Foto: Google
Opsjeda me urlik./ Noću on izlazi i uzbuđen tumara/ Kukama hvatajući nekog da voli.
Brijest
Spoznala sam dno, reče ona. Opipala sam ga pipcima svog
velikog pulsirajućeg korijenja:
To je ono čega se bojiš.
A ja ne: već sam bila tamo.
Osluškuješ li more u meni,
Njegove pokore?
Ili glas ništavnosti, što bijaše tvoje ludilo?
Ljubav je sjena.
Kako ti lažeš i plačeš kad ljubav nestane
Slušaj kako odjekuju kopita njena: otrgla se, kao konj.
Galopiraću neobuzdano tako čitave noći,
Dok glava ti ne otvrdne kao kamen, a mali busijen jastuk postane,
Odjekivaće, odjekivaće sve.
Ili da ti donesem otrova zvuk?
Ovo sada je kiša, ova velika tišina.
I evo plodova njenih: kao arsenik su, kalajno bijeli.
Propatila sam surovosti sunčeva zalaska.
Spržena do korijena
Moja crvena vlakna gore i stoje, ruka od žica.
Sada se raspadam u komade što unaokolo lete poput buzdovana.
Po vjetrini takve žestine
Nema stajanja po strani: moram urlikati.
I mjesec je isti, okrutan: tako jalov,
Vukao bi me naokolo bez milosti.
Njegovo me blještavilo ozljeđuje. Ili sam to ja njega uhvatila.
Puštam ga. Puštam ga da ide
Umanjen i ravan, kao nakon kakvog hirurškog zahvata.
Kako me tvoji teški snovi obuzimaju i odjeljuju.
Opsjeda me urlik.
Noću on izlazi i uzbuđen tumara
Kukama hvatajući nekog da voli.
Užasava me ta mračna stvar
Što u meni spava;
Čitavog dana osjećam njene blage, paperjaste nabore, njenu zloćudnost.
Oblaci prolaze i raspršavaju se.
Da li su to ličine ljubavi, blijede nepopustljivosti?
Da li zbog takvih ja ranjavam svoje srce?
Više od ovog ja spoznati ne mogu.
Kakvo je to, to lice
Ubitačno u svom obuzimanju grana? –
Njegove zmijaste kiseline ljube.
Ono volju okamenjuje. To su podvojene, usporene mane
Koje ubijaju, ubijaju, ubijaju.