Vladimir Andrle
Dok političari stalno govore o odbrani države, zemlja ostaje bez ljudi, škole bez djece, a građani bez uvjerenja da se poštenjem, znanjem i dostojanstvom može opstati.
Piše: Vladimir Andrle
Bosna i Hercegovina danas ne propada samo zato što je siromašna. Propada zato što je umorna. Umorna od ljudi koji je vole samo pred izbore. Umorna od političara koji se kunu u narod, a bježe od naroda čim dođu na vlast. Umorna od patriotizma koji uvijek traži neprijatelja, a nikada odgovornost.
Ona je umorna i od beskrajnog ponavljanja istih rečenica. Od obećanja koja traju kraće od predizbornih plakata. Od stalnog uvjeravanja da je kriza privremena, dok privremenost traje već preko trideset godina.
Ova zemlja je postala prostor trajne ucjene. Svako svakoga drži kao taoca: entiteti državu, država građane, prošlost budućnost. I tako već decenijama živimo u privremenosti koja se prodaje kao stabilnost. Sve je “osjetljivo”, sve je “kompleksno”, sve mora “sačekati”. Samo odlazak ljudi ne čeka. Samo siromaštvo ne čeka. Samo korupcija i propadanje ide po planu.
Odlazak ljudi, posebno mladih, danas više nije statistika. To je nacionalna katastrofa. To su prazni stanovi, ugašena školska odjeljenja, roditelji koji djecu gledaju preko ekrana i gradovi koji polako ostaju bez budućnosti. Najtužnije je što odlazak više nije čin očaja, nego racionalna odluka. Ljudi ne idu zato što ne vole Bosnu i Hercegovinu. Idu zato što su umorni od borbe protiv sistema koji ih uvjerava da su poštenje, znanje i dostojanstvo naivnost.
Bosna i Hercegovina se ne može spasiti velikim riječima, jer su je upravo velike riječi skoro uništile. Ova zemlja je prezasićena historijskim sudbinama, nacionalističkim mitovima i beskrajnim pričama o ugroženosti. A običan čovjek? Njega niko više i ne pita kako živi. Važno je samo kako se izjašnjava.
Postali smo društvo u kojem je identitet važniji od integriteta. Lakše je pitati čovjeka kome pripada nego šta zna, šta stvara i kako živi. Politika je od građana napravila publiku, a od straha najprofitabilniji proizvod. Svaki pokušaj normalnosti odmah se proglašava prijetnjom. Svaka ideja zajedništva dočekuje se sa sumnjom. Ispade da je mir opasniji od sukoba, a zajednički život veći problem od mržnje.
Najveća tragedija Bosne i Hercegovine nije mržnja. Ljudi ovdje, uprkos svemu, još uvijek znaju živjeti jedni s drugima. Tragedija je ravnodušnost. To što smo se navikli na poniženje. Na korupciju kao vremensku prognozu. Na činjenicu da najbolji odlaze, a najglasniji ostaju.
Navikli smo da skandali traju jedan dan, a posljedice cijeli život. Navikli smo na političare koji govore o patriotizmu dok im djeca žive u inostranstvu i koji se liječe vani. Na javne institucije koje služe strankama više nego građanima. Na društvo u kojem se uspjeh mora opravdavati dok se mediokriteti nagrađuju.
Kada ljudi prestanu vjerovati da je promjena moguća, tada država propada. Kada mladi više ne sanjaju kako da promijene sistem, nego samo kako da je napuste.
Spas Bosne i Hercegovine neće doći iz neke tamo kancelarije. Doći će tek onda kada društvo odbije da učestvuje u kolektivnoj laži da je normalno živjeti bez perspektive.
Jer nijedna država ne može opstati ako joj škole proizvode strah umjesto znanja različitim kurikulumima i sistemima poput „dvije škole pod jednim krovom“. Neće moći opstati sve dok javnim prostorom vlada buka i laž umjesto dijaloga i činjenica. Potrebni su profesori koji će učiti djecu da misle, a ne da ponavljaju. Potrebni su ljudi spremni da budu građani čak i onda kada ih sistem ne tretira kao takve u punom smislu te riječi.
Ova zemlja nije samo teritorija. Ona je iskustvo zajedničkog života. I upravo to mnogima smeta. Ideja da različiti ljudi mogu dijeliti isti prostor bez potrebe da jedni druge ponište. Bosna i Hercegovina je uvijek bila najjača onda kada je bila otvorena, radoznala i kulturno samouvjerena. Najslabija onda kada su njome upravljali strah i provincijalizam.
Sarajevo, Mostar, Tuzla, Banja Luka, Travnik – svi ti gradovi nose uspomenu na vrijeme kada različitost nije bila problem nego svakodnevica. Bosna i Hercegovina nikada nije bila velika po moći. Bila je velika po sposobnosti da spoji nespojivo. Zato njena kriza danas nije samo politička. To je kriza smisla, kriza povjerenja i kriza zajedničke vizije.
Danas više nije dovoljno samo “braniti Bosnu i Hercegovinu”. Treba je iznova osmisliti. Kao državu u kojoj čovjek neće morati otići da bi živio dostojanstveno. Kao mjesto gdje prošlost neće biti jedina tema budućnosti.
To znači stvoriti društvo u kojem će rad biti važniji od stranke. U kojem mladi umjetnik, profesor, doktor ili zanatlija neće morati tražiti vezu da bi opstao. Društvo u kojem će se patriotizam mjeriti brigom za javno dobro, a ne količinom izgovorene mržnje prema drugima.
Možda je upravo to posljednja šansa ove zemlje: da prestane čekati ko će je spasiti i počne stvarati građane. Jer države ne propadaju kada ostanu bez novca. Propadaju kada ostanu bez smisla.
Bosna i Hercegovina još nije izgubila svoju suštinu – samo smo izgubili sposobnost da je prepoznamo i hrabrost da je zajedno gradimo.