fbpx

milkica crveni karton

 Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Dok su u Republici Srpskoj slavili “pobjedu”, a u drugom dijelu BiH pjenili zbog neustavnog praznika, dok su u Prijedoru, Foči, Janji, Bošnjaci drhtali od straha, pred mlađahnim “srpskim patriotima” naoružanim bakljama i eksplicitnim četničkim pjesmama i dok je policija sve to mirno posmatrala sa bezbjedne udaljenosti, dok su u Banjaluci i Sarajevu političari davali istorijske izjave… U Mostaru je jedan mladi muškarac poginuo. 

piše: Milkica Milojević

Ubila ga je ruševina iz doba rata. Jedna od mnogih u Mostaru.

U centru ovog lijepog mediteranskog grada, dok je tragao za starim željezom, na glavu su mu se sručili posmrtni ostaci predratne gradske kafane.

- U trenutku kada je izvukao dio željeza iz ruševina, na njega se obrušio zid koji ga je zatrpao i usmrtio – prenijeli su mediji.

Rat je završen prije 26 godina, a u Bosni i Hercegovini sirotinja i danas gine od posljedica tog rata. I opet će, nema ovdje sreće!

Ali, to izgleda nije “tema”.

Nakon što su izdeklamovale sve gore navedene vijesti, plus, naravno, najnovije detalje iz sapunice o herojskoj borbi Novaka Đokovića protiv režima u Australiji, mejnstrim televizije su nastavile po utabanom modelu. RTRS je slavio Dan Republike, do kasno u noć. A ostale TV stanice su pustile (pra)stare serije i filmove - kako i dolikuje u dosadno nedjeljno veče u jednoj dosadnoj superuređenoj zemlji.

Tako smo imali priliku da, po ko zna koji put, gledamo film “Gori vatra” Pjera Žalice.

I da čujemo kako mrtvi sin kaže očajnom ocu: “Ne može se tu više ništa, stari!” I da vidimo lijepu Amru, koja se vratila da rasčisti razoreno ognjište, pa nagazila na minu i ostala bez nogu. Pa se, tako obogaljena i obeznađena, opet zaputila u Njemačku, da se više nikad ne vrati u BiH.

Mogli smo i lijepo vidjeti kako tajkuni, uz pomoć policije, i nakon rata trguju ženama, alkoholom, cigaretama, izbjeglicama…

I da čujemo one čuvene replike: “Rat je završen, al u kurcu”, ili “Obrade, pravi si šupak, baš mi je drago što smo ratovali!“

Dobili smo, eto, priliku da, nakon što smo odgledali vijesti, pa onda film, stanemo na loptu i pogledamo raspored igrača.

Da se, onako odistinski, ljudski, pošteno, zapitamo: đe smo to pošli i kud srljamo? Šta se to u BiH promijenilo, od 2003. kada je Žalica snimio kultni film, ili od 1998. godine, kada se radnja tog filma dešava?

Ništa.

I danas, istina svako u „svom“ dijelu BiH, živimo u tom Tešnju, idiličnom gradiću, u kojem, ispod krinke tihog skromnog života, caruju mržnja, prostitucija, šverc, korpucija, nož i pištolj.

I danas nam prodaju priču kako će neko „donijeti u našu avliju suživot i demokratiju“. I kako se sve može srediti za sedam dana.

A muškarca s početka naše priče, berača željeza, koji je izginuo pod ruševinama mostarskim, svi smo zaboravili, za tili čas. Jebi ga, tako to danas ide, nisu ovo devedesete: svaka vijest traje nekoliko sati, potom je zatrpaju nove afere ili “afere”, nevjerovatnosti, zapanjotine, ili ružičaste gaćice eminentne učesnice rialitija.

A opet, dobro mi znamo da nesretni berač željeza nije jedina poslijeratna žrtva rata! Ni posljednja. Da i danas gori vatra i guta živote, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili kakvu god pripadnost unesrećenih.

Eto, od korona virusa je od početka pandemije u BiH umrlo više od 13.000 ljudi. Ono jest, ta je pandemija svjetski problem, ali naš je problem što smo, kako vele neke statistike, na drugom mjestu na planeti po broju umrlih u odnosu na broj stanovnika.

Koliko je, od tih 13.000 ljudi, moralo umrijeti od korone? A koliko ih je životom platilo to što imamo razvaljene zdravstvene sisteme, što smo posljednji u Evropi počeli vakcinaciju, što smo najbolje ljekare i medicinske sestre otjerali u inostranstvo.

I što uporno glasamo za giliptere koji nas sistematski ubijaju. Ili nas tjeraju da presudimo sami sebi i okončamo agoniju.

Broj samoubistava u BiH je u stalnom porastu. Samo prošle godine, za 11 mjeseci je 400 građana BiH izvršilo suicid. Među njima je i šestoro pacijenata na kovid odeljenju Univezitetskog kliničkog centra RS u Banjaluci.

E sad, ne bih da jugonostalgišem, ali moram!

Pitam se da li bi u Titinoj državi, kakva god da je pandemija, bilo moguće da budemo svjetski vicešampioni po broju umrlih, a da ministrima zdravlja i direktorima bolnica ne fali ni dlaka s glave. I da direktor Kliničkog centra, u kojem pacijenti skaču kroz prozor, da bi se izbavili od muka, bude predsjednik komiteta (vladajuće) Partije u Banjaluci! Malo morgen!

Ili da drugarica supruga predsjednika Centralnog komiteta (vladajuće) Partije bude direktorica bolnice. I da ostane u direktorskoj fotelji i kada u toj bolnici sve ode dođavola.

Ma, uostalom, možete li zamisliti ovu vijest: “ U avgustu 1971. u centru Mostara poginuo muškarac, jer se na njega obrušila nerasčišćena ruševina iz Drugog svjetskog rata. Muškarac je tragao za starim željezom, jer nije imao drugih izvora prihoda.”

Ruševine iz Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 1971. godine? I berač željeza u ruševinama? Ma dajte, koga vi to zajebavate!

Ali u BiH 2022. to je takoreći normalna vijest.

Eto, Mostar je 12 godina čekao izbore i konačno je lani dobio gradonačelnika. A taj je gradonačelnik, nakon pogibije berača željeza, ponudio ostavku? Ma dajte, kakva ostavka! Čovjek je lijepo rekao da “nije nadležan”: ni za ruševine, ni za rasčišćavanje istih, ni za pogibiju u centru Mostara.

A ko je nadležan? Pojma nemamo, niko nije preuzeo odgovornost!

Moja drugarica Nina, eto prišijte joj nacionalnu i vjersku pripadnost kakvu god hoćete, dakle ta moja drugarica je odgledala vijesti, pa film “Gori vatra”, odćutala je minut odajući počast poginulom beraču željeza, pa je stavila prst na čelo i – odlučila da se napije! Kao zvjer!

Moja drugarica Nina nije izmišljeni lik, uslovno rečeno, ona je stvarna, i to u nekoliko hiljada primjeraka, rasutih širom BiH.

A šta će uraditi kad se s jutrom rastrijezni i zaputi se, onako mamurna, na svoj teško stečeni i loše plaćeni posao? Ili na pijacu. Pitala sam je, veli, pojma nema šta će! Ali, dobro zna šta neće. Neće plesti čarape, pjevušiti patriotske i spremati muža, brata, ili sačuvaj me bože sina, u rat! Jednom su je, veli, nasamarili, drugi put neće moći! I svoju je kćerku naučila da kaže NE. Za početak dovoljno. Ili ipak nije?

Jer, nije ključno pitanje, hoće li biti novog rata u BiH, nego zašto onaj stari, koji je završen 1995. (“al u kurcu”), još nije okončan. I ko to, i za čije babe zdravlje, taj rat uporno potpiruje i održava u životu?

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU