Foto: Geopoetika
Ovog proleća na domaću književnu scenu stigao je Keićiro Hirano, pravnik koji je pisanje ugovora i tužbi zamenio pisanjem priča. Veoma je originalna književna pojava u Japanu jer su njegova dela zasnovana na temeljnoj psihološkoj fikciji i bave se dubokim i univerzalnim temama kroz različite žanrove, od kratkih priča, preko istorijskih romana i eseja, do književne naučne fantastike. Roman Neki čovek nastaje 2018. godine i po njemu je 2022. snimljen film u režiji Keija Išikave, premijerno prikazan na Venecijanskom filmskog festivalu, a kasnije ovenčan mnogim nagradama.
Piše: Nevena Stajković
Savremeni roman kao da je zaboravio na prolog, taj značajni segment koji likove i radnju smešta u širi kontekst, dajući čitaocu najbitnije informacije neophodne da se razume dalji tok radnje. Međutim, kada je u pitanju roman Neki čovek Keićira Hirana, to nije slučaj. Pisac koristi prolog da nas upozna sa gospodinom Akirom Kidom, advokatom kojeg je slučajno sreo u baru jedne večeri. Pisac nam otkriva i da će Kido postati opsednut istraživanjem identiteta jednog čoveka, ali mi sada, nakon što smo zaklopili zadnju koricu romana, vrlo dobro znamo da je Kido, tragajući za izvesnim čovekom, zapravo tragao za sobom i sopstvenim identitetom. Iz toga proističe pitanje: koga mi, u stvari, tražimo? Na koga se odnosi naslov romana? I da li je sam pisac oličen u Akiri Kidu? Ali, krenimo od početka…
„Zabranjena reprodukcija”, Rene Magrit, izvor: WikiArt
Na prvim stranicama romana upoznajemo Rie, ženu tužne sudbine, koja se vraća u svoje rodno mesto da bi živela sa majkom nakon smrti oca. Rie i njen bivši suprug imali su dvojicu sinova – Juta i Rjoa – ali mali Rjo je umro usled teške bolesti. Vrativši se u Mijazaki, ona radi u porodičnoj knjižari i pokušava da nastavi sa životom uprkos jakom bolu koji nosi. Srećne okolnosti dovode jednog dana u njenu knjižaru Daisukea Tanigućija, koji dolazi po blok i vodene boje u nameri da slika. Nakon nekog vremena, njih dvoje su se venčali i dobili ćerku Hanu.
Sve ovo prepričavanje uvodnog dela romana može vam se učiniti nepotrebnim, međutim, ono nas dovodi do pravog zapleta, a pravi zaplet počinje onog trenutka kada Daisuke strada na poslu tako što stablo padne na njega. Rie, dakle, prima još jedan udarac života, postavši udovica, ali naučila bi da se nosi sa tim da se nije ispostavilo da Daisuke Tanigući uopšte nije čovek za kojeg se izdavao! Tada na scenu, napokon, stupa Akira Kido, preuzimajući na sebe zadatak da istraži identitet Rijinog tragično stradalog supruga.
„Mora da je imao neki razlog. Ali, zašto joj nije rekao? Imao je čitave tri godine za to. Dovoljno su verovali jedno drugom. Ne može se reći da nije imao prilike da joj se poveri. Kad god bi pogledala njegovu fotografiju, Rie bi se samo zagledala u njegove oči jer nije imala ni ime kojim bi ga pozvala.”
Neki čovek, Keićiro Hirano
Igra otkrivanja ko je čovek koji se predstavljao kao Daisuke veoma je zanimljiva i čini glavnu liniju radnje romana, a pošto je jako važno da vam ne odam rasplet, ovde ću se zaustaviti. Reći ću samo da je igra intrigantno zamršena; da uključuje vrlo zanimljive likove, poput Misuzu Goto i Kjoićija Tanigućija, Daisukeove bivše devojke i rođenog brata; da je rasplet zadovoljavajuć i da slobodno možete da prepustite Akiri Kidu da vas vodi kroz lavirint pitanja i odgovora. Na ovom mestu želim da vam skrenem pažnju na teme koje čine okosnicu romana. Najpre, to je odnos Japanaca prema Korejcima doseljenicima. Naš glavni junak pripada etničkoj grupi zainići. Ovaj pojam odnosi se na Korejce koji su, nakon Drugog svetskog rata, imigrirali u Japan, kao i na njihove potomke i potomke onih Korejaca koji su stekli japansko državljanstvo tako što su naturalizovani ili su rođeni od jednog ili oba roditelja koji imaju japansko državljanstvo. Imigranti su trpeli razne vidove diskriminacije u godinama koje su usledile nakon rata jer su ih Japanci smatrali građanima drugog reda.
Foto: IMDb
Kido je, zapravo, treća generacija zainićija, odnosno treća generacija potomaka, koja je značajna jer je prva dobila zvanično pravo na stalni boravak, zajedno na njihovim potomcima. To kod njega budi izvesnu podvojenost jer više nije siguran je li Korejac ili Japanac, te ostaje u zainići limbu, što neretko dovodi do diskriminacije. Tako je zatvorenik Omiura, važan činilac istrage o identitetu Daisukea Tanigućija, s visine gledao na Kida kada ga je posetio u zavoru zato što je zainići, uprkos tome što se objektivno nalazi u inferiornijem položaju od njega. Takođe, porodica Kidove supruge Kaori umela je da upadne u zamku pozitivne diskriminacije, te da naglašava koliko njima ne smeta što je on zainići.
„Posle nekog vremena, javio mu se kolega s kojim je studirao da ga obavesti šta se o njemu može naći na internetu, misleći možda da mu time čini nekakvu uslugu. Kazao mu je kako je uz njegovu sliku iz srednje škole stajao i potpis: ’Advokat, potvrđeni korejski zainići!’ Prateći link došao je do teksta o jednom slučaju na kojem je radio kao mlad advokat i koji je i sam već skoro bio zaboravio. Neko je iskopao taj slučaj jer je okrivljeni koga je Kido zastupao bio upravo jedan korejski doseljenik, a u tom tekstu su bile potpuno izmešane činjenice i nagađanja.
Kido nije bio toliko povređen koliko zaprepašćen zbog tog davno prevaziđenog, podivljalog apsurdnog šovinizma, o kojem on gotovo ništa nije znao, pa čak ni zbog položaja korejskih doseljenika u Japanu, ali kada je video da su tamo objavljeni njegovo ime i slika iz vremena kad je još bio dečak, i da ga optužuju da je špijun ili severnokorejski agent, ipak nije mogao da ostane miran. A i nisu pisali samo o njemu. Tamo je stajalo čak i da je oženjen i da ima dete. To ga je toliko razljutilo da mu se zatresla ruka kojom je držao miš, ali u istom trenutku ga je snažno pogodio neki osećaj da iz srži njegovog tela nestaje energije i da njegovo biće prestaje da postoji. U tu prazninu uvuklo se neko hladno i prljavo nezadovoljstvo i činilo se da više nikada odatle neće moći da se odstrani. To je bilo prvi put da je Kido svoje stanje osetio tako, kao nešto fluidno.”
Neki čovek, Keićiro Hirano
Foto: IMDb
Još jedna važna tema romana Neki čovek je roditeljstvo. Ako nam se pažnja zadrži još kratko na Kidu, ne možemo a da se ne setimo izuzetno nežne scene u kojoj on posebno uživa mazeći mala meka stopala svog sina Sote, ceneći taj trenutak iznad svih drugih možda zabavnijih i značajnijih u njihovom životu. Takođe, setimo se još jednom Rie, kojoj je smrt oduzela mališana, ali ponavljala je sebi da mora da ostane jaka zbog drugog sina, Juta, a kasnije i ćerke Hane. U više navrata pisac ukazuje na to koliko Rie uživa u slatkim Haninim postupcima i ritualima i kako se oni smenjuju kako dete odrasta. Roman se, u stvari, završava Rijinim razmišljanjem o tome u kakvog je divnog čoveka Juto izrastao, i sam izranjavan gubitkom brata i očuha kojeg je voleo kao oca. On se posvetio književnosti – čitanju i pisanju haiku poezije – a to je siguran put ka razumevanju i pronicanju u dubine ljudske duše.
„Oduvek se divila ljudima koji vole da čitaju, ali nažalost, ni njen bivši, ni njen pokojni muž nisu imali tu osobinu. Što će reći da je Juto neprimetno postao čovek drugačiji i od svoje majke i od oca. I, naravno, verovala je da je to bilo posledica njegovih okolnosti, ali je ona to doživljavala kao nešto divno, poput cveta koji je iznikao iz ruševina. Bila je duboko dirnuta njegovim entuzijazmom prema nečemu tako plemenitom.”
Neki čovek, Keićiro Hirano
S obzirom na to da smo priču o romanu počeli rečima o piscu, volela bih da je završimo tako što ćemo reći nekoliko reči o prevoditeljkama. Stvarno me je oduševila činjenica da su Divna Glumac i Teodora Vračević objasnile svaki pojam koji bi čitaocu neupućenom u kulturu i istoriju Japana mogao biti nejasan. Tako smo naučili da je pileći nanban jelo sa ljutim papričicama i mladim crnim lukom, kao i da je kumon metoda učenja nastala u Japanu 1958. godine, te da se primenjuje i u svetu. Neka vam Divnin i Teodorin dobar prevod, uz sveobuhvatna objašnjenja, bude još jedan razlog da pročitate ovaj sjajan roman, čiji sam vam vrlo mali delić otkrila – nadam se dovoljan da poželite da ga što pre pročitate!