Dario Džamonja
Kao student sam bio marljiv, ulagao sam izuzetne napore. Slušao sam šta pričaju profesori i radio šta zadaju asistenti, a mimo toga sam slušao i radio i ono što rade pisci. Ne svi, naravno, već samo oni čije mi se pisanje dopada.
Piše: Boris Lalić
To profesorsko i asistentsko nije bilo uvijek zanimljivo i interesantno. Teorija književnosti, recimo, čije su me pojedine lekcije znale ispuniti zebnjom: ko će ti sutra, ako budeš tako pričao, dati za to novaca? Degenek možda, ali novce samo ako si dio akademske zajednice, a za mene se već tada vidjelo jasno da neću to biti.
Zbog toga sam sa najvećom nadom gledao u pisce, uz to počeo pomalo vjerovati i u Boga, čije su čudotvorne moći ipak najbolje krijepile moju književnu vjeru. „David je sjebao Golijata“, mislio sam, „nije nemoguće.“
U tom mom neformalnom studiranju pisaca veliko otkriće bio mi je Charles Bukowski, a veće od njega otkriće Darija Džamonje, našeg sarajevskog bitnika, boljeg od Bukowskog, kao stvorenog za praktično izučavanje pojma mimesis.
Zaluđen velikom crnom knjigom, u kojoj su bile sabrane Džamonjine priče, tih sam dana bio predan istraživačkom radu, istražujući prakse što ih je po Sarajevu provodio uzoriti pisac.
Tada, prije nekih petnaestak godina, u centru Sarajeva, po Marindvoru i drugdje, još uvijek su radile male birtije popularnih cijena – piva i po marka, u šali je govorio moj drug. U njima su sjedili likovi koji možda nikada nisu bili dio Džamonjinog svijeta, ali za moj istraživački rad sasvim dobri, pitoreskni.
Volio sam ići u te birtije sam, cugati i upoznavati se sa pitoresknim likovima, sticati zamišljeno iskustvo Darija Džamonje, za kog bih u neka doba obavezno pitao svoje nove poznanike. Rijetki su znali, željenu anegdotu o slavnom piscu nije mi ispričao niko, a najviše me nasmijao jedan stari koji je upitan uzviknuo: „Pisac!? Nije on bio pisac, on je bio pijanac!“
Slabi rezultati usmenog istraživanja nisu me obeshrabrivali, prije ohrabrivali, jer bio sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je u opštem nepoznavanju književnosti vidio svoju šansu: ako već ne znaju za druge, a ja se potrudim da znaju za mene, onda je logično da im u tom smislu ja budem sve i svja, mislio sam u svojoj mladalačkoj naivnosti.
Nije mi to ni išlo tako loše, imao sam talenta da pamtim čitave rečenice i da ih u pravom trenutku izgovaram kao svoje, a što mi je znalo poslužiti na čast. Znalo se desiti da mi se na stolu nađu po tri-četiri pive odjednom, sve od likova pitoresknih, koji nisu marili za književnost uopšteno, ali su je voljeli tako na kašičicu, na rečeničicu.
Studiranje džamonjistike imalo je i negativnih strana.
Znala bi me od te nauke zaboliti glava, tako da mislim kako umirem a ne umirem, pa onda moram tako misliti po čitav dan. Još kad se na to nadovežu beskrajne pridike majke, koje u konačnici podstaknu i psovanje probuđenog oca, znalo bi mi postati toliko loše da sam govorio sebi kako ću zapaliti Džamonjinu knjigu, đavolju bibliju, samo da preživim do sutra. Preživio sam svaki put, pa sam tako i naučio da ljudi na samrti, uopšteno kad ih puno boli, znaju pričati svakakve gluposti, prema kojima se najbolje držati kao da ništa nije bilo.
Jedne prilike starci su negdje išli za vikend, brat je otišao svojim putem, u kući smo ostali samo beba cuko, ja i pedeset maraka. Čitav dan tetošio sam bebu cuku, ninao ga i ljubakao u njegove male obraze, a htio sam da od njega postane pravi književnički pas, pa sam ga učio i azbuku: A je savladao, B preskočio, V također savladao – na tome je i ostalo.
Kad se spustilo veče, odnio sam ga kući, gdje sam mu dugo pričao o izvanrednim naporima što ih u studiranje ulaže njegov tajo, budući velikan pisane riječi, koji ispite polaže i subotom naveče, kad se sav drugi, ne toliko ozbiljan mladi svijet, zabavlja i šenluči.
Kako je tekao sam tok ispita, to mi se utopilo u moru istovjetnih sjećanja, ali sa sigurnošću mogu reći da je tekao dobro jer se sjećam kako mi je poslije bilo loše kad je časna pustolovina završila, a počela pusta sarajevska noć i u njoj hodočašće do Alipašina.
Šta ja to radim sebi, šta ja to radim svojim roditeljima, sve su to teme za alipašinskog hodočasnika, najprije dobrovoljnog, a sada već nevoljnog studenta džamonjistike, koji oboružan naknadnom pameću ne može da ne primijeti sve te razlike između sebe i slavnog pisca.
Recimo onu da je slavni pisac živio u takvoj blizini mjesta radnje svoje proze da se mogao vratiti kući i četveronoške, dok studentu predstoji prelazak preko Marindvora, Kampusa, Pofalića, Socijalnog, Malte, Čengić Vile, Otoke i Alipašinog mosta, pa mu tek onda dođe njegovo Alipašino, njegova C faza, do koje mu opet valja savladati brežuljak što se u tom stanju doima poput planina – najprije Bjelašnica do trolejbuske remize, zatim Igman do C faze i na kraju Trebević u haustoru.
Ta su hodočašća bila zgodna za propitivanje neutješnih književnih teorija, za nadgradnju Šekspirovog „biti ili ne biti“ u „Biti ili Žmegač“, ili za razmišljanje o oznaci i označenom: lijeva noga oznaka, desna označeno, pa izvolite gospon filozof, po par hiljada oznaka i označenih, što je sasvim dovoljno da od De Sosira postane De Sosiđ.
Tako izmučen, jedva sam čekao stići kući, znajući da me tamo čeka nešto malo i crno-bijelo, nešto čemu luda radost što me vidi traje do današnjeg dana, a ja se do današnjeg dana od te radosti topim, od znanja da sam bezuslovno voljen.
Poslije sto godina pješačenja najzad dođoh do spominjanog planinskog lanca i pređoh Bjelašnicu, Igman, a onda i ravnu Romaniju – nju sam zaboravio kod prethodnog spomena – pa se tako nađoh u podnožju Trebevića, onog na adresi Trg Nezavisnosti 10, na još samo sedamdeset stepenica daljine od susreta sa onim zbog kog mi je danas jasno zašto je Kaligula proglasio Incitata senatorom.
I moj je Bicko sekretar, sedam sekretara SKOJ-a odjednom je on.
Po običaju stečenom još u djetinjstvu, iz nindža romana, da ne palim svjetlo na stubištu kad idem sam, nisam ga upalio ni tada, već sam se krenuo polako penjati po mraku, misleći na malog Bicka, na to kako će se sada obradovati i učiniti da ta nesretna priča dobije sretan kraj, zbog čega sam malo i požurio, i za kratko vrijeme došao do…
Otvorenih vrata moga stana.
Pred tim zlokobnim prizorom odmah sam se otrijeznio, ali vrata su i dalje stajala otvorena pola metra.
Gurnuo sam ih da se otvore skroz i vidio da mi u kuhinji, koja se vidi s vrata, nema više frižidera.
„Bili…“, zovnuo sam tiho, sa srcem koje je već zalupalo duplo brže, a kad na taj poziv kuća i dalje osta mrtvački mirna onda na tu brzinu još duplo brže.
Zakoračio sam unutra i vidio da nema ni kaputa na vješalici, pa ni vješalice same, ni obuće oko nje.
Napravio sam još jedan korak i našao se na vratima male sobe, ugledavši prizor od kog mi umalo nisu iskočile oči: lopov je ležao na krevetu!
„Samire! Jesi li to ti?“, čuo se tada starački glas iz dubine kuće, na šta se Samir u krevetu pridiže.
Preduboko u ofsajdu, nisam imao hrabrosti da se javim i razjasnim situaciju, umjesto toga sam šmugnuo i na vrhovima prstiju požurio još jedan sprat iznad, gdje nečujno otključah vrata i uvukoh se u kuću, u kojoj mi se među noge zapetlja nešto malo, radosno i bijelo.
Uzevši Bicka u naručje, zalijepio sam oko na špijunku i čekao sam da vidim šta će biti.
Svjetlo na stubištu se upali.
Sa sprata ispod čuo se glas komšije Samira: „Nema nikoga!“
Nisam htio da me vide takvog, pa sam za dužno izvinjenje sačekao sutra.
„Vidio sam te ja, al’ sam mislio da sam sanjo“, rekao je oraspoloženi Samir.
„Stara ostavila vrata da se prozrači, pa zaboravila.“