustavljanje radova te otvaranje šire diskusije sa stručnom i širom javnosti-iako još jednom podsjećam – Centar za životnu sredinu nije protiv izgradnje šetališta(4) već je protiv manjka transparentnosti i neadekvatnih i ad-hoc rješenja. Postavlja se pitanje – ima li sluha, volje i stručnosti za prepoznavanje hitnosti i značaja teme?
I još jedan kuriozitet, na vikipedija stranici za Daning-Krugerov efekat (3), među ponuđenim člancima za dalje čitanje ponuđeni su: Megalomanija, Narcizam, Ponos.
(1) https://czzs.org/usvojena-tuzba-zbog-cutanja-gradske-uprave-banjaluka/
(2) https://czzs.org/kratki-osvrt-povodom-odrzanog-sastanka-sa-gradskom-upravom/
(3) https://sh.wikipedia.org/wiki/Dunning-Krugerov_efekt
(4) https://czzs.org/zasto-smo-protiv-nelegalnih-radova-u-koritu-vrbasa/