Da farsa bude veća, događa u vrijeme pojačanog pritiska centara svjetske moći – Evropske unije i Sjedinjanih Američkih Država posebice – da se do reforme izbornoga zakonodavstva ipak dođe. Ali, umjesto da se za njihov pritisak pokaže razumijevanje, i da ga se podrži, CIK se, i samo on znade zašto, odlučuje za sasvim drugu drugu logiku. U javnost protura dokument koji znači definitivnu podjelu države po scenarijima iz prve polovice devedesetih
Piše: Slavo Kukić
Na trenutak me ohrabri stav izvjestitelja Evropskoga parlamenta da je građanska država budućnost i Bosne i Hercegovine – i da će njezini političari prije ili kasnije o njoj kao konceptu ustavnog uređenja morati razgovarati. Ali, zanimljivo je da je to prešućeno – da na izvjestiteljevu „provokaciju“ ne reagira nitko od etnopoglavica. Zašto? Nema dvojbi kako je razlog tome procjena da se ne isplati talasati. Ili drugim riječima, da Christianu Dan Predi u vezi s iznijetim mu stavovima treba prešutjeti, ali istodobno i činiti ono što je i do sada činjeno – dovršavati projekt definitivne podjele zemlje. Po etničkim šavovima dakako.
Da se radi baš o tome svatko, iole normalan, se mogao uvjeriti i u tjednu iza nas. Zadnjih godinu dana, naime, HDZ je odbijao priznati konstitutivnost Srba u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. I nikada Dodik – kojemu je, sluša li se ono što zbori, interes Srba tobože iznad svega – zbog toga nije specijalno pjenio. Ono po principu, ili ćeš Čoviću Srbe priznati ravnopravnim građanima i konstitutivnim narodom ili ti daleko kuća od moje. U tjednu iza nas, naprotiv, on na najuvjerljiviji način dade do znanja da mu poput lanjskog snijega nisu samo Srbi s dvije strane Neretve, u HNK-u, nego i u Federaciji uopće.
Na zasjedanju državnoga parlamenta, još konkretnije, esdepeov zastupnik predloži zaključak kojim se četiri kantona, u kojima procese kontroliraju Čović i njegovi, pozivaju da, kako u usvojenoj inicijativi piše, izmijene i dopune svoje ustave „s ciljem osiguranja ustavne ravnopravnosti Srba, kao i da se u ustavima kantona, gdje to do sada nije učinjeno, precizira i osigura ustavna ravnopravnost bosanskog i srpskoj jezika, te latinice i ćirilice“.
Da će HDZ glasovati protiv takve inicijative znalo se. Jer, da je konstitutivnost i ravnopravnost Srba u kantonima pod njegovom šapom dio vlastitog mu opredjeljenja, inicijative u državnom parlamentu ne bi ni bilo. Umjesto toga, Srbima povratnicima u HNK-u svako malo gore obnovljene kuće, vinovnici se ne pronalaze, i nesretnim ljudima se šalje poruka da tu, gdje su im grobovi i očeva i djedova, zbog krvnih zrnaca više nisu dobro došli.
Kome je, međutim, mogla na pamet pasti pomisao da će se HDZ-u u osporavanju predložene inicijative pridružiti i zastupnici SNSD-a – spodobe poput kojekakvih košaraca i njima sličnih. No, digli su ruku, a inicijativa je, zaludu njihovo protivljenje, usvojena zahvaljujući glasovima Saveza za promjene – ili Dodikovim vokabularom, glasovima „izdajnika“ RS-a i srpstva. Naknado se, istina, pokaza da protivljenje inicijativi skupine „košarci“ nije rezultat vlastite joj savjesti nego, naprotiv, naloga kojeg dobi od banjalučkog vožda. Jer, pojasni ovih dana lider SNSD-a, protiv inicijative su iz razloga što je u njoj prepoznata opasnost da se sutra u parlamentu proturi neka druga, inicijativa kojom bi se nametale obveze RS-u – ona u vezi s bosanskim jezikom ili neka njoj slična. I prema tome, tako pročitah Dodikovu poruku, ako je opredjeljenje između tih nameta i žrtve dijela vlastitih sunarodnika, onih izvan dometa njegova begovata, odluka je jasna – radi RS-a na oltar žrtvi prinose se Srbi Federacije, pa u kojem god dijelu toga entiteta da su.
Ovakvo postupanje je naišlo na oštre osude. Zanemarimo pri tom reakcije stranaka građanskoga, posebice lijevog političkog spektra – jer one su inicijativu u državnomu parlamentu i pokrenule pa se kritički odnos prema protivljenju istoj podrazumijeva. Ali podjednakog, čak i snažnijeg intenziteta su reakcije stranaka Saveza za promjene. Protivljenje inicijativi je, kažu, pokazatelj poslušničkog odnosa Dodika prema Čoviću. A on se, dodaju, dade prepoznati i na terenu. U Grahovu, konkretiziraju, ljudi nemaju ni dom zdravlja – i, iako je tamo SNSD na vlasti, da bi se liječili, moraju lutati od općine do općine – srpskoj djeci se, potom, i ne samo u Grahovu, nameće hrvatski program obrazovanja i tome slično.
Reakcije, međutim, nisu izostale ni među strankama hrvatskog političkog spektra. Iz Hrvatske stranke, tako, poručuju kako je protivljenje „inicijativi u biti provedba suludoga političkoga pakta Čović-Dodik koji su spremni pokopati interese Hrvata u RS-u, odnosno Srba u FBiH, a sve u cilju genocidnoga čišćenja i zaokruživanja teritorija“. I, što se mene tiče, sva istina bi mogla biti baš u tome. U prilog navedenom, uostalom, svjedoči i najnovija priča o načinu kako se Centralna izborna komisija (CIK), koja je pod dirigentskom palicom ovog dvojca, priprema za implementaciju rezultata predstojećih izbora u slučaju da se ne usvoje promjene Izbornoga zakona koje ultimativno traži HDZ, njegov lider prije svega.
U javnost je, naime, dospio dokument kojeg je CIK ovih dana trebao usvojiti. I sve to se, da farsa bude veća, događa u vrijeme pojačanog pritiska centara svjetske moći – Evropske unije i Sjedinjanih Američkih Država posebice – da se do reforme izbornoga zakonodavstva ipak dođe. Ali, umjesto da se za njihov pritisak pokaže razumijevanje, i da ga se podrži, CIK se, i samo on znade zašto, odlučuje za sasvim drugu logiku. U javnost protura dokument koji znači definitivnu podjelu države po scenarijima iz prve polovice devedesetih – sada, istina, dograđenu dealovima koje je dogovorio banjalučko-mostarski dvojac destrukcije. Jer, po njemu, po CIK-ovu dokumentu – koji doista nije zaslužio da mu se posvećuje ništa veći prostor od ovoga – Hrvata nema u Sarajevu, Tuzli, bihaćkoj krajini, zamalo, a za ljubav Dodiku, ni u livanjsko-duvanjskomu kraju. No, ni Bošnjaka nema u HNK-u, Livnu, Posavini, a na nestajanje su osuđeni i u srednjoj Bosni.
Što reći? Što se mene tiče, CIK-ov „radni materijal“ – jer tako ga, zbog snažne javne osude, naknadno označi predsjednica ove institucije – je udar na temeljna građanska i ljudska prava, i primjer segregacije kakav je u zadnjih stotinu godina malo gdje u Evropi uopće zabilježen. No, on je i udar na ustavni poredak, baš kako ga ovih dana ocijeniše i prvaci stranaka koje u federalnom parlamentu, promatra li ih se zbirno, i danas imaju većinu. I koji stoga, uz poziv OHR-u da udar po scenariju Čovića i Dodika, a u izvedbi CIK-a, spriječi, najaviše da će po hitnom postupku podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe Izbornog zakona koja gospođi Hadžiabdić i ostatku družine iz CIK-a omogućuje ulogu instrumenta podjele zemlje po etničkim šavovima, pa i scenarijima iz prve polovice devedesetih – a sve to, da se ne lažemo, za ljubav Čoviću koja se, radi li se o CIK-u, teško dade dovoditi u pitanje.
Još značajniji od toga je podatak da na najnovije akcije CIK-a kao na udar na ustavni poredak gledaju i neke stranke s hrvatskim predznakom. Ovih dana naletjeh na stav Hrvatske stranke da se nikakvim izbornim pravilima ne može ignorirati ustavna odredba po kojoj će u Domu naroda iz svakog kantona biti najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin ako je u njegovo zakonodavno tijelo izabran najmanje jedan zastupnik iz svakog od tih naroda. U momentu završavanja ove analize, potom, pročitah zajedničko saopćenje Hrvatske stranke i ogranaka HDZ 1990 u Srednjoj Bosni i Zeničko dobojskom kantonu – koji se, zanimljivo, sve češće oglašavaju mimo šutljive centrale, što tjera na razmišljanje hoće li zbog njezina zatvaranja očiju pred Čovićevim devrovima po šavovima popucati i zasad jedina potencijalna alternativa HDZ-u unutar hrvatskog biračkog tijela. Jer, dok centrala šuti, njezini ogranci u Srednjoj Bosni i Zeničko dobojskom kantonu, zajedno s Hrvatskom strankom, upozoravaju kako je u „radnom materijalu“ CIK-a „prepoznatljiv zloćudni rukopis Čovića i najbližih mu suradnika“ kojim se pokušava „končano i bez skrivanja iskasapiti hrvatsko političko i fizičko biće iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Travnika, Bugojna… “. Nekoliko dana prije toga, na koncu, jedna druga stranka s hrvatskim predznakom, Hrvatski narodni savez BiH, ode i korak dalje – odbaci tvrdnje čelnika HDZ-a da su izmjene Izbornog zakona uopće ključno nacionalno pitanje za Hrvate BiH. A njegove, i teze HDZ-a – jer, važnije od Izbornog zakona je, kažu, da odlaze tisuće mladih i hrvatska sela i gradovi ostaju opustošeni – označi najobičnijim manipuliranjem i izluđivanjem onih koji su još uvijek tu.
Gnušanje javnosti, očito, nije mogla ignorirati ni prva među tvorcima scenarija udara na ustavni poredak, predsjednica CIK-a. Od medija provaljeno ona je, kad je vrag odnio šalu, pokušala relativizirati. K’o biva, radi se samo o radnim materijalima stručnih službi, nikako i o definitivnom stavu tijela kojem je na čelu. I isti ne kane pretvarati u odluku ako stranke usuglase rješenje za odredbe Izbornoga zakona koje je Ustavni sud proglasio ništavnima. A to bi, prevedeno na operativni jezik, trebalo značiti, ne prihvati li se prijedlog HDZ-a i podjela zemlje po njegovu scenariju, CIK će je izvesti po scenariju radnog materijala o kojem se – iako lideri oporbe tvrde da su ga usuglasile predsjednica CIK-a i zamjenica predsjednika HDZ-a – članovi CIK-a trebaju tek izjasniti. Što bi to, međutim, imalo značiti nego pritisak na političke prvake koji odbijaju Čovićev prijedlog, posebice zna li se da radni materijal dospije u javnost u vrijeme kada političare na kompromis pokušavaju privoljeti SAD i EU.
Kakva je sudbina CIK-ova „radnog materijala“ teško je reći. No, već sada je jasno da on, baš kao i HDZ-ov prijedlog, također razlikuje Hrvate – ali i, iako u kontekstu ove analize o tome ne kanim detaljnije, Bošnjake u istoj mjeri – prvog i drugog reda. U prilog tome, uostalom, svjedoči i struktura delegata za Dom naroda FBiH prema „radnom materijalu“ CIK. Prema kojemu, nadpolovična većina delegata Hrvata bi dolazila iz dva kantona, Zapadnohercegovačkog i Hercegovačko-neretvanskog – u kojima, dodajmo i to, živi oko 200 tisuća, tek 35% svih Hrvata u BiH. Ostatak, oko 340 tisuća, odnosno 65% Hrvata, birali bi svega 47% delegata u navedenom domu federalnog parlamenta. Pa, zar oni CIK-ovim „radnim materijalom“ nisu tretirani građanima drugog reda – na isti način, dakle, kako su tretirani i hadezeovim prijedlogom izmjena i dopuna Izbornog zakona?
Ali, koga to zanima. Jer, ideja projektanata ne mari za ljude. Noj su, naprotiv, u prvom planu scenariji kako, preko podjele države, ostvariti druge ciljeve. Doduše, pitate li njih, projektante ideje podjele, reći će vam kako im je u središtu svega briga za vlastiti narod. Ja sam, međutim, siguran da narod s tim nema nikakve veze. Naprotiv, po srijedi je posvećenost pitanju kako onemogućiti evropske vrijednosti, pravnu državu posebice – i kako vlastitu kožu spasiti od onoga što im se, u uvjetima njezina djelovanja, sve opasnije nadvija nad glavom. Od zatvora. A narod je, ni kriv ni dužan, samo smokvin list – i žrtveno janje dakako. Kao, uostalom, i sve dosadašnje godine i desetljeća.