Foto: Wikipedia
Kada je Robert Hajnlajn 1956. godine po ko zna koji put otvarao vrata svom mačku, njegova supruga Džini našalila se i rekla kako mačak traži vrata koja neće voditi u snijegom zatrpano dvorište već u ljeto. Istog tog trenutka, ovaj američki pisac dobija inspiraciju za roman i za trinaest dana ga završava.
Piše: Ermina Ribić
Vrata u ljeto (The Door into Summer, 1957) predstavlja Hajnlajnov raniji rad, objavljen tri godine prije famoznih Zvjezdanih jurišnika (Starship Troopers). U osnovi, ovaj roman govori o putovanju kroz vrijeme, robotima, izdaji i prijateljstvu. Iako se svrstava u naučnu fantastiku, ovo djelo ne pokušava fascinirati čitaoca složenim naučnim objašnjenjima ili izvanrednim tehnološkim napretkom. Naprotiv, Vrata u ljeto sigurno jesu jedna od najtoplijih priča o budućnosti.
Mačak otvara priču
Prva scena romana gotovo je identična anegdoti koja je Hajnlajnu poslužila kao inspiracija. Autor tako postavlja metaforu koja će obilježiti i zaokružiti cijeli roman.
„Pete bi zimi prvo provjerio svoja vrata, odbio izaći tuda zbog neugodne bijele tvari vani (nije bio ni blesav), zatim me gnjavio da mu otvorim jedna od vrata za ljude. Živio je u uvjerenju da barem jedna vode u ljeto.”
Robert Heinlein, Vrata u ljeto, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1995.
Već na narednim stranicama pripovjedač Danijel B. Dejvis priznaje da je i sam nekada tražio svoja vrata u ljeto. Roman nas potom vraća u 1970. godinu, gdje pratimo Dena kao uspješnog inženjera i suvlasnika kompanije koja proizvodi i patentira kućne robote. Njegov život počinje se urušavati kada ga izdaju poslovni partner Majls Gentrij i vjerenica Bel Darkin, koja ga nagovara da potpiše ugovor pod lažnim izgovorima, nakon čega ga praktično ostavlja bez kontrole nad vlastitim patentima i firmom. U jednom od prelomnih trenutaka romana Dena drogiraju, a njegov mačak Pit bježi. Prisiljen da ipak ode na već ugovoreno zamrzavanje na trideset godina, bez svog kućnog ljubimca i osigurane finansijske budućnosti, Den se tako budi 2000. godine, sa sjećanjem na posljednju noć prevare. Uprkos ovim mračnim scenama, roman nikada ne poprima težak ton. Naprotiv, Hajnlajn vrlo često koristi ironiju i blagu duhovitost kako bi ublažio ozbiljnost događaja, a Den kao pripovjedač sve posmatra s određenom dozom distance i samoironije:
„Veliki Los Angeles je imao subtropsku zimu samo ako se naglasi ono ’sub’. Sklonio sam se u stanici Wilshire Ways podzemne željeznice… i oko dva ujutro zajedno s ostalim skitnicama završio u zatvoru. Zatvori su se popravili. Ovaj je bio topao. Pretpostavio sam kako i žohare tjeraju da obrišu noge prije ulaska.”
Robert Heinlein, Vrata u ljeto, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1995.
Vrijeme kao sredstvo
Iako je Hajnlajn iz perspektive vlastitog vremena pokušao vizualizirati kako bi mogao izgledati početak novog milenija, ta vizija danas djeluje naivno. Roman ne pripada tzv. tvrdoj naučnoj fantastici, u kojoj se posebna pažnja posvećuje naučnoj preciznosti i vjerodostojnosti tehnoloških ideja. Ovdje su naučni i futuristički elementi prisutni više kao scenografski okvir nego kao predmet detaljne razrade. To se posebno vidi u Denovom prvom susretu s budućnošću. Način na koji stranice novina mijenjaju oblik dodirom, ili naslovi poput profesionalnih trudnica koje traže veće plate, te neočekivanih društvenih i političkih promjena ne funkcioniraju kao sistem, već samo kao fragmenti budućnosti. Ovakva postavka odlično komplementira Denovoj izgubljenosti u novom vremenu, dok autoru istovremeno ostavlja prostor da izbjegne detaljan i potpuno uvjerljiv prikaz budućeg društva.
Ono što u tom novom vremenu zaista pokreće priču jeste mogućnost da se ispravi ono što je izgubljeno. Den otkriva da izvjesni doktor Tvičel posjeduje mašinu za putovanje kroz vrijeme. Time glavni lik ovog romana dobija priliku da se vrati u prošlost i promijeni tok događaja, samo kako bi se ponovo vratio u 2000. godinu, ali sa puno boljim ishodom. Time roman ulazi u svoju drugu narativnu liniju. Hajnlajn pomjera fokus sa tehnološkog čuda na ljudsku potrebu da se poništi nepravda i povrati izgubljena kontrola nad vlastitim životom. Iako se vraća u prošlost, Den ulazi u složen proces prepoznavanja grešaka i pokušaja da ih ispravi, no i dalje bez potpune kontrole nad posljedicama.
Humor protiv osjećaja čuda
Koncepti koji bi u klasičnoj naučnofantastičnoj tradiciji bili predstavljeni s naglaskom na ozbiljnost, poput hibernacije ili buđenja u novom vremenu, kod Hajnlajna se pojavljuju kao rutina, čime se dodatno pojačava komični efekat. Na primjer, scena pred Denov povratak u prošlost prikazana je u formi verbalnog nadmudrivanja nalik dječijem razilaženju oko toga ko je u pravu: doktor Tvičel odbija da ga vrati u vrijeme, ali ga Den uspijeva prevariti provocirajući naučnika tvrdnjom da se ionako ništa neće dogoditi ako pritisne tipku za povratak u prošlost:
„’Sve je to prijevara, kako su mi dečki i rekli. Twitch, vi ste napuhani stari zajebant, samo ukras poput te vaše košulje. Pukovnik Thrushbottom je bio u pravu.’ To je bilo dovoljno.”
Robert Heinlein, Vrata u ljeto, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1995.
Paradoksalno, jedan od najvažnijih događaja u romanu ne proizlazi iz naučne nužnosti niti pažljivo promišljenog eksperimenta, već iz povrijeđenog ega. Hajnlajn demistificira figuru naučnika, pokazujući da ni čovjek koji je konstruisao mašinu za putovanje kroz vrijeme nije imun na taštinu. Slične postupke nalazimo u cijelom romanu. Autor iznova iznevjerava horizont očekivanja koji čitateljstvo ima od naučne fantastike. Tako umjesto spektakularnih tehnoloških demonstracija prikazuje svakodnevne probleme, a umjesto globalnih posljedica naučnog otkrića istražuje njegove učinke na sudbinu pojedinca. Humor kao da proizlazi iz stalnog sudara između veličine naučnofantastične ideje i običnog ljudskog ponašanja.
Ovim Hajnlajn odstupa i od onoga što se u teoriji ovog žanra naziva sense of wonder, odnosno, osjećaja zadivljenosti pred veličanstvenim mogućnostima nauke i budućnosti. Den budućnost doživljava samo kao mjesto u kojem se, uprkos tehnološkom napretku, ljudi i dalje prepiru, griješe, vole, varaju jedni druge i povređuju vlastiti ego. Upravo u toj humanizaciji budućnosti leži jedan od najprepoznatljivijih izvora humora u romanu Vrata u ljeto.
Na kraju, vrata u ljeto
Za razliku od tradicije tvrde naučne fantastike, kod Hajnlajna budućnost i prošlost nisu tu da bi bile precizno objašnjene, nego da bi omogućile priču o ponovnom uspostavljanju smisla. Može se slobodno reći da Hajnlajn ostaje mnogo više zainteresovan za emociju posljedice nego za mehaniku uzroka. Upravo zbog toga Vrata u ljeto ni sedamdeset godina nakon objavljivanja ne djeluju zastarjelo. Mnoge tehnološke pretpostavke romana danas jesu prevaziđene ili su se razvile u sasvim drugom pravcu, ali njegov šarm nikada nije ni počivao na tome da predvidi budućnost.
Ipak, središnji motiv romana nije ni putovanje kroz vrijeme ni tehnološki napredak, već Pitovo uporno traganje za vratima u ljeto. Nije slučajno što roman počinje i završava mačkom: njegov jednostavan instinkt prerasta u metaforu koja povezuje sve njegove tematske slojeve. Dok Pit traži vrata koja vode u toplinu, Den tokom cijelog romana traži mogućnost da ispravi nepravdu i pronađe mjesto kojem zaista pripada. Zato ovaj Hajnlajov roman, uprkos svojoj naučnofantastičnoj premisi, ostaje prije svega priča o nadi.