Sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara. Nesiguran i nespokojan, iznova traži put do samoga sebe, kroz pomrčinu.
Slijepo se bacivši na osvajanje spoljašnjeg svijeta, zaokupljen samo time kako će upravljati stvarima, čovjek je konačno sam sebe postvario, pošto je pao u sirovi svijet u kojem vlada slijepi determinizam. Predmeti su ga gurali, i kao igračka samih okolnosti čijem je stvaranju doprinio, čovjek je prestao da bude slobodan i postao jednako bezimen i bezličan kao i njegova oruđa. Više ne živi u iskonskom vremenu bića, nego u vremenu sopstvenih časovnika. To je pad bića u svijet, to je ospoljenje i uprošćavanje njegovog postojanja. Osvojio je svijet ali je izgubio samoga sebe.
Sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara. Nesiguran i nespokojan, iznova traži put do samoga sebe, kroz pomrčinu. Nešto mu šapuće da je uprkos svemu slobodan ili da to može biti, da on u svakom slučaju nije isto što i zupčanik. Pa čak i činjenica da je otkrio kako je smrtan, turobno uverenje da je shvatio sopstvenu konačnost, takođe je na izvjestan način utješno, jer mu na kraju krajeva dokazuje da je nešto različito od ravnodušnog i neutralnog zupčanika: dokazuje mu da je ljudsko biće. Ništa više, ali i ništa manje nego čovjek.