Foto: Wikipedia
Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.
Zaveden varljivim svjetlom naše svjetiljke, kako može da podnese ubitačno jezivi teret zvijezda na svojim krilima jedan noćni leptir, kada nervozno traži spas iz strahotne osamljenosti, usred svemirskog nocturna?
U dugotrajnom zulumu, klonuće u samoći. Berliozova vizija muzike. Schopenhauer. Pascal. Ibsen: čovjek je najjači kad je sam. Kontrapunkt tome: graja stada, a to znamo šta je. Rika goveđa.
Kakvo značenje može imati djelo, Knjiga, „uspjeh“ u odnosu spram te tjeskobne spoznaje o osamljenosti?
Što znači spram te pjesničke spoznaje postizavanje književnog uspjeha ili priznanja u svijetu? U kojem svijetu? U svijetu kasarne, topova, ludnice, ratova ili karcinoma? Jedino čemu treba posvećivati trajnu pozornost jeste da čovjek ne postane smiješan. Pisati sonete usred zvjerske dreke: panem et circenses?
Što predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena? Manje od jedne osamljene kapljičice u Amazoni. Prije četiristo godina, kada je jedan Erazmo štampao svoje knjige u dvjesta egzemplara, to je za evropsku elitu od Cambridgea i Pariza do Firenze bio događaj, a danas, između stotinjak sajmova knjiga, na kojima se pojavljuju stotine tisuća noviteta, kako se može primijetiti jedna izgubljena, samotna knjiga? Veliki majstori, koji su od knjige stvorili unosnu robu, Samovladari nad metropolama literature i umjetnosti diktiraju književnim tržištem, ukusom i estetskim kriterijima, a bez grmljavine njihove propagande tisuće i tisuće knjiga nestaju u potpuno bezimenoj tišini. (…)
Dodatak Protiv cenzure: Otkad ima čovjeka, cenzura ga prati kao sjenka. Do jučer još Dante je bio na indeksu usred papističkog Rima, a izgovoriti da Engelsova Dijalektika prirode nema naučne osnove, da se hegelovska Weltgeist-teorija ne podudara s naučnom dysteleologijom, da Engels, na primjer, nije mogao imati pojma o elektricitetu ili da Staljin nije nikakav filolog ni estet, značilo je biti spaljen na dijalektičkoj lomači.
Iz knjige Predraga Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom, Drugo prošireno izdanje, Naprijed, Zagreb, 1971.