Foto: BN
Ustav Republike Srpske u članu 5. propisuje, odredbom imperativnog ustavnog karaktera, da se ustavno uređenje Republike Srpske temelji na socijalnoj pravdi.
Taj ustavni imperativ time zahtijeva od svakoga ko vrši vlast u Republici Srpskoj da kod pravnog normiranja svih društvenih odnosa, normiranja koje se vrši putem zakona i podzakonskih propisa, to mora činiti na način da zakonske i podzakonske norme na jednak način tretiraju sve pravne subjekte na koje se odnose, to jest da ne budu takve da ono što formalno propisuju kao subjektivno pravo svih u stvarnosti bude takvo da ga mogu ostvariti samo oni bogati, a ne i oni koji to nisu. Takođe, ustavni princip socijalne pravde zahtijeva i da se kod zakonskog propisivanja finansijskih obaveza mora voditi računa o tome da to ne budu obaveze koje bi bile takve da, zbog nemogućnosti njihovog ispunjavanja, subjekti budu lišeni stvarne mogućnosti da ostvare neko svoje subjektivno pravo.
Ako država ne poštuje takav sadržaj socijalne pravde kao ustavnog imperativa onda je taj imperativ samo gola, od kvalitetnog sadržaja ispražnjena forma, jednom riječju laž, usljed čega se takva država i njeno ustavno uređenje izobličuju u socijalnu nepravdu.
Ovih dana svjedočimo upravo tome od strane vladajućeg režima u Republici Srpskoj.
Naime, za 19. maj ove godine najavljena je sjednica Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj bi po hitnom postupku trebalo da se raspravlja o Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju.
Dvije stvari u tom Prijedlogu zakona ogoljuju njegovu neustavnu suštinu.
Prva je, kako su prenijeli brojni mediji, prijedlog da se iz sadašnjeg člana 49. stav 2. Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju briše odredba da maksimalni iznos participacije koju zdravstveno osigurano lice treba da plati po jednoj usluzi ne može biti veći od 370 KM. Takva sada važeća odredba znači da i ako je cijena operacije u javnoj zdravstvenoj ustanovi recimo 10.000 KM, iznos participacije koju pacijent – zdravstveno osigurano lice treba da plati za tu uslugu ne može biti veći od 370 KM, dok preostali iznos pada i treba da pada na teret javnih sredstava.
To je, dakle, socijalna pravda na djelu. Bez toga se ne poštuju dvije pravne norme, od kojih je jedna ustavna (pored već spomenute o socijalnoj pravdi), a druga zakonska, pri čemu je ova druga zakonska norma samo norma koja je dosljedno izvedena iz ustavne norme.
Dakle, ta ustavna norma propisana je u članu 37. stav 2. Ustava Republike Srpske, kojim je zajemčeno pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Ustav to garantuje zbog toga što je to sastavni dio sadržaja ustavnog principa socijalne pravde i zbog toga Ustav, jemčeći zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, u stvari nalaže zakonodavcu da kada donosi zakon iz ove oblasti u njemu mora propisati odredbe koje neće biti takve da zdravstvenu zaštitu sebi mogu priuštiti samo bogati, a da ostali koji nisu bogati budu lišeni zdravstvene zaštite.
Upravo time i samo time se može objasniti, i opravdati, sadašnja odredba Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju prema kojoj maksimalni iznos participacije po pojedinačnoj zdravstvenoj usluzi u javnim zdravstvenim ustanovama ne može biti veći od 370 KM.
Istim ustavno utemeljenim razlozima može se jedino objasniti i odredba člana 6. sadašnjeg zakona prema kojoj zdravstvena zaštita na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja mora biti FINANSIJSKI DOSTUPNA svim zdravstvenim osiguranicama, tj. ne samo bogatima nego i onima koji to nisu.
Samo time se na djelu, a ne na ispraznim riječima, ostvaruje ustavni imperativ propisan članom 5. Ustava Republike Srpske prema kojem se njeno ustavno uređenje temelji na socijalnoj pravdi.
Sadašnji Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju je u djelo sproveo tu ustavnu odredbu, i to tako što najprije propisuje obavezu da zdravstvena zaštita bude svim osiguranicima finansijski dostupna, a onda dosljedno tome propisuje obavezu da iznos participacije ne može biti veći od 370 KM. Zbog toga ni ministar zdravlja kada donosi pravilnik o visini participacije po pojedinačno određenim zdravstvenim uslugama ne smije, jer bi povrijedio Ustav i zakon, ni za jednu od tih usluga odrediti veći iznos participacije od 370 KM.
Međutim, vladajući režim se sprema da po hitnom postupku izmijeni (naprosto zbriše) upravo to i da omogući resornom ministru da on, uz ko zna kakvo i čije lobiranje, odredi drugačije iznose participacije koji bi se, kako pišu mediji, kretali od 5 do 50% iznosa cijene medicinske usluge. U praksi će to značiti da će zdravstveni osiguranici za medicinsku uslugu koja košta 10.000 KM umjesto dosadašnjih maksimalnih 370 KM morati plaćati i do 5.000 KM ili odustati od liječenja.
Očigledno je da se time Republika Srpska od socijalne pravde okreće ka socijalnoj nepravdi, jer će samo bogati stvarno imati zdravstvenu zaštitu u javnim zdravstvenim ustanovama, dok će siromašni biti lišeni tog prava, čime se toliko očigledno i grubo krši Ustav Republike Srpske i njegovo načelo socijalne pravde.
Na jednak način režim će povrijediti Ustav Republike Srpske i time što će, kako najavljuju mediji, propisati zakonom da bi radnik, za kojeg poslodavac nije uplatio doprinos za zdravstveno osiguranje, sam morati da finansira troškove svog liječenja, a potom da od poslodavca traži da mu, dobrovoljno ili sudskim putem, nadoknadi troškove liječenja.
Drugim riječima, ovakvim neustavnim “rješenjem” vladajući režim traži od zdravstvenih osiguranika da oni rade posao kontrole i naplate doprinosa obaveznog zdravstvenog osiguranja, iako je to posao za koji su nadležni Fond zdravstvenog osiguranja i Poreska uprava Republike Srpske.
Osim ovih slučajeva, vladajući režim se, kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti, okomio i na penzionere koji su veći dio svojih penzija ostvarili u inostranstvu, u državama sa kojima Fond PIO nema zaključene sporazume. U odnosu na te ljude vladajućem režimu je važna samo penzija iz inostranstva, u odnosu na koju od njih režim traži da svakog mjeseca plaćaju 10% ako se žele liječiti u javnim zdravstvenim ustanovama u Republici Srpskoj.
Pri tome režim proizvoljno zanemaruje da ti ljudi imaju ostvarenu penziju i u Republici Srpskoj, i to u iznosu od recimo 30 ili 40%. U takvim slučajevima to za režim nije važno, iako bi trebalo i moralo biti važno, u smislu da se taj dio penzije ostvarene u Republici Srpskoj uzme u obzir na način da se za toliko umanji iznos doprinosa koji trebaju plaćati za zdravstveno osiguranje na iznos penzije ostvarene u inostranstvu.
Jer, i to je socijalna pravda.
Nažalost, ništa od te pravde ne uvažava režim, čime krši Ustav Republike Srpske, pretvarajući Srpsku u njen antipod, odnosno u društvo socijalne nepravde, a ne socijalne pravde.
Dr Milan Blagojević