Četvrtak, 6 Februara, 2025

Promovisanje nacionalističkih narativa putem kulture – drama „Boj na Kosovu“ kao primjer književnog doprinosa konstrukciji nacionalnog mita

Iz filma “Boj na Kosovu”, foto: Printscreen YouTube

Dovoljno je pročitati neke od dijelova drame, pa bez ikakve sumnje zaključiti da književnost i te kako utiče na konstrukciju nacionalnog mita, pogotovo toliko velikog da je poslužio kao platforma oko koje će se okupiti jedan narod, a jedan čovjek iskoristiti snagu tog okupljanja i zloupotrijebiti je.

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Te 1989. godine premijerno je prikazan Oscarom nagrađeni film „Vozeći gospođicu Dejzi“ (Driving Miss Daisy) u režiji Bruca Beresforda. Camilo José Cela Conde dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a Bookerovom nagradom za roman „Ostaci dana“ ovjenčan je Kazuo Ishiguro. Bob Dylan objavio je „Oh Mercy“, svoj  dvadeset i šesti studijski album. Magic Johnson bio je najbolji igrač NBA  prvenstva. Srušen je Berlinski zid. Václav Havel postao je predsjednik Čehoslovačke. A u Republici Srbiji obilježeno je 600 godina od Kosovske bitke, događaja o kojem su istorijski izvori zanemarljivi.

„Istoričari koji su istraživali istorijske izvore o Kosovskoj bici, počev od Ilariona Ruvarca i Ljubomira Kovačevića, osnivača kritičke istoriografije u Srbiji, pa do Sime Ćirkovića, koji je izvore o ovoj bici istraživao poslednjih decenija 20. veka, utvrdili su da pouzdanih izvora ima malo, odnosno da je kritička provera pouzdanosti dokumenata o Kosovskoj bici dovela do toga da je naše pouzdano znanje o njoj sve manje“, napisao je Ivan Čolović, autor knjige „Smrt na Kosovu polju“, osnivač i urednik čuvene Biblioteke XX vek.

Osim smrti na Kosovu polju, važna smrt za ukupno jugoslovensko stanovništvo, bila je ona Titova, nakon koje se odnosi među Srbima i Albancima na Kosovu komplikuju, dokumentuje se iseljavanje Srba i prećutkuju žrtve represije koju vojska i policija provode na pobunjenim Albancima.

Tako i najvažnija tema Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti postaje tema „izgona“ srpskog naroda s Kosova. Nacrt memoranduma objavljen je u novinama 1986. godine, kompletan tekst publikovan je mnogo godina kasnije, ali akademija nikada nije demantovala autentičnost prvobitne verzije koja je poslužila kao jedna od skica za raspad Jugoslavije.

„Kosovo je najskuplja srpska reč“

Ubrzo će i jedna rečenica jednog čovjeka učiniti liderom nove nacionalne srpske politike zasnovane na aktuelizovanom kosovskom narativu. Riječ je o Slobodanu Miloševiću. Njegov politički uspon događa se uz pratnju intelektualaca i umjetnika, ali i sveštenika, istoričara i novinara, podrivajući uvjerenje o Kosovu kao nečemu bez čega nema Srbije. U takvoj atmosferi jasno je da je svako bavljenje u literaturi kosovskim pitanjem, osim ako nije kritički intonirano, vrlo neodgovorno i politički motivisano. Čak i kada to ne bi nekim čudom bila namjera Ljubomira Simovića, autora drame „Boj na Kosovu“, kontekst je takvim čini.

Pored Simovića koji je u godinama koje su došle uspio da ostane po strani, brojni književnici/e kao da su se utrkivali oko podrške Miloševiću i širenju „svijesti o važnosti srpskog pitanja“. Među najbližim Miloševiću i revitalizaciji kosovskog mita bio je Matija Bećković, koji stoji iza sentence „Kosovo je najskuplja srpska reč“. Na Gazimestanu i Miloševićevom skupu, 28. juna 1989. godine, okupljeni su imali priliku čuti da je „Kosovo srce Srbije“, a iste večeri, nakon emitovanja dnevnika Televizije Beograd i pogledati televizijski film „Boj na Kosovu“ u režiji Zdravka Šotre i prema adaptaciji istoimene drame Ljubomira Simovića.

Samo tri godine prije nego što će početi rat u Hrvatskoj i četiri prije nego što će se dogoditi u Bosni i Hercegovini, Ljubomir Simović, tada dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), pjesnik i dramski pisac odlučuje da napiše dramu „Boj na Kosovu“. Svako vrijeme osim kraja osamdesetih bilo bi prihvatljivije za taj autorski poduhvat. I zato je odgovor na pitanje, kad se nešto događa, jednako važan kao i odgovor na pitanje kako se događa.
Iste godine kada je nastao „Boj na Kosovu“ Simović je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Sve i kada ne bismo dovodili u vezu njegovu dramu iz iste godine, poruke koje šalje i imenovanje, samo prihvatanje dopisnog članstva govori ponešto o Simovićevim svjetonazorima.

Memorandum SANU objavljen je dvije godine ranije i moguće neslaganje sa strateškim programom srpske inteligencije u kojem se rehabilituju predjugoslovenske politike i težnja za stvaranjem Velike Srbije bile bi izražene u njegovom eventualnom odbijanju članstva. Sve mimo toga podrazumijeva slaganje s idejama promovisanim putem memoranduma.

Drama između pozorišta i filma

„Dramu Boj na Kosovu napisao sam 1988. na inicijativu Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Zbog proslave 600-te godišnjice Kosovske bitke za dramu se zainteresovala i Televizija Beograd, koja je prvo želela po toj drami da snimi seriju, a koja je kasnije po njoj snimila bioskopski film u režiji Zdravka Šotre. Nešto zato što je bila potrošena za film, nešto i zbog svog prevelikog obima i premnogo lica, a verovatno zato što je proslava kosovske godišnjice dobila neke konotacije, koje su u najmanju ruku izazivale podozrenje i nelagodnost, drama nikada nije izvedena na sceni“ napisao je u predgovoru „Boj na Kosovu: Drugo izdanje“ sam autor.

Nisam uspjela naći zvaničan podatak o pozorišnoj narudžbi drame „Boj na Kosovu“. Prema nezvaničnim informacijama do kojih sam došla, niko Simoviću nije naručio dramu o Kosovskoj bici u kojoj će rehabilitovati kosovski mit, nego je Jugoslovensko dramsko pozorište naručilo njegov novi tekst. Razlog tome je uspjeh Simovićeve prethodne drame „Putujuće pozorište Šopalović“ u režiji Dejana Mijača koja je praizvedbu u JDP-u imala 10. oktobra 1985. godine, tri godine prije nastanka „Boja na Kosovu“. „Putujuće pozorište Šopalović“ 1986. godine dobilo je niz nagrada na Sterijinom pozorju, između ostalog i nagradu za najbolji dramski tekst.

Narudžba novog dramskog djela čini se kao prirodan izbor tadašnjeg upravnika Jovana Ćirilova. A upravo zbog toga što je Ćirilov bio na čelu Jugoslovenskog dramskog pozorišta 1988. godine teško je povjerovati u mogućnost njegovih loših namjera koje bi uključivale narudžbu ideološki spornog teksta, jer su ga krasile progresivne ideje, antiratni i antifašistički svjetonazori.

Tekst se prema usmenom predanju nikome u JDP-u nije svidio te tako nije ni uvršten na repertoar.
Kako je došlo do tranzicije od dramskog teksta u filmski predložak i ekranizacije „Boja na Kosovu“, još je teže utvrditi, jer akteri sami sebe demantuju.

Film „Boj na Kosovu“ snimljen je za 17 dana i upravo tako i izgleda. Scene pogubljenja, poput odrubljivanja glave Milošu Obiliću demonstracija su maskerske nevještosti i rediteljske površnosti, rijetko viđene u jugoslovenskoj kinematografiji, u kojoj nije nedostajalo šlamperaja.

Opet prema usmenim predanjima, sve se radilo tako brzo da bi se film mogao premijerno emitovati nakon dnevnika 28. juna 1989. godine. U centralnoj informativnoj emisiji tog dana prikazan je skup na Gazimestanu u organizaciji Slobodana Miloševića.

Dinamiku snimanja i razloge zbog kojih je sniman Zdravko Šotra, reditelj filma „Boj na Kosovu“, pripisuje vlastitom kreativnom ludilu, a ne eventualnoj Miloševićevoj narudžbi.
Šotra je inače poznat kao čovjek koji ne insistira na finesama, kao brzi izvođač velikih radova i kao reditelj koji nikada ne ponavlja snimljenu scenu pa je i priča o netipičnom entuzijazmu, iskazanom na primjeru sedamnaestodnevnog snimanja epohe s elementima bitke, mogla nekako da se „progura“.

Svojevremeno, pišući demanti povodom teksta „Pouke Kosovskog boja“ Zorana Panovića objavljenom u beogradskom magazinu Nedeljnik, Zdravko Šotra ispričao  jednu od svojih verzija nastanka filma „Boj na Kosovu“, želeći demantirati navode iz pomenutog teksta koji se tiču Miloševićeve narudžbe ove ekranizacije.

Šotra u demantiju naglašava kako „nikakve to veze nema ni s Miloševićem ni s njegovim Gazimestanom“. Dalje Šotra objašnjava da je prvobitni plan Televizije Beograd podrazumijevao „koncertno“ snimanje „Boja na Kosovu“.

„Redakcija dramskog programa (nisu nikakvi Miloševićevi, već poznati pisci i Pavle Ugrinov i Filip David) želela je da skromno obeleži nastupajuću godišnjicu bitke. Za to su odabrali istoimenu dramsku poemu našeg sjajnog pesnika i dramskog pisca, akademika Ljube Simovića. A u kakvoj je tek on vezi s Miloševićem?! Onda su odabrali mene. Svesni da ni vremenski ni s materijalnim sredstvima nismo u stanju da se upuštamo u nekog Ben Hura, naložili su mi da Simovićev tekst snimim koncertno u studiju. Znači, glumci obučeni u smokinge, sede za pultovima na kojima im je tekst, svako čita svoju ulogu i za par sati sve je gotovo.“ Ipak do realizacije ove takođe groteskne ideje, koja ne ukazuje da bi baš mogla biti ideja Filipa Davida, nije došlo. Umjesto toga nastupaju filmski obrati. ¸

Pisati sa „Srbima iza leđa“

Za razliku od Šotre koji je smatrao da je Simović uspio da izbjegne zamke koje je tema pred njega postavljala, sam autor 14 godina nakon prve verzije drame, bio je svjestan dobrog dijela onoga što nije uspio izbjeći. Otkuda toliko opterećenje i zbog čega nije odustao u trenutku kada se, dok je pisao, počeo osjećati kao srpski glasnogovornik, nije objašnjeno.

„Tokom pisanja, sve više sam postajao svestan, koliko me taj materijal koji se poštuje kao vrhunski izraz nacionalne ideologije, religije i etike obavezuje, to jest koliko mi malo slobodnog prostora ostavlja. Verovatno sam, dok sam tu dramu pisao, bio impresioniran samom temom. Verovatno me je opterećivalo i to što ta tema pripada celoj naciji i što pred njom nisam mogao da ostanem sam. Kasnije sam, u šali u kojoj je bilo i mnogo zbilje, pričao da sam, dok sam pisao, imao utisak da mi svi Srbi stoje iza leđa i preko ramena gledaju šta pišem.
Drugim rečima, opterećivalo me je što sam mislio na ono što se od pisca, koji se tim materijalom koristi, očekuje.
I ta sam očekivanja, prvo, počeo da uzimam u obzir, a potom da to čestito nisam ni primetio i da ih ispunjavam.
Što sam ih više ispunjavao, bio sam sve dalje od onoga što sam u početku nameravao da učinim.
A ravnoteža između one dve ravni se sve više kvarila“, zapisao je Simović u „Boju na Kosovu: Druga verzija“.

Simovićeva drama „Boj na Kosovu“ kao i cjelokupan opus autora/ica okupljenih oko velikosrpske ideje s kraja osamdesetih teško bi mogao biti kreiran bez podloge u usmenoj epskoj tradiciji, ali i njenoj afirmaciji u radu Vuka Karadžića i Njegoša. Zato tradiciji ma koje prirode treba uvijek pristupati oprezno. Veličanje ideje smrti kao što to na temelju tradicije radi Simović u iznimno osjetljivom istorijskom trenutku i te kako je pogubno.

Visoki tiraži niskih pobuda

Prvo izdanje drame „Boj na Kosovu“ objavile su zajednički Srpska književna zadruga i BIGZ u tiražu od danas nezamislivih 6000 primjeraka 1989. godine. Ubrzo je štampano i drugo izdanje. Visokotiražna bila su i ostala djela koja tematiziraju kosovsko pitanje.

Značaj učešća u boju na Kosovu podrazumijeva niz pitanja i kao takva su i bila data u drami, od ideološkog do etičkog, uz kreiranje atmosfere kako odustajanje ne smije biti izbor, kako je smrt bolja nego kukavički život, kako je pred poginulim carsko nebesko, pred izdajicama ovozemaljska sramota, a pred junacima poput Obilića koji svjesno ide u smrt da bi dokazao čestitost vlastitih namjera i odanost nacionalnoj ideji su sve nadzemaljske nagrade.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je osveta zbog poraza na Kosovu polju korištena kao argument za genocid u Srebrenici, onda najbolje možemo sagledati pogubnosti jednog velenacionalnog projekta i književnosti koja ga je podržavala.

Dovoljno je pročitati neke od dijelova drame, pa bez ikakve sumnje zaključiti da književnost i te kako utiče na konstrukciju nacionalnog mita, pogotovo toliko velikog da je poslužio kao platforma oko koje će se okupiti jedan narod, a jedan čovjek iskoristiti snagu tog okupljanja i zloupotrijebiti je.

Zapravo je najvažniji kontekst u kojem nastaje drama, težina prikazivanja njene filmske verzije nakon Miloševićevog skupa na Gazimestanu, snaga svake napisane riječi u atmosferi u kojoj se jedan narod sprema odgovoriti neprijateljima, od onih koje su smatrali viševjekovnim do novostvorenim.

 Impuls

 

Povezane vijesti

„Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo“ – kako se odvija kulturni život van većih gradova u Bosni i Hercegovini

Foto: Impuls U manjim mjestima umjetnost i kultura postaju ključni faktori socijalne povezanosti, identiteta i prepoznavanja lokalnih vrijednosti. Daleko od velikih gradova, ako i jedan...

Popular Articles