Kraj dvadesetog stoljeća vjerovatno predstavlja i kraj ubjeđenja o komunističkim partijama kao „avangardnim“ političkim partijama. Istovremeno, to je i kraj komunista. Barem onog, da tako kažemo, „made in Moscow“, tipa komunista koji se održao preko sedam stoljeća na političkoj sceni socijalističkih društava.
Piše: Braco Kovačević – Prelom, broj 9, decembar 1989. – januar 1990.
I kriza jugoslovenskog društva je dramatična kriza socijalizma uzrokovana, prije svega, boljševičkim ideološko – političkim projektom socijalizma. A taj projekat socijalizma ili, bolje rečeno, projekat proizvodnje, društva kao socijalističkog društva, bio je prožet snažnim zabludama, odnosno dogmama. Naznačimo ukratko neke od njih.
Jednu od temeljnih zabluda komunističkih partija i zabluda socijalizma svakako treba tražiti u tzv „gvozdenom zakonu“ prelaska kapitalizma u socijalizam, odnosno u determinističkoj zabludi koja socijalizam smatra „neizbježnim“ i sigurno „ostvarljivim“ društvom, zabludi koja je poput religijskih dogmi imala, barem sa stanovišta politčkih režima socijalističkih društava, religijsku funkciju ostvarenja paćeničkih snova ili utopijskih nada eksploatisanih masa.
Da je arhetipski san o izbavljenju od klasnih zala imao i svoju funkciju legitimiranja postojećih političkih poredaka socijalističkih društava – to i ne treba posebno isticati. Na patnji i nadi jednih temeljila se politička moć drugih. S prethodnom zabludom u uskoj vezi je i zabluda, koju su upravo propagirale komunističke partije, o socijalizmu kao „harmoničnom“ i „beskonfliktnom“ društvu. To je zabluda čiji su zagovornici u socijalizmu „vidjeli“ Zajednicu „prijateljskih klasa“ a ne Klasno, tj. antagonističko i protivriječno društvo. I dok su komunisti sasvim uspješno prepoznavali klasni sukob kapitalističkih društava, dotle su sasvim bezuspješno nastojali da socijalizam prikažu skladnim i neprotivriječnim društvom.
U oba slučaja komunisti su komunisti su pokaziali svoje sljepilo te, stoga, i treba reći da krizu socijalizma treba tražiti u voluntarističkom i subjektivističkom poimanju Istorije od strane komunističkih partija. Velika je zabluda bila sadržana u stavu da su upravo komunisti pronašli put istorijskog razvoja i da on mora biti onakav kakvim ga samo oni shvataju.
Bila je to široko rasprostranjena zabluda da je dovoljno osvojiti vlast i da čin osvajanja političke vlasti prirodno manifestuje „vječitu“ podršku „masa“ komunističkim partijama koje su sebe, sasvim logično, proglasile subjektima spoznaje „gvozdenih zakona“ istorije. Tako je zabluda predstavljana istinom da je u socijalizmu neophodno ukinuti tržište, kapital, robu i novac (teza o nerobnom karakteru proizvodnje u socijalizmu) kao ostatke kapitalističke eksploatacije. Zapravo, ovo je možda centralna i logična zabluda komunističkih partija koje su, da bi održale svoj monopol vlasti, morale govoriti o mogućnosti i nužnosti mijenjanja odnosa između tzv. „baze“ i „nadogradnje“.
Pretvarajući pokrete u poretke, zapravo gušeći razvoj revolucionarnih pokreta i preuzimajući ulogu pokreta, komunističke partije su ostvarile klasičan obrat između „baze“ i „nadgradnje“. Zapravo, one su stalno podržavale zabludu o mogućnosti političke (partijske) konstrukcije realnosti ne iz realnosti samo nego iz same političke konstrukcije. Život se nastojao izvoditi ne iz života, nego iz mišljenja. Komunističke partije su u socijalističkim društvima, nema sumnje, izmijenile odnos između „baze“ i „nadgradnje“. One su omogućile da politika postane subjektom a ekonomija objektom, one su omogućile da država igra ulogu političkog subjekta a građansko društvo objekta političke vlasti.
One su omogućile da država preuzme ulogu građanskog društva i da tako građansko društvo gotovo ukinu. One su omogućile da politička (partijska) država onemogućile da i stvaranje pravne države, itd. Jednom riječju, one su omogućile (dakako, samo zato što to njima odgovara) da politička (partijska) „nadgradnja“ na sebe preuzme funkciju materijalne „baze“.
Za razliku od kapitalističkih društava koji svoju egzistenciju temelje na proizvodnji profita, socijalistička društva svoje postojanje temelje na proizvodnji političke (partijske) moći. Primaran zadatak preduzeća je, što je paradoksalno ali i sasvim logično, ne da proizvode dobit, nego da reprodukuju ideološko – politčki zadate odnose. Ekonomska logika mora ustupiti mjesto političkoj logici, predmeti zadovoljavanja potreba ljudi – potrebi ideje i potrebi političke Institucije, čovjek Partiji, znanje i stručnost političkoj Lojalnosti, podaništvu i odanosti „Ideji Socijalizma“. Direktori preduzeća nisu ekonomski nego politički subjekti: oni su ta spona između političkih, partijskih, institucija (komiteta) i proizvodnih klasa. Oni su taj instrument ostvarivanja političke proizvodnje („komandovanja“) ekonomije, odnosno jedan od instrumenata preko kojih politička „nadgradnja“ (tj. partija) preuzima ulogu materijalne „baze“ (ekonomije).
Otuda je upravo kriza socijalističkih društava nastala kao kriza projekata komunističkih i komunističke partije u cjelini ili, bolje rečeno, onda kada komunističke partije više nisu mogle pronaći neophodne ideje i vrijednosti kojima bi legitimirale svoju vladajuću ulogu, jer gladna usta nisu više mogla u sebe trpati legitimirajuće ideje umjesto hrane.
Eto, tako je kriza socijalizma bila sve snažnija i snažnija jer su na temelju niskog nivoa proizvodnih snaga komunističke partije usadile neadekvatnu ideologiju i voluntarizam partijsko – političke moći. Ali, ne treba zaboraviti da su komunističke partije imale i svoje značajne povijesne trenutke iako je sigurno da je njihovo vrijeme, doista sa znatnim zakašnjenjem, prošlo. I kao što je sve podložno promjeni i kao što ništa nije vječito, tako možemo upravo u skladu sa završnim dijelom Programa SKJ, da istaknemo da ni komunističke partije nisu toliko svete da ne bi ustupile mjesto civilizacijski progresivnijim političkim partijama…
Autor: impulsportal.net
